Put putuje Latif-aga,
sa jaranom Sulejmanom.
„Moj jarane,
Sulejmane,
Jel ti žao Banjaluke?
Banjalučkih teferiča, 13. oktobar 1993.
kraj Vrbasa akšamluka?
I tekije Hadž-kadića?
I jalije Tetarića?
I pobrđa Đumišića?
Kul-mahale Dervišića?
Lijepe Hate
Maglajlića?
Nakon
dva dana ponovo sam bio kod Ćuze. Najvažnije, bolje mu je. Bolje, koliko takva
riječ ima smisla.
Ne
znam ni koliko je smisleno što se ponovo prisjetih Muse, i to da bih upoređivao
svoje dojmove stečene onda i sada, ali ja to uradih.
Kako
se meni učinilo Musa je doživljenu sudbinu drukčije prihvatio. Možda je tu
utjecaj da se desilo duboko u neprijateljskoj teritoriji, te da će tek kasnije
postati svjestan kako više nikada neće stati na obje noge, poigrati fudbala... Kod
Ćuze mi se doima kako je on svega odmah bio svjestan, što bi ga vremenom moglo
psihički lomiti, obeshrabrivati.
Rat
je, a inače bi bilo ružno da mi Musa češće ne padne na um, pa ni ne znam ni
kako je trenutno, a još bih i nagađao kako će se Ćuza osjećati za heftu,
mjesec...
Bilo
često ili rijetko da o ovome razmišljam, svaki put kada podsvjesno pođem
primjeriti prema sebi, samo se stresem. I misli okrenem bilo kamo drugo...
***
Sinoć
sam dobio razlog da misli neko vrijeme držim sasvim na drugoj strani. Po drugi
put sam gostovao u Fifinoj kući, ovaj put s posebnim razlogom. Uvodni dio je
bio kratak, kriza je riječ bez koje više ni on i Mufo ne mogu. Propao je plan s
darivanjem krvi, čekanje može postati predugo...
Zato
se je vratilo ideji koja je nastala još prije nekoliko mjeseci. Tačnije, ja sam
sada i zovnut da se izjasnim o tom prijedlogu.
Nisam
ih razočarao, odmah sam pristao bez obzira što mi je rečeno kako sam zapravo
zamjena za Mufa.
Bijelo
Polje je podaleko, put preko Prenja pretežak, Mufova masa se u taj sklop teško
uklapala. Ramiza Rokše još manje, dok Fifi i Salihoviću isto nije ni priličilo.
Preostali brat je od početka spreman, ali su se svi slagali da se na takav put
jedan čovjek sam ne upućuje. Što i jeste pravi razlog da ja uskačem.
Mufo
je jednom već pokušao, savladao najteži dio puta, upoznao Glogovo s druge
strane. Ali tada nisu imali sreće, pogrešno su obaviješteni da je tamo so
najtraženija. Mufa su i vratili ljudi koji su dolazili otud, ispričavši mu kako
su posljednje humanitarne pomoći sadržavale veće količine upravo „najvažnijeg
začina“ što je značilo da za njega neće moći dobiti skoro ništa.
Mufo
je morao nazad, a cio put će ostati upamćen po tome što je s njim stigla i so.
Nije ju bacio, nije mu to palo na um, ma koliko da je otud bila teža.
Nije
to razočarenje krivo što ovaj put ne ide on. Krivo je što sam sad ja tu.
Jednako ću izdržati, ali bar malo lakše i malo brže. Najbolje rečeno, s Fadilom
ću činiti bolji tandem...
Šverc
na relaciji Jablanica - Bijelo Polje nije njihovo otkriće. To je već poznat i
uhodan način snabdijevanja i jednih i drugih, čime koji oskudjevaju, ili je
preskupo. Dakle, za moral ne trebah brinuti.
Na
momenat me kolebalo da li je sve čisto. Ali ako se time bave i jedni i drugi,
ako nikakvih prisila nema, onda je glupo zazirati i zbog toga.
Nije
mi zasmetao ni dio koji je Fifa obavio, iz Komande ovdašnje brigade nabavljene
su lažne dozvole. Koje važe dva dana, a glase na imena šura Seja Marića, također
Mufovog i Fifinog prijatelja, koji su s porodicama doista smješteni u Bijelom
Polju, samo bez namjera da, za sada, dolaze ovamo. Što nama nije toliko bitno,
osim u slučaju mogućih problema u povratku.
Tri
kilograma germe su već „nabavljena“, kao i dva šećera, te nekoliko masla,
vrijednog poput ulja, samo lakše prenosivog, što je sve skupa procijenjeno kao
premalo s obzirom na trud koji ćemo Fadil Makaš i ja uložiti. Rješenje je
nađeno u još četiri kilograma šećera, a u čijem pribavljanju ću i ja imati
udjela. To je jedino što mi se u cijeloj priči nije dopadalo. Ali, zar sam imao
pravo i razmišljati da odbijem sudjelovati u svemu?
***
Petnaest
minuta prije ponoći sam bio na Koloniji, ispred skladišta, gdje mi je kroz
rešetke na vratima i kroz polumrak dodano obećano. S time sam, u ta doba, morao
do baraka, a da ne izgledam sumnjiv. Da me niko ne vidi, zaustavi, ne upita...
Razmišljao
sam o tome da sam šećer preuzeo lično od Salihovića. Ali me nije to bilo briga,
kao osjećaj da se on nije lako pomirio s izvršenom zamjenom. U Mufa je imao
ogromno povjerenje, u mene...
Razmišljao
sam o tome da usput nikoga neću sresti. Zaista, nisam imao predstavu kako bih
se ponio da se to dogodilo. Razmišljao sam, i priznao da me je prvi put bilo
strah otkako sam u Jablanici.
Bilo,
ali sam uspio. Pola sata iza ponoći imali smo sve potrebno za put.
U Fadilovom su rancu dvije kante
masla, od po pet kilograma. Kod mene germa i šećer. Kod obojice, još nešto
„manje bitnih artikala“.
Germa
je najvrijednija. Polazeći od nje dolazi se do računice koja zavrti glavu.
Pakovanje nje, četiristo pedeset grama, tamo bi se trebao kretati oko kilogram
i po duhana. Koji nije tamo na cijeni, ali je ovdje dvije stotine maraka. Ni
šećer nije zanemarljiv. Ovdje mu je cijena dvadeset maraka, a tamo se za
kilogram i po dobije kilogram duhana. Maslo je jeftinije, za njega ćemo probati
izvući što više, dva-tri kilograma duhana. Za ostalo, kontamo uzeti duhana
„kako se nagodimo“, uz razliku izraženu u rakiji...
Iz tih smo razloga opskrbljeni, sem hranom, i s
nekoliko praznih bidončića. Također, od Fife smo na korištenje dobili i
„pomoćnicu“, u vidu neobične čuturice. Koja je zbog svoga neobičnog izgleda
imala i posbno ime „mokasinka“! Ne znam je li joj to pravo, ili ime koje je sam
Fifa nadjenuo. Ono što znamo je da ju je pred sami rat na poklon dobio od svoga
zeta, inače profesionalnog rukometaša, a koji je karijeru nastavio u Americi.
Meni
se, malo je reći - sviđala. Dužinom slična svima drugim, ali kapaciteta od tek
dvije dece.
Upozoreni
smo da je put dug i naporan, zbog čega nam usputno opijanje ne bi trebalo
padati na um. Ali povremeno okrijepiti dušu slatkim gutljajem, uživanje je koje
će ovakva čuturica posebno da priušti.
Za
takav iscrpljujući put se trebalo malo i odmoriti, odspavati.
Meni
je san teško dolazio. Ponoćni sam strah zaboravio, ali sam već pomalo strahovao
hoće li sve ispasti kako je zamišljeno, kako se od nas očekuje. Dobili smo mi
upozorenja da je šverc kontroliran, ali i upute kako da probamo izbjeći susrete
s vojnim policajcima.
Prisjetih
se svoje ranije tvrdnje, da je rat prilika u kojoj čovjek mnoge stvari radi
prvi put u životu. To će da važi i za moj švercerski prvijenac. Osjećaji koji
od toga polaze, ne davaše mi snu.
Dok
na sve ne pogledah i s one druge strane. Koliko god nama značili duhan i
rakija, zamislivo je kako više onima tamo znače germa, šećer i maslo. Ako ljude
koji su bez duhana i rakije nije sažaljevati, one bez germe, šećera i masla
jeste!?
Ta
mi misao dozva nešto sna. Trebam biti bar malo odmoran, valja sutra u „humanu
misiju“!
