Otkide se lađa
od Budimskog grada.
Plakala djevojka
za Budimskom lađom.
Pitala je majka:
„Što plačeš, djevojko?“
„Ne pitaj me, majko,
„Što plačeš, djevojko?“
„Ne pitaj me, majko,
što ti plačem tužna.
Već me pitaj, majko,
kom sam ruku dala,
Kom sam ruku dala
i srce predala!?“
Došao je trenutak. Znam da suza neće biti, već
sam jednom odlazio. A i stalno to neko čini, postala je svakodnevnica. Iz tih
razloga, a i zbog poštovanja prema onoj četvorici, žurim čim prije završiti.
Onima bliže, s kojima se više družih, pružam
ruku, zagrljaj, ostalima mašem. Svima se zahvaljujem na druženju, prijateljstvu,
poznanstvu.
Nema tu nekog redoslijeda: Remza Fuluruša i njena
kći Senada, Ziba Mandžuša, mala Alma, Adisa Vuk... pa Peđa, Profa, Jovica,
Krme... Fudo, Samir, Dževad, mali Adis... Adise Šteta, ne vidjeh da bi...