54 Svijeća je brzo dogorjela

Leti soko preko Sarajeva,

traži hlada gdje će hladovati.

Nađe jelu na sred Sarajeva,

i pod jelom prostrtu haliju.

                                      15. oktobar 1993.

Na njoj sjedi sumbul-udovica,

i djevojka rumena ružica.

Svako misli koju bi ljubio.

Sve mislio, jedno umislio,

on poljubi sumbul-udovicu.

Ljuto kune ružica-djevojka:

„Sarajevo, vatrom izgorilo,

kad u tebi nigdje pravde nema!

Momci ljube sumbul-udovice,

a udovci djevojke-ružice!“

Bila je dilema smijemo li oba zaspati. Bila dilema, koju je umor riješio.

Jedva de se prisjetih dugog dana. Za kratko vrijeme smo se zbližili s našim vodičima, koje je sudbina malo uspavala - da bi nama lakše bilo...

Možda ne baš dvije stotine, ali puno izbjeglica sretosmo. Slike, koje sam mislio da su davno požutjele!

I mene je snaga izdavala, ali nisam imao problema s obućom. A Fadil je izdržao taman koliko je morao!

Odmorili smo nepun sat, a onda polahko, zbog bola, umora, pomalo i noći, skoro nečujno ušli u selo. Selo koje nam nikako nije izgledalo kakvim ga zamišljasmo.

Bilo je posve obično. Istina, osjetilo se da duhan miriše, ali ni izbliza kao što bi trebalo u glavnoj švercerskoj stanici.

Svijeće, lampe su gorjele. Ali, kao da su seljaci tek došli s njiva pa zakašnjelo večeraju. I kao da će se za najviše sat-dva lampe ponovo utuliti.

A mi? Mi smo izgledali kao da ne znamo jesmo li stigli gdje trebamo. Kao da smo gledali hoće li neko naići i ponuditi nas kahvom, možda čašom mlijeka, pa da nastavimo dalje. Nismo imali osjećaj da možemo ovdje pripadati, da smo dobrodošli. Stajali smo zbunjeni, umorni, tek pomalo radoznali.

Nama je ovo potpuno nova slika. Činilo se da Fadil žali što nije mogao izdržati, kao da bi drukčije bilo da smo stigli sat ranije!

Odustajali smo od želje za kahvom, pogledom tražimo bilo šta gdje bi mogli prenoćiti. Kakav drvljanik, usamljenu štalu...

Nekome naše ponašanje nije bilo neobično. Pred nama se stvori momčić, u polumraku je teško procijeniti ali će biti da mu fali koji mjesec do punoljetstva.

-          Vi ste iz Jablanice? – odmah poslije selama, bi vrlo konkretan.

-          Jesmo – učini nam se da je pametnije da se preciznije ne predstavljamo.

-          Umorni ste, vidim!?

-          Jašta smo.

-          Ne znam, onda je najbolje da odmah pođete spavati. Tamo ima jedna prazna ustaška kuća, tu svi prenoće. Nije loše za konačiti, a ja ću vam donijeti šta da jedete!?

-          Mani jelo. Fildžan kahve bi godio, ali je krevet najpreči. Samo ti nama pokaži gdje je ta kuća – prije nego je ovo rekao, Fadil je pogledao u mene, razumjeli smo se.

Kuća je bila na kraju sela. I otključana.

Udobna ili ne, nismo razgledali. Našli smo, već paljenu svijeću, i dva kreveta.

Momčić je otišao. Nijedan ga jutros ne bismo prepoznali, ako se sam ne bi javio.

Ali mu morasmo vjerovati! Opet, rančeve metnusmo pod glave. I počesmo razabirati kako bi bilo najbolje da podijelimo dežuru.

Usput smo sređivali i utiske o momčiću. Nije izgledao kao neko ko bi opljačkao. Sem toga, nije mogao znati jesmo li naoružani, hoćemo li stražariti.

Htjeli smo. Ali smo zaspali u po razgovora. Baš tvrdo, umorno. Ne samo taj momčić, bilo ko drugi je mogao doći s kahvom, izvući rančeve ispod nas...

                                  ***

Srećom, bar je svijeća brzo dodgorjela, nije se ništa zapalilo. A kada smo se probudili, više nam nije ni trebala.

Zanimljivo je da smo se probudili u isto vrijeme. Zajedno smo i oči protrljali. Pogledima smo shvatili da, ako se koji i budio toga nije bio svjestan.

Dodirom netaknutih rančeva sve drugo ostaje nevažno. Nije smetalo ni što će skoro devet sati.

Tek, malo čuđenje da nikome nismo interesantni. Bar smo tako mislili. Selo nam je sve običnije, skoro smo uvjereni da su sada svi ponovo na njivama. A da ćemo mi morati vani potražiti vodu za umivanje, pa onda krenuti sreću tražiti negdje dalje.

Koliko nismo u pravu vidjećemo odmah pred vratima. Tek smo zbunjeni. Možda i ne redom ispred, koliko tišinom. Te žene su čekale strpljivo, još pazeći da nas ne probude. A mi sinoć posumnjali u njihovo poštenje!?

Poslije umivanja dočekaše nas još vedriji njihovi pogledi.

-          Nas čekate? – morali smo nešto reći.

-          A-ha... Jest... Da... Vas... – one su odgovarale raznoliko, ali u glas.

-          Eto nas za minut, samo da metnemo šta u kljun – Fadil se već najavljuje kao glavni, kao onaj koji će trgovati.

Nismo se puno dogovarali. Ostalo je da ne žurimo s pazarivanjem, da probamo izvući što više. Fadil se hvalio trgovačkim umijećem, u šta ja nisam sumnjao, ali sam predosjećao da neće ići baš kako smo bili zamislili.

Ja sam otišao pozvati prvu ženu koja je na redu, pošto je već bilo jasno da su one sve znale već uspostavljeni red.

Ipak, zajedno su ušle dvije. Odmah su objasnile da one uvijek tako, da se i inače ispomažu. Osim toga, i predstavile su se, a što nam je pojasnilo sinoć ne dorečeno. Inače su prve komšinice, a jedna od njih je i majka onoga momčića. Dok je druga usput rekla da joj je sin komandant jedne jedinice, i da smo za njega vjerovatno čuli. Samo sam klimnuo glavom, iako sam bio zbunjen na pominjanje prezimena Bojadžić!

-          Kaže meni mali sinoć – ona druga, prva poče pričati o tome zbog čega i jesmo tu – donosio je on vama kafu... kaže: „Mama, porani ujutro, ali ih nemoj buditi, izgledaju jako pošteni, nisu ko drugi. A ja ću tek onda razglasiti ostalima“. I, eto, nas dvije dođosmo prve, da vidimo šta ste donijeli. Ako ne žurite puno, mogli smo kod mene na kahvu, pa tamo popričati!?

-          Što se nas tiče kafa bi baš godila. Samo, radi ostalih?

-          Ništa vi ne brinite, njima svejedno dal čekali ovdje ili tamo. Jedino, najbolje bi bilo da odmah svima kažete šta imate, da neki ne čekaju bezveze.

-          Ama, nismo mi neki šverceri, nemamo mi toga puno. Mi to najviše zbog svojih potreba. Eto, imamo 6 pakovanja germe, 6 kila šećera, 2 kante masla... i ostalo su neki začini, malo leće, još nekakvih konzervi...

-          E, djeco moja, za to maslo i za začin ćemo se morati nekako nagoditi. A što se germe tiče, nju ste džaba donosili.

-          Kako, kad je nama rečeno da ona najbolje ide!?

-          Išla. Prekjuče Amerikanci bacili pakete. Najviše germe. Nje sad svaka kuća ima i viška.

-          Uh... – obojici nam se ote uzdah, ali Fadil odmah nastavi – dobro, koliko onda možemo uzeti za maslo, šećer... začine?

-          Šta da ti kažem, cijene se uglavnom znaju. Neće ovdje niko nikog da prevari. Jedino, sad je i problem što je malo duhana. Osušenog. Ovog u listu ima, kada bi vi uzeli takav, ako imate tamo gdje izrezati i osušiti, mogli bi bolje proći.

-          Nemamo mi ni gdje, ni kad se time baviti. Ako ne bude ovdje, otićemo negdje niže!

-          Ama, dobro je pa vi nemate više robe. Prodaćete vi to nekako. A da idete dalje nećete ništa postići. Dolje je narod i manje sij'o, uglavnom svako za sebe, što je bilo viška i oni su već prodali. Nego, za to se maslo i začine moramo nagoditi. Idemo mi sad u mene na kafu, ja ću vidjeti sa jednom ženom da ona meni da osušenog duhana, ja ću njoj poslije vratiti.

Poslušali smo je. Na vratima smo objasnili i ostalima  šta imamo, poslije čega se dobar dio žena udaljio. Jedne su se nadale da je neka druga roba, druge da je ima više...

Usput smo pojasnili da nas ne zanima samo duhan, već da hoćemo ponijeti i nešto rakije. A unutra je to već shvaćeno i kao mogućnost da s njih dvije završimo kompletnu trgovinu.

Pošto smo pazarili sve začine i svo maslo, četiri od šest kila šećera, to nam nije ni ostalo previše robe oko koje bi se puno cjenjkali. Pristale su uzeti i svu germu, po nekoj sada njima prihvatljivoj cijeni. Kako i same rekoše, ne zna se koliko će još rat da traje, niti kada će prestati paketi...

Još je i ispalo dobro, puno bolje nego da smo, kojim slučajem trebali ići od vrata do vrata. Tako da smo lahko pristali na njihov prijedlog. One su i objavile ostalima da više ne čekaju, da su one uzele sve. Bilo je malog negodovanja ispred, molbi i dogovora da one nekima poslije nešto prepuste, ali se nas to više nije ticalo.

Kahva je prijala, bili smo zadovoljni i ručkom. A s obzirom na neočekivane okolnosti, i trgovinom.

Nazad ćemo s puno manje duhana, ali smo opet iskupili više od pet kila. Zato, loze nosimo više nego smo bili nanijetili. Uzeli smo par kanistera od njih, ostalo u flašama. Ukupno, četrdeset i dva litra!

Vrijeme je brzo proletjelo. Ustavljani smo na konaku, ali je naša računica bila drukčija. Osjećali smo se oporavljenima potpuno, ali opet ne sasvim sigurni da bi i odovud cijeli put mogli prijeći u cugu, za jedan dan. Za usputno konačenje, u glavama nam je već bila koliba u Bijeloj.

S domaćinima se rastasmo prijateljski, sa spiskom šta bi trebali sljedeći put donijeti, ako budemo ponovo dolazili.

Nismo nezadovoljni kako se sve završilo, tako da je ostala takva mogućnost. Bez obzira što smo izlazeći iz sela jedan drugog podsjećali da se za švercera treba roditi. Što se, prema svemu, za nas baš i ne može tvrditi.

Podgorani, iznad Prenj