U Gradišci, na obali
Save,
poredani svileni
hastali.
Tu sjeđaše beže
Haki-beže,
i sa njime momci
Gradišćani.
10. mart 1995.
Pitaju ga momci
Gradišćani:
„Šta je tebi, beže Haki-beže,
„Šta je tebi, beže Haki-beže,
pa ne piješ vina
rumenoga,
i ne gledaš druga ni
jednoga?“
„Prođ' te me se, momci
Gradišćani,
jer ne znate koliki su
jadi.
B'jela mi je izgorjela
kula,
i u kuli milovanje
moje!
A i mene, da Bog da,
ne bilo!“
U jedinicu se
vraćam, nekako jednako tiho kao i kada sam iz Jablanice stigao. Opet je pola
vojske gore, a pola svukud pomalo. U kasarni, uglavnom samo dio Komande.
Među njima je opet tu Murat Fulurija, kojemu sam
se i javio. Njemu sam, za razliku od tetke i brata, ispričao cijelu istinu. On
me je i sasvim razumio.
Apsolvirasmo tako moje liječenje. A kako sam već
dugo odsutan iz jedinice nemah potrebe ponovo negdje ići. Čak ustuknuh i kod
dvojbi da li otići do Jablanice makar naobdan. Znam da me i Mufo i Eko očekuju,
ali mi se njima niti laže, niti istina govori. Bolje nek se malo strpe, kasnije
neka me shvate kako hoće.
Jedino gdje mi se ide je Treskavica. Ne znam mogu
li i sam sebi vjerovati da je tako, ali sam poželio ponovo biti gore. Zašto ne
vjerovati, kao što se požele braća i rodbina, tako se požele i saborci.
Još mi je sačekati. Radi mene jednog niko neće
slati kamion, a pješke mi se baš i ne ide. Barem, samome.
Nije me strah povratka bolesti, ali ni izazivati
sudbinu. Tu sam, kasnio s prijegleda nisam, nema me šta ni savjest gristi.
Na raspolaganju sam. A ako ispadne kakav
prijevoz, rekao sam Muratu da vidi i pokuša me ubaciti. Do tada sam jedino
ubačen u raspored dežurstava.
***
Pamtit ću prvo dežurstvo. Najprije, zbog čudnog osjećaja da je ovo malo suvišno, više je vojnički, nikako ratnički.
Kad je i vojska tu, još mi sve i ima nekog
smisla. Prijave brojnog stanja, pa red pri doručku i večeri, i inače neka
brza spona između vojske i Komande.
A kada je tu samo Komanda, njen dio, ničega od
ovoga nema. Zadatak je tu jedan drugi. Zapravo se cijela dežura i svodi na
dežuranje kraj telefona.
Dežuranje kraj telefona, koji ko zna da li će
ijednom zazvoniti, i beskonačno duga i raznolika razmišljanja. O svemu. O onome
šta je bilo, moglo drukčije biti, onom što očekivano slijedi, nečemu što bismo
voljeli da se dogodi...
Sem što mi cjelokupna moja uloga kao dežurnog
neće nikad biti najjasnija, uspijevam u njoj pronaći i nešto pozitivnije. Rat
je, česta su nekakva sastančenja, večerašnje ću preskočiti. Mirno ću pratiti
televiziju, i baviti se svojim razmišljanjima. Jedno od njih se vrti oko ovog
dežuranja uz telefon, koje bi trebalo da ima smisla, ali ako zanemarimo
postojanje voda, odjeljenja veze.
Prelazim na druga, neka jasnija razmišljanja, s
kojim bijah i u momentu kada će zazvoniti telefon.
- Prva Fočanska brigada, dežurni oficir? – čujem
oštar, i dosta siguran glas.
- Da, recite – više iznenađeno nego zbunjeno,
odgovaram.
- Da li je tu negdje vaš logističar, Murat
Fulurija?
- Jeste... Zapravo je trenutno na sastanku Komande.
- Kakav sastanak... Molim vas, odmah mu prenesite
da hitno treba na Treskavicu. U Komandu Korpusa.
- Razumijem.
Spustih slušalicu, kao pravi vezista, dotegnuh
malo odjeću i krenuh ka susjednoj prostoriji.
- Ja se izvinjavam što ometam, ali sada su zvali,
Murat Fulurija treba hitno na Treskavicu – poslije kucanja, odobrenja da uđem,
izgovorio sam tekst, napamet naučen prilikom dotezanja.
Bio sam zadovoljan svojim kratkim nastupom,
gledao sam ravno u Bešovića, tek preko oka pratio kako je i Murat nemalo
iznenađen, ali kako se, valjda zahvaljujući mojoj uvjerljivosti, i odmah poče
pakovati, prikupljajući svoje papire.
- Ko ti je to rekao? – oštar Bešovićev glas je kao
takav očekivan, ipak je u sebi sadržavao i nešto što nas je sve, ne samo mene
iznenadilo.
- Iz Korpusa su zvali – sad već, tek polusigurno
govorih.
- Iz Korpusa!? Ko iz Korpusa?
- Ko? Ne znam, nije se predstavio...
- Kakav Korpus!? Čvaka! Ovo je njegovo maslo,
mamicu mu njegovu... A ti, kakav si ti oficir!? Nikad više ni s kim nemoj da bi
razgovaro dok se ne predstavi. Je li ti to jasno?
- Jeste.
To jeste. Kao i ono prije, da sam pokazao neke
slabosti kao oficir. Nešto će mi još neko vrijeme stajati tajnom, ko je taj
Čvaka.
***
Jedva sam sačekao kraj sastanka da se raspitam o
Čvaki, po smiješku svih u Komandi bilo mi je jasno kako je svima poznat.
Radi se o momku koji je odnedavno s nama.
Relativno je mlad, a naravi prema nadimku, što dijelom i objašnjava otkud njega
u vezi, ne u pješadiji ili nekoj drugoj borbenijoj jedinici.
Nadimak dovoljno sugerisava kako mu je omiljeno
zanimanje zbijanje šala na tuđi račun. Pri tome mu uopće nije smetalo da se sa
mnom skoro i ne zna. Što mu je, zapravo samo pomoglo da mu vic uspije. I
naravno, to što ja dopustih da ispadnem ovako glup.
Uzalud je meni sad se ponovo vraćati na temu
miješanja uloga i zadataka oficira i vezista, pa i tome da je, ako je već tu
telefon kraj kojega dežura vezista, ovaj drugi sasvim suvišan. Ne mnogo bitnije
je što mogu reći da sam i dobro prošao, vic je mogao biti duži, moglo se
pustiti da se Murat spremi, možda čak i da izađe na Treskavicu. Takav je, kažu,
taj Čvaka.
Najbitnije u svemu tek može da bude. To, ako ovu
lekciju naučim. Tačnije, ono što mi je Bešović rekao.
Pokušaću. I do sada sam toliko toga od njega
naučio. I još ću učiti.
Koliko god rat bude trajao neću mu se prestati
diviti. Ovo ne spada u osnovna oficirska znanja, nije ni čista intuicija. Ovo
je nešto što samo Bešović posjeduje.
Svaki drugi bi barem zatražio da idem provjeriti.
Ne, on je bio siguran. Siguran u poznavanje Čvake, mene, i što je bitnije
oficira Korpusa, trenutne situacije...
Meni ostaje da učim, vremena će biti da pokažem kako
osim nekih mana, imam i određenih oficirskih vrlina.
Treskavica,
zima
