Svak mi kaže da moj
dragi pije,
živ mi bio pa mi vazda
pio.
početak marta 1995.
Ja ću svoje minđuše
prodati,
pa ću dragom za rakiju
dati.
Još mi kažu da mi
dragi laže;
I ja lažem, pa se s
dragim slažem!
Ne da se osjećah bolje, nego jednako kao što
bijah prije bolesti. Mogu zahvaliti tetki i ostalima na brizi, ali i sebi,
svojoj volji, držanju date riječi.
Postepeno sam pojačavao ishranu, vraćao snagu,
izgled, raspoloženje.
Sasvim miran sam došao na zakazani prijegled. I
tamo sam slijedio upute. Izdržao ono što je gore nego sam razumio kada su mi
pričali.
To gutanje sonde jeste gadno, a i čini mi se da
traje koliko organizam može da izdrži. Malo podsjeća na primanje infuzije, ne
mogu se oteti utisku da ne može brže.
Zar pri svakome zaustavljanju mora baš onoliko da
gleda, razgleda. Zar se brže ne da primijetiti ako je tu sve u redu, i ići
dalje, dublje.
Nisam očekivao da je to nešto sprva želuca, ali i
zar je moralo biti negdje na samome kraju. Barem se meni činilo da je sonda
išla duže nego ja mišljah da imam crijeva.
Ali ako je morao ići do kraja, zbog čega je pri
svakom zaustavljanju ponavljao to „auh“?
Manje mi se činilo bitnim šta će na kraju imati
za reći, jedino bi važno da jednom već završi. Prije nego bih se pokazao manje
hrabrim, nego što se držah.
Laknulo mi je, tako čim sonda krenu nazad. A tada
ide znatno brže. Nekako, više nisi čak ni određen koliko je to išlo duboko.
Dublje se čini dok sondu gutaš nego kada je vadi.
- Dobro si ti prošao – a sve je još zagonetnije
poslije prvih doktorovih riječi – jednjak ti je bio ušao u grudnju duplju, oko
dva centimetra. Velika je sreća da je nije probio.
- Da? – poslije slijeganja ramenima, ovo mi bi
druga, vidljiva reakcija.
U međuvremenu je doktor počeo nešto pisati, dok
se ja vratih ćutanju. Ćutanju, čekanju, i razmišljanju. Ovo posljednje je
proizvodilo samo upitnike na konstataciju koju sam čuo.
Rekao je da je jednjak ušao, što i ne mogu da
razumijem. Valjda je to blaža riječ za - propao? Svejedno, šta god da je iste
odgovore traži. Zašto, kako, može li se ponoviti...
- Mnogo, mnogo si sreće imao. Ne znam, nisam siguran
šta je moglo uzrokovati – doktor je završio s pisanjem, prekidajući moje
razmišljanje - reci mi, je li pušiš?
- Pušim. A jeste da cigareta i nema sad u izobilju,
ali i tako nisam neki strastveni pušač. Recimo, kada ih ima, petnaestak cigara
dnevno.
- Svejedno. To je to. Duhan je nagrizao zidove...
Još sam vidio i neke tamnije mrlje. Kao od kahve. Piješ kahvu?
- Pa ni toga nema baš uvijek, mada se situacija
popravlja. Tako da u zadnje vrijeme gotovo uvijek stignem popiti obje obavezne,
i onu jutarnju i onu popdnevnu. Broj fildžana varira, ali moram priznati da se,
što se kahve tiče, i ne pazim se nešto. Pijem dva puta na dan, ali uvijek dok
ima u džezvi.
- Ma kofein je jako štetan. Ne bih, niti ti mogu
zabraniti da skroz prestaneš s pijenjem kahve. Ali bi svakako morao umanjiti. U
stvari, neko vrijeme ne bi trebao nikako. I još da te pitam, konzumiraš li alkohol?
- Uh. Mogu reći da ni u tome ne pretjerujem, ali da
popijem koju, popijem – nakon prethodna dva, ovo sam si pitanje mogao i sam
postaviti, te donekle pripravan bijah ostati umjereno iskren – u ovim vremenima,
šta nam je drugo preostalo!? Uvijek sad nekako skupimo toliko love, da se na
Treskavicu ne ode bez bar po kile kahve, i litre konjaka...
- Sad ja neki mozaik slažem – bilo je očito kako je
i doktor pretpostavljao moj dogovor – kahva je uzrokovala slabljenje zidova
grudne duplje. Možda je to došlo uz ne baš najkvalitetniju ishranu, ne redovnu,
kahva je i ko zna kakve kvalitete, gdje i kako skladištena, a sigurno i da si
je malo previše pio, vjerovatno često na gladan stomak. Povrh toga, dolazi i
dim duhana koji suši zidove, tanji ih, alkohol nagriza. Onda se kahva opet
taloži... I tako je došlo do ovakvog stanja. A kako je moglo, ti si odlično
prošao. Mislim da ti je život visio o koncu! Sad se stanje malo stabilizovalo,
ali je još uvijek opasno. Ovako ćemo se, ti i ja dogovoriti...
- Recite.
- Četiri sedmice, dvadeset osam dana, obećaćeš mi,
da nećeš nikako piti kahvu, ni pušiti, alkohol pogotovo. Ako ti baš dođe da
zapališ, prvo probaj durati što duže, a onda, kada zapališ, gledaj da ne
uvlačiš dim u sebe. To prvih nekoliko dana, kasnije probaj ni to. Mlad si,
šteta je da upropastiš život tako. Moraš se čuvati. Imao si sreće, nemoj se
sada igrati. Treba vremena da se vratiš u normalu. A i kasnije, malo više vodi
računa o zdravlju... Četiri sedmice. I onda ćeš mi doći na kontrolu. Obećavaš?
- Obećavam – odgovorih inertno, a sada više vraćen
dojmu urađene gastroskopije, nego kraju razgovora.
***
Napuštam kancelariju, prolazim neke ljude, i
sestre i pacijante, pogledam ih, ne zato da bih vidio njihove brige, nego da poput maloga djeteta provjerim je li
svi oko mene razumiju moje, šta me je to ovdje dovelo, kako se sada osjećam, o
čemu razmišljam. Ne znam kako djeca rezonuju, moj osjećaj mi je govorio kako
ovi s kojima se mimoilazim, i ne primjećuju me. A to, opet, brzo prevodim u
pozitivno. Kada sam napuštao jablaničku bolnicu, bio je onaj drugi osjećaj, da
svi, i oni što me nikada nisu vidjeli, tada lahko uviđaše kako fali „vreća
brašna“ mene. Taj rezon završava sa - mnogo mi je bolje.
Prolazim dugi hodnik, te posljednjim rezonom
završavam i s onim dječjim razmišljanjem. Vraćam se sebi.
Držim u ruci napisan nalaz i mišljenje ovog
ljekara, ne pokušavam dešifrirati napisano, a s obzirom na očekivani, uobičajeni
doktroski rukopis, te oslobođen nekih dojmova, konačno stižem ozbiljnije razmišljti o našem razgovoru. Zapravo,
njegovom monologu.
Nije mi dao da kažem šta ja o svemu mislim. Vidio
je neke sitne, smeđe, nejasne mrlje, pretpostavio da su od kahve, i ostatak
priče skrojio proizvoljno. I on je potpuno zanemario sve što je prethodilo toj
kahvi, i svim tim njegovim pretpostavkama.
Kahva, cigarete i alkohol ispadoše jedini krivci.
A Treskavica sa svojim minusima, odnosno Zenica plusevima, da se izvuku.
Ja to neću dozvoliti. Dokazaću suprotno. Ne
ljekaru, njega nije mnogo ni briga zbog svega ovoga. Već sebi. Pa, dao sam i
obećanje.
I neće mi biti potrebna kontrola. Ni za dvadeset
osam dana, niti ikada poslije.
Nema kontrole, nema ni pridržavanja naloženih
uputa. Jeste da sam dao i to obećanje, ali inertno, polusvjesno.
***
Po izlasku iz bolničkog kruga, prvo što sam
uradio je da sam zapalio cigaretu. I uživao u svakom njenom dimu. Kao nikada.
Sve vrijeme samo se podsjećajući na ono prvo, sebi dato obećanje.
Došavši na Alipašino polje, još s vrata sam rekao
tetki da pristavi kahvu. Dok je voda vrela pričao sam o, nikako prijatnim,
uspomenama na gastroskopiju. Rečenica kojom sam to najvjernije želio istaći
glasila je da se to onome ko nije probao ne može ni opisati.
A uz kahvu sam pričao o onome što mi je ljekar
kazao. Iskrivljeno, naravno. Bez pominjanja sugestija, te slagavši kako
zakazana kontrola važi samo u slučaju da mi se stanje, iz bilo kojih razloga
pogorša.
Ovaj sam dan, smišljeno a mimo ranije planiranog,
završio na Koševskom brdu, kod burazera. U stan sam ušao, kako drukčije nego -
s flašom konjaka!
Vojna
bolnica, Sarajevo
