„Pogledajder, mala
moja,
sa prozora je li
zora!“
„Neće zora još da
svane,
spavaj, spavaj, moj
dragane!
9. oktobar 1993.
Neće zora da zarudi,
dok se dragi ne probudi!
Neće zora da svanjava,
dok se dragi ne
naspava!“
Izlazeći jučer iz bolnice, na sve sam mogao prije
pomisliti nego da ću danas ponovo tamo.
Nisam ja imao promjena zbog darovane krvi, osim
što sam imao spreman izgovor za slučaj neke nove racije, ali je ovo vrijeme u
kojem se vijesti brzo šire. Posebno loše...
Stigao je haber o većem broju poginulih i
ranjenih u Voljevcu. Haber koji su neki od ranjenih i donijeli.
Već u hodniku sam prepoznao jednog. Bilo mi je
drago vidjeti ga, posebno što se i on veselio susretu sa mnom. Moji odnosi s
tamošnjim artiljercima su postajali sve bolji, a upravo su počeli s njihovim
računačom. Sada me malo iznenadilo da je i on ranjen, ali je najvažnije to što
se odmah dalo shvataiti da nije teže.
Kako sam reče, dogodilo se što je jednom moralo.
Predugo su na istom položaju, a uvijek se ne može biti u skloništu. Uz smiješak
reče da je ta granata iznenada dolutala, ali da su imali sreće. On i još jedan su
zakačeni, ali im, zapravo „nije ništa“.
Brzo smetnu osmijeh. Njihova pješadija je ponovo
loše prošla, trojica su poginula, nekoliko ih je teže ranjeno. A što se naših
tiče, jedan je ranjen. I to - komandant bataljona!
U sekundi mi pred oči dođe Ćuzin lik. S raznim
vrstama, težih i lakših rana.
-
Osto je bez noge
– odmah mi skrati razmišljanja – ispod koljena. Noćas je operisan, dobro je,
došo je sebi...
Stavih ruke na lice. Bio sam pripremljen za
slične vijesti, svejedno se prva reakcija ne da izbjeći.
Misli mi se vratiše par mjeseci nazad, na
Živanjski do i Musu Bešovića. Kada sam njega vidio bez noge pitao sam se kako
bih se ja osjećao da mi se nešto takvo desi. Odgovorio sam sebi tada da ne znam
tačno, osim što znam da se nikako ne bih osjećao kao čovjek. Možda, samo kao
pola čovjeka.
Bilo mi je sada žao što sa svojim Voljevačkim
saborcem neću duže iglenisati, ali je i on shvatao moju i Mufovu želju da čim
prije vidimo Ćuzu.
-
On je tamo u
zadnjoj sobi – odmah nas i uputi.
Dok smo žurili hodnikom, tek mi do misli doprje
zaboravljeni osjećaj stida. Okolnosti u kojima ću se vidjeti s Ćuzom neće njega
povesti da govorimo o tome, ali se u meni baš ta slika razbistrava.
Dozivam i Almin lik, zamišljam kako joj
objašnjavam da nije ona kriva, da je ona bila samo izgovor. Ali i da je vrijeme
da Jablanici zahvalim na svemu, i krenem tamo gdje treba da budem. Obećaću da
je neću zaboraviti, da ću je nekada potražiti. Hoće li vjerovati, hoće li me
shvatiti, to je ono što ću prepustiti vremenu.
Ono u šta sam bio siguran, Ćuzi će biti drago da
me vidi. I mene i Mufa.
Bilo mu je drago, ali se nije osmijehnuo. Bol na
njegovom licu je bila prejaka.
Svjestan je, a oči, još vlažne od suza boli, samo
mogoše potvrditi da nas je prepoznao.
Upitasmo se. Onako, ratnički. On ranjenik, mi
saborci došli da pitamo za rane.
Teško je govorio. Jedva po dvije riječi vezano.
Nama to bi signal da ga previše ne zamaramo. Ne pitati ga, čuti samo što bude
mogao reći, i lagano odgovarati što on priupita. Činilo se da mu i slušanje
predstavlja napor.
Također, i to koliko ćemo ostati uz njega ovisiće
jedino od njegovog raspoloženja, odnosno od naklonosti doktora i sestrica.
Brzo je ispričao svoju priču. Koja je bila takva
da se i mogla zamisliti. Opet Crni vrh i Dobrošin, opet rovovi koji su nekoliko
puta uzimani. Ovaj put dodatno obezbjeđeni. Pješadijskim minama!
Što je rekao o tome bilo nam je sasvim dovoljno.
Imao bih ja pitanja za postaviti, ali imam i dvostruki razlog da to ne činim.
Ćuzi je napor govoriti, dok sam ja trebao i sam znati to što bih sada, kao pitao!
Pravdati se mogu, sebi i još kome, njemu ne bih trebao.
Ako i nisam ranije, danas bih ga trebao ispoštovati kao svoga komandanta bataljona,
odgovoriću kada budem pitan.
Bila mu je potrebna pauza, a kao da mi je čitao misli,
upita kako smo mi.
-
Jebiga, milion
puta bolje nego ti i Musa – htio sam, prije svega, biti skroz iskren – Mufo se
ovdje dobro snašo, radi s izbjeglicama, ponekad pripomogne Civilnoj zaštiti. Pa
ni meni nije uz njeg bilo loše. Vraća mi se što ga pazih kada on bi ranjen...
Nego, mene Keči izradiše, bili rekli navratiti po mene, pa slagali. Onda i Mufo
htio poći sa mnom, zajeba ovaj neki iz Voljevca, ne dade nam u kombi. A onda...
-
Pusti to! Ionako
bi džaba dolazio, mi svakako otud selimo. Idemo svi u Dusinu. Nego, neka tebe
još ovdje. Koliko god mogneš. Kad moradneš, pravo u Dusinu. Potrajaće preseljevanje,
jedan mjesec. Možda i duže. Možda nije lijepo da te ovako savjetujem, ali vidio
si i sam. Jebeš više sve ovo, čuvaj to malo glave. Pogledaj mene...
Nešto sam odgovorio, između da ću ga poslušati i
da to nije u redu. Poslušati, kada je u pitanju da ću ostati u Jablanici još
koji dan. A glavu ću čuvati kao i do sada, pa kako joj bude suđeno!
Prije nego dođe prvo upozorenje jedne od
sestrica, stiže Ćuza reći i za Sefira. Poginu i on.
Uzdahnuh, dok mi njegov pogled ponavlja da glavu
čuvam što bolje budem mogao...
Na putu do baraka sam o svemu ovome razmišljao.
Ali, opet ne makoh dalje od sudbine.
Prvo, ne mogoh pobjeći ni od toga da se sudbina okrutno
poigrala s Ćuzom, kako bi usputno meni olakšala misli. Pri tome, evo, ja bivam posljednji
vojnik kojemu Ćuza nešto „naređuje“. Onako, kako se to kod nas u bataljonu uvijek
i radilo, drugarski i sa savjetom...
Drugo, iz samo svoga ugla gledano, ma koliko povremeno
se ljutio na sebe, svoje postupke, krivio se što sam se uopšte obazirao na
Keče, što u Voljevcu nisam bio kako mi je na dozvoli pisalo, to sada shvatah da
drukčije nije ni trebalo, ni moglo da bude!
Gornji
Vakuf
