XI - 61 / Nije mogao dalje

Koliko je odavde do mora?
Sedamdeset i sedam gradova,
i trideset i pet palanaka.

U svaki sam junak dolazio,
i u svakom djevojku ljubio.
Niđe mene zora ne zatica,
već u onom šeher-Sarajevu;
                                                                14. oktobar 1993.
U lijepoj beharli mahali,
a kod one ljepotice Paše –
tudi me je zora zaticala!

Ne b' me ni tu zora zastanula,
već mi Paša na krilu zaspala;
žao mi je bilo probuditi!

 

Na dogovoreno mjesto sam došao par minuta ranije. Pod dojmovima onih nekoliko pogleda koji me ispred barake ispratiše. Mufov i Ramizov sam razumio.

Almi nisam smio reći gdje idem, nadah se da je osjećala. Morala je nekako upratiti jučerašnja Mufova i Ramizova došaptavanja, a nije smjela sumnjati da bih naprečac kretao nazad u jedinicu. To od nje dakako ne bih krio.

Meni je još ostalo da se ponadam kako sudbina neće biti tako okrutna pa da Alma put Hrasnice ode u toku današnjeg ili sutrašnjeg dana. Ne znam kako bih sebi oprostio...

Fadil je došao prije mene. Dopola ispušena cigareta je kazivala kako se ni on nije načekao.

Pitasmo se, poslije čega i ja pripalih. Ne žurih s dimovima, jer mi Fadil reče kako je pametnije da očekamo jedno vrijeme, ne bi li još neko naišao. Kao, bolje bi nam bilo da na ovaj put ne idemo sami.

Baš ga i nisam razumijevao, ali je moje bilo da slušam. On je stariji, i „prvi igrač“, a ja sam uskočio kao rezerva. Rezerva, koja će se usput dokazati, koja jedva čeka da krenemo.

Međutim, prije nego me nervoza poče ozbiljnije hvatati, u još ne dobro rasvanulo raskršće upravo su ulazila dva uniformisana mladića. Za razliku od nas, na njima su bile novije uniforme, zajedno s ratnom opremom. Gdje su se posebno isticali jurišni prsluci.

Prema njima, ne posumnjasmo u tačnost njihovog predstavljanja. Moralo se raditi o Mostarskim diverzantima, koji su ovdje bili kako bi dopratili porodice.

Izazivali su divljenje svakoga ko ih gleda, a tek malo su nas razočarali odgovorom na naš upit da im se pridružimo.

Da li ćemo izdržati!? Nismo prihvatali da je to njihovo pitanje na mjestu, ali smo izbjegli duža pojašnjenja. Dovoljnim smo smatrali to, da smo se drukčije osjećali ne bi na ovakav put ni kretali...

 

                                 ***

Oni su išli naprijed. I to izuzetno brzo. Toliko, da nisam bio načisto je li to čine zato što je doista potrebno, ili se samo pred nama dokazuju. Što je ohrabrivalo, nismo zaostajali. Bar, u ovom prvom dijelu puta, do Glogošnice.

S ceste smo skrenuli, a ubrzo se počinjemo i peti. Nisam pitao, znao sam da smo okrenuli uz Glogovo. To je pravo ime uzvišenja iznad, a meni prva prilika da naučim zašto su ga Mufo i Ramiz zvali „Bogovo“. To podsjećanje najavljuje prve moje sumnje u našu izdržljivost, Fadil je petnaestak godina stariji a ja prilično izgubljene kondicije. Nadu vraća činjenica da ni ovi momci neće isti tempo moći držati sve vrijeme.

Niko ne progovara ni riječ. Do Glogova bi to samo bilo opterećenje.

Nožne mišice me počinju osjetno da bole. Tragovi višednevnog ležanja se sve izraženije otkrivaju.

Misli su stalno gore, na vrhu Glogova. Kao da vjerovasmo da je ovo jedini napor koji nas je čekao. Još smo se tješili da smo se bar adekvatno obukli, košulje na nama a prsluci u rančevima.

Znoj nas osvaja. Ni Mostarci nisu suhi, pa ipak ne pomišljaju da uspore. Ne pokazuju niti namjeru da se prije Glogova uopšte zaustavljaju. Bilo kakva priča, još uvijek se smatra suvišnom.

Mi smo trpjeli. Dijelili smo odlučnost da ne popustimo prvi. Da se zaustavimo kada oni kažu. A cigareta, koliko nam se pušila, toliko i nije!

Izlazimo na početak jedne livade. Tu se put prvi put račvao. Nije bilo teško zaključiti kako će okrenuti onim desno.

Nedugo iza su napravili i prvu pauzu. Fadil i ja smo istezali mišice, povraćali dah. Nisu se smijali, čak se pozitivno izraziše prema onome što do sada pokazasmo.

Mi njihovo stanje nismo riječima komentarisali, ali nam se moralo učiniti kako ne izgledaju nimalo umorno!

Vjerovali smo da pauza ne bi trebala biti kraća nego što je vrijeme da se ispuši cigareta, a red je nalagao da mi njih prvi ponudimo.

Obostrano iznenađenje. U ratu su rijetki diverzanti koji ne puše, a njih - obojica. S druge strane, oni još više uvažiše našu pokazanu izdržljivost.

U pravu su. Dijelom. Ipak se osmijehnuh u sebi, jer da nije duhana nas ovaj put zasigurno ne bi ni vidio!

 I sada povučenih nekoliko dimova otkri to nekakvo, čudno olakšanje. Još da cigarete ispušismo do kraja!

-          Nisu valjda dva minuta odlučujuća hoćemo li stići na vrijeme!? – Fadil se malo pobuni, dok se i sam podizao, naravno ne gaseći cigaretu.

-          Nisu, ali se ne smijemo hladiti – odgovori jedan.

 

Opet su bili u pravu...

Ali, bar je put sada lakši. Još se penjemo, ali sada ne toliko strmo. Može se koja, usputna prozboriti.

Uglavnom je Fadil vodio razgovor. Mirno je odgovarao na sva njihova pitanja, ništa ne skrivajući. Nosimo to što nosimo, zbog toga i toga...

-          Pa vi nećete u Bijelo Polje, vi ćete u Podgorane. Znate li vi koliko je vama bliže! – konačno saznajemo nešto što prilično hrabri.

 

Smanjili su naš put za nekoliko sati. Pošto su shvatili da će se naše družeje završiti u prvom selu na koje ćemo naići, a koje se još jedino s ove strane Prenja svrstava u Bijelo Polje. Međutim, ostala je njihova napomena da dotle moramo prije mraka! Teško to zamišljah, kako bismo inače sami stigli na vrijeme?

Upala mišića je već stigla, pa bi dalje trebalo biti utoliko lakše. Posebno jer nam uskoro predstoji i prvo spuštanje, do u Bijelu.

Nisam pretpostavljao kako će to izgledati. Prenj se tek otkriva. Iako sam ga skroz zamišljao golog, rijetka borova šuma me raduje. Međutim, vjerovah da se za dio puta pred kojim se nađosmo mogla izabrati i neka bolja, manje strma varijanta.

Očekivano smo i tu napravili pauzu. Malo dužu, pošto je sljedeće zaustavljanje tek u Bijeloj.

Nemah se kad diviti kako je put jasan. To je bilo i sasvim razumljivo, s obzirom da su ovuda već prošle hiljade Hercegovaca.

Početak spuštanja samo najavi šta će nas sve čekati. Sem toga, iako je bilo za očekivati Fadil i ja se iznenadismo susretom s prvom grupom iz drugog pravca. Nekako nam je bilo rano, prije svega jer je u pitanju bila jedna šesteročlana porodica.

Mimoišli smo se ćutke. Selam za selam!

Slika, koju sam vjerovao kako više neću gledati. Prizvaše se poznata sjećanja, ali se javi i novo ohrabrenje. Ako su put savladali jedna nana i troje djece, sve mlađe od deset godina, čega smo se Fadil i ja imali plašiti!

Na momenat zaboravljam na umor. A zapitah se koliko je potrebno, važno ovo meni i Fadilu, spram ovoga što susrećemo...

-          Ovo sve dosad je bilo „mila majka“, sad se spremite! – jedan od Mostaraca kao upozori, iako se puno više samo kazivalo.

 

Nije u planu pauza, samo da se pluća napune zrakom. Ne znam zašto, slijedih primjer Fadila. Mi, ipak, malo sjedosmo. Naniže je, pa ćemo nekako ove pristići.

Opet, pola cigarete ispušismo sjedeći, pola...

Naniže. I to, gore nego nam je rečeno, nego smo i sami bili pomislili.

Puta nema. Samo, stotine puteva. Kako se ko stizao popeti, ili spustiti. Uključujući mnogobrojna posrtanja, padanja, prevrtanja, valjanja, razbijanja. Uz, također ranije gledane slike odbacivanja svega što tek ovdje postaja suvišno, nepotrebno, preteško...

Klizalo se i nama. Mostarcima malo rjeđe.

Prođosmo još jednu porodicu. Ne znam pitasmo li se i s njima!

Potom, i prvu brojniju grupu. Njih dvadesetak. I tu, tek jedan-dva snažnija muškarca, ostalo...

Na nekim se mjestima i pogled jedva zaustavlja. Dna nigdje. Ali se uvijek nazre i neka nova grupica izbjeglica. Vidiš svu nemoć, svu težinu ovoga puta. Ono što i nas u povratku čeka. Hodanje korak po korak, uz predah između.

Odovud se mora drukčije. Dobaciš pogledom do kakve poluzaravni, pa strčiš vodeći računa da na odabranom mjestu staneš s obje noge. Da bi izbjegao koji neplanirani, neprirodni salto.

A noge, postaju sve manje. Osjećaj da će na dnu biti toliko male da će sličiti onima u poznatog brke iz crtića o Dušku Dugoušku. A do toga dna, i da se htjelo teško se moglo odmarati. Stajati a držati uspravno tijelo, skoro je nezamislivo...

Onda, u trenutku, gotovo nestvaran zvuk rječice. Potom i poneka razmijenjena rečenica s onima iz suprotnog pravca. Sve jedino zanima koliko je do vrha, odnosno dna!

Mi smo sve bliže Bijeloj, glavnoj kontrolnoj tački na cijelome putu...

 Čudan pejzaž. Da smo kojim slučajem sada ovdje kao turisti, planinari, zasigurno bi bili zadivljeni. Prelijepa, prečista planinska rječica, potočić, tjera da je se proba. A ona bistra, hladna kao i sve što okolo nje mora biti, opet i ne da da se u njoj dugo uživa. Dva gutljaja, pa napuni čuturice i nastavi.

Odmor je tek dvjestotinjak metara niže. Gdje ćemo se još jednom napiti ove ljepote. Doručkovati, ručati, kako to već nazovemo, potom odmoriti još desetak minuta, te još jednom usta napojiti zdravom planinskom vodom.

Naši Mostarski prijatelji su zadovoljni. I time kako ih pratimo, ali i kako oni nadoknadiše izgubljeni sat, koliko su, po njihovim riječima, jutros prispali!

Stigli smo priupitati za puteljak koji od rječice odvaja desno. Bio je i on utrven. Rekoše, tu je jedna koliba, vjerovatno planinarski dom ili lovačka kuća, pa tu poneko i na konak svrati...

Poslije ovog odmora, dolazi najlakši dio puta. Sve pored rječice, sve ravno. Sve lijepo.

Lijepo i čisto. Ne umanjuju to ni potvrde da se ovuda i noću išlo i ide. Priroda je, pa ljudi po potrebi samo skrenu s puta. Priroda je, pa se ne čuje...

Jedino što ovim dijelom puta nedostaje je malo više sunca. Osjećamo ga na nebu, ali mu kotlina ne dozvoljava da spusti zrake i do nas. Tek na nekim mjestima, gdje Fadil i ja obavezno zastanemo. Preznojeni smo, pa uhar...

Vođeni tim brigama, malo se iznenadismo kada shvatismo da se lakšem dijelu puta približio kraj.

-          Uza šta se sad penjemo? Je li lakše ili jebenije nego uz Prenj? – pitah, nesiguran da sam prethodno Mufa shvatao.

-          Isti đavo – uz uzdah odgovori jedan od Mostaraca – sve su ona govna ustaška kriva. Ne znam šta Jablaničani čekaju, što ih ne gone odozgo. Bila bi pjesma preko samog Prenja preći. Ovako, jednom se uzvereš, pa „na nos“ se spustiš u Bijelu, pa se onda opet jebi, veri naviše.

-          A koliko, onda, ima naniže do Bijelog Polja?

-          Vama do Podgorana nema puno.

-          Kontam sad, Prenj je ovdje na slovo el, a ustaše drže srednji piklić. Samo ne kontam da nema nikakav bolji, lakši put!?

 

Ostao sam bez odgovora, pojašnjenja. Biće da sam glupo i pitao. Dovoljno mi je bilo da se sjetim Bešovića, njegovog izbora puta preko Mladog gaja. I tu su mnogi trčali reći kako se mogao naći i lakši i prikriveniji put. Zanemarujući da je Bešović mnogo ranije provodio dane i dane iznad karte...

Sad, ovdje je dosta i stvar odabranog tempa. Nama je nametnut, ali nismo tjerani da ga prihvatimo.

Fadil počinje psovati, zahtijevati od Mostaraca da uspore malo. Nije se žalio na umor, ali jeste na tempo koji mu je uz lošu hođu i nešto tješnje čizme otvorio rane na nogama.

Mostarci nisu usporavali, samo ga pozivali da izdrži. Napominjali su da je ovo posljednje teško što nas čeka, ali i jedini dio na kojem se može zalutati. Vjerovali smo, i iz razloga što smo, neposredno pošto smo se ponovo počeli peti, sreli i posljednju grupicu izbjeglica. Ukupno, po mom prisjećanju, danas ih je bilo oko dvije stotine. Dvije stotine novih izbjeglica, dvije stotine pogleda neizvjesnosti. Dvije stotine novih ljudi koji će jednoga dana pričati o Jablanici...

Fadil je prestao psovati, ali je i odustao. Bacio se pokraj puta, rekavši mi da ne brinem, da ćemo se i sami snaći.

Ja ga neću ostaviti, ali ne žele ni Mostarci. Jedan se povrati, kaza da je do vrha tek pola sata, gdje ćemo malo i odmoriti. Odakle će biti lako, a dokle ćemo, ipak malo sporije.

Ako su malo i usporili, za Fadila je bilo nedovoljno. Bolna grimasa lica je kazivala da ne laže. Nije mogao dalje.

Međutim, onaj se Mostarac ponovo vrati. Čučnu pored nas. Svi smo ćutali još dvadesetak sekundi.

A onda se Fadil pridigao. Nastavio je na petama.

 Zaustavljao se još nekoliko puta. Na petama. Nije padao na zemlju.

-          Stigli smo, iza onog grmena bi se trebala vidjeti sela ispod – ovakve riječi su najbolje ohrabrenje.

 

Ostalo, saznajemo sami. Iza tog grmena smo odmorili. Mostarci pet minuta, a mi - koliko htjednemo! Ne samo da se vide sela ispod, nego je i put sasvim jasan. Sada smo sigurni, i mi i Mostarci da mi nećemo zalutati.

Fadil je skinuo čizme. Bilo je tužno gledati mu noge. S takvim ranama je junački dovde izdržao.

Svjesni toga su bili i Mostarci. Drugarski se pozdravismo, jedni drugima zahvalismo na druženju. Njih je čekalo još nekoliko sati žurnog puta, prema ličnim procjenama u svom su selu tek oko ponoći.

Mi nemamo ni sat do Podgorana. Zalutati ne možemo, žuriti ne trebamo.

Odmorićemo čitav sat. Da se Fadilu rane na zraku malo smire. Onda ćemo ih previti, pa „s pjesmom“ - polako naniže.

put preko Glogova