3 Otkucava najbolje vrijeme

Podaj mene u Sarajvo, majko!

U Sarajvu lijep adet kažu;

A još ljepše što nose Sarajke:
stambol šame, dimije ševale;

                                             3. april 1994.

Biser pafte i zlatne đerdane,

fermenčiće i čevkene zlatne;

Na fesiće okićene grane,

a u kose zlatne ćiftijane.

Nešto veliko se sprema. Ne osjeća se to samo time što se o tom prilično ćuti, time što su tu dijelovi sarajevskih brigada, nego jer je tu još jedno nama vrlo poznato lice.

Zuhdija Ožegović se već dva puta iznenada pojavljivao među nama. Prvi put se bataljon spašavao, i spremao za napredovanje prema Zelengori. Zuhdija je došao za komandanta bataljona, po nekim pričama uz posredovanje Bešovića, bataljon je spašen a ostalo se završilo na Proskoku. Onako kako se završilo. I za šta Zuhdija nije ni mogao biti kriv. Razišli smo se korektno, mi i on. Od drugih je on otjeran s Grepka...

Vratio nam se na Proskoku, tada ispred Komande korpusa, i kada smo mi otjerani. Rastanak s njim korektan, najjednostavnije rečeno, kada smo mi išli u Voljevac, gdje je već bio Bešović, Zuhdija nije bio ni potreban.

Mi smo opet potrebni korpusu, čiji je eksperiment s Džananovićem bio, izgleda, signal da nam ponovo Zuhdija treba. Za sada ne dolazi u brigadu, kao i na Proskoku predstavlja korpus. Možda je to i najsretnije, da se ljubav nas i korpusa nastavi kako je i prekinuta. Uz to, nama liči kako to znači i opstanak brigade. Ali i da se sprema nešto veliko.

I to što smo čuli, čuli smo upravo od njega. Već je izvidnica, tačnije jedna četa u rejonu Bjelašnice. U dva preostala, jedina nepopaljena sela gore.

Već je to podatak koji zvuča nestvarno, znamo kako su četnici pregazili Bjelašnicu.

Manje čudnim dolazi vijest kako su se zimus povukli s platoa. Znamo kakva se zima osjetila u Dusini, pretpostavljamo koliko je gore bila oštrija. Kako god da četnici raspolažu s mnogo helikoptera, ipak je držanje platoa bilo nepotrebno. Stvorena je tako međuzona, koju ta naša izvidnica upravo provjerava. Vijesti odozgo kazuju kako otkucava najbolje vrijeme za krenuti, zaposjesti plato prije povratka četnika.

Sam izlazak ne smije imati to kao jedini zadatak, odmah treba postaviti linije odbrane, zatim ne kasniti s daljnjim ofanzivnim prodiranjem.

Ma kako nam se činilo sve malo i prebrzim, večeras postaje jasno da i nije tako...

                               ***

Neko mi je rekao da me Zuhdija zove. Nisam časio, ali ni mnogo razmišljao o razlozima. Ja nisam krio kako ga simpatišem, kako baš u njemu gledah idealnog komandanta bataljona kakav je naš, no nisam pretjerivao u tome. Posebno što glasno cijenih i neke druge kvalitete a koje je Eko Džamalija imao. Siguran sam i da njih dvojica sjajno mogu sarađivati, odnosno da niti jednog razloga nema koji bi opravdavao neko tajnovito Zuhdijino preuzimanje bataljona. Na kraju, tokom ovih nekoliko dana već sam se par puta pozdravio s njim, a iz kratkih razgovora nisu se nazirale slutnje da bi me želio posebno vidjeti, posebno porazgovarati.

Ako sam nešto zaboravio opet, to je da je rat i da su svaka iznenađenja uvijek moguća.

A da je nešto takvo na pomolu najavljivao je sastav koji me dočeka u Komandi. Rekao bih, cijela Operativa. I oni polulažni osmijesi koji trebaju ublažiti riječi koje slijede.

-       Reče ti, danas, da si odmoran, horan ? – takvo bi i prvo pitanje Zuhdijino, a pošto mi je prethodno ponuđeno da sjednem, i potegnem rakije.

-       Kažem i sad – moj osmijeh je bio iskren, mada i kiseo i zagonetan kao pitanje što bi.

-       Super, onda da ne duljimo. Vidiš, ja sam tražio da mi imamo svoga čovjeka u artiljerijskoj podršci. Nosilac je Prva slavna, njihov vod ujutro kreće gore, položaj da se odabere... Znaš ti bolje kako to ide. Sredio sam i s Komandom korpusa, i s njima, da i ti privremeno uđeš u njihov sastav. Znači, nemaš frke, to je samo za ovu akciju...

Govorio je Zuhdija skoro pola sata. Ne znam po vremenu, već po šest-sedam rakijica koje ispih.

Pristao sam. Ako me se pitalo.

Pristao bih, i bez rakija. One su tu da lakše shvatim, da brže razmišljam. Bez obzira što je razmišljanje bilo suvišno.

Nisam pitan, ali se ni ne bunih. A to, ne mislim da je zasluga Zuhdijina. Njemu sam dakako želio reći kako mi se sve to ne sviđa. Već neki put me se gura drugima, koji me ne poznaju, a s premalo vremena da se upoznamo. A tada mi se ne sviđaju zadatci koji se takvim dolaskom podrazumijevaju.

Rekao bih to Zuhdiji, Eku neću. Nije više po srijedi nikakvo prebijanje naših dugova, odnosno učinjenih usluga. To je sada iza nas. Sve ispred je samo stvar povjerenja koje neprekidno traje, koje je položilo obavezne ispite kolebljivosti.

Zuhdija je završio, Eko je to vrijeme ozbiljno ćutao, ni ja nisam govorio. Još jedna rakijica, i ja njih ostavljam.

U spavaoni su jednako iznenađeni. Dugo su me ispitivali, sami nagađali što ni ja ni oni ne znamo.

Možda smo i zajedno došli do odobravanja. Koliko god da neke situacije liče jedna drugoj, između njih ima razlika.

Prvi put sam brigadnim artiljercima išao sa svojim osjećajem da trebam se upoznati s njima, bez da sam prethodno razmišljao kako će oni to doživjeti. Drugi put je bilo suprotno, naređeno mi je, makar sam ja tada već znao da im nisam potreban.

U međuvremenu je bio i Voljevac, i tamošnji artiljerci. Gdje više nisam ni razmišljao trebam li ili ne, nego samo to kako ću biti prihvaćen. S ove vremenske distance gledano, zajedničko za sve te događaje je da je na kraju bilo bolje nego sam prvotno osjećao, ili slutio. Uz još nešto, nikada još ja nisam bio u kontra ulozi, ne znam kako bih se ja ponašao da mi se neko dodaje, bih li i ja to doživljavao kao sumnje u mene.

Zna li Zuhdija nešto što mi ne znamo? Imaju li ovi uopšte računača?

Uz ta pitanja na koja ne znamo odgovore, dolazimo i do nečeg što je poznato. Jednom sam išao jer sam se sam osjećao bitnijim komandirom nego što sam, jednom jer su takvo što dogovorili Eko i Galib, dok sam u Voljevcu trebao pravdati mišljenje koje je o meni dijelio Šeks. Sada mi nije rečeno da idem biti komandir, već samo da budem s tim ljudima!

Upravo to ovaj moj odlazak učini i drukčijim. Na kraju zaključujem kako je ovo samo najuobičajenije artiljerijsko izviđanje, sasvim logično poslije pješadijskog, s razlikom da u njemu ide i neko od nas. Vjerovatno bi neko išao i s pješadijom da smo  na vrijeme stigli.

Ali nismo. Zato se na moj odlazak ovako gleda. Iako svi u cjelosti podržavaju ovakav potez naše Komande, pojedinačni pogledi potvrđuju još nešto.

Mogu ja sve jače osjećati kako to neće biti ništa više od izviđanja, ali tim osjećanjima ne mogu potrijeti činjenicu da na ovaj zadatak idem prvi.

Pazarić