U Gradišci, na obali
Save,
poredani svileni
hastali.
Tu sjeđaše beže
Haki-beže,
i sa njime momci
Gradišćani.
10. mart 1995.
Pitaju ga momci
Gradišćani:
„Šta je tebi, beže Haki-beže,
„Šta je tebi, beže Haki-beže,
pa ne piješ vina
rumenoga,
i ne gledaš druga ni
jednoga?“
„Prođ' te me se, momci
Gradišćani,
jer ne znate koliki su
jadi.
B'jela mi je izgorjela
kula,
i u kuli milovanje
moje!
A i mene, da Bog da,
ne bilo!“
U jedinicu se
vraćam, nekako jednako tiho kao i kada sam iz Jablanice stigao. Opet je pola
vojske gore, a pola svukud pomalo. U kasarni, uglavnom samo dio Komande.
Među njima je opet tu Murat Fulurija, kojemu sam
se i javio. Njemu sam, za razliku od tetke i brata, ispričao cijelu istinu. On
me je i sasvim razumio.
Apsolvirasmo tako moje liječenje. A kako sam već
dugo odsutan iz jedinice nemah potrebe ponovo negdje ići. Čak ustuknuh i kod
dvojbi da li otići do Jablanice makar naobdan. Znam da me i Mufo i Eko očekuju,
ali mi se njima niti laže, niti istina govori. Bolje nek se malo strpe, kasnije
neka me shvate kako hoće.