„Pogledaj, der, mala
moja,
sa prozora je li
zora!“
„Neće zora još da
svane,
spavaj, spavaj, moj
dragane!
9. oktobar 1993.
Neće zora da zarudi,
dok se dragi ne probudi!
Neće zora da svanjava,
dok se dragi ne
naspava!“
Izlazeći
jučer iz bolnice, na sve sam mogao prije pomisliti nego da ću danas ponovo
tamo.
Nisam
ja imao promjena zbog darovane krvi, osim što sam imao spreman izgovor za
slučaj neke nove racije, ali je ovo vrijeme u kojem se vijesti brzo šire.
Posebno loše...
Stigao
je haber o većem broju poginulih i ranjenih u Voljevcu. Haber koji su neki od
ranjenih i donijeli.
Već
u hodniku sam prepoznao jednog. Bilo mi je drago vidjeti ga, posebno što se i
on veselio susretu sa mnom. Moji odnosi s tamošnjim artiljercima su postajali
sve bolji, a upravo su počeli s njihovim računačom. Sada me malo iznenadilo da
je i on ranjen, ali je najvažnije to što se odmah dalo shvataiti da nije teže.
Kako
sam reče, dogodilo se što je jednom moralo. Predugo su na istom položaju, a
uvijek se ne može biti u skloništu. Uz smiješak reče da je ta granata iznenada
dolutala, ali da su imali sreće. On i još jedan su zakačeni, ali im, zapravo
„nije ništa“.
Brzo
smetnu osmijeh. Njihova pješadija je ponovo loše prošla, trojica su poginula,
nekoliko ih je teže ranjeno. A što se naših tiče, jedan je ranjen. I to -
komandant bataljona!
U
sekundi mi pred oči dođe Ćuzin lik. S raznim vrstama, težih i lakših rana.
-
Ost'o je bez noge – odmah mi skrati razmišljanja –
ispod koljena. Noćas je operisan, dobro je, doš'o je sebi...
Stavih
ruke na lice. Bio sam pripremljen za slične vijesti, svejedno se prva reakcija
ne da izbjeći.
Misli
mi se vratiše par mjeseci nazad, na Živanjski do i Musu Bešovića. Kada sam
njega vidio bez noge pitao sam se kako bih se ja osjećao da mi se nešto takvo
desi. Odgovorio sam sebi tada da ne znam tačno, osim što znam da se nikako ne
bih osjećao kao čovjek. Možda, samo kao pola čovjeka.
Bilo
mi je sada žao što sa svojim Voljevačkim saborcem neću duže iglenisati, ali je
i on shvatao moju i Mufovu želju da čim prije vidimo Ćuzu.
-
On je tamo u zadnjoj sobi – odmah nas i uputi.
Dok
smo žurili hodnikom, tek mi do misli doprje zaboravljeni osjećaj stida.
Okolnosti u kojima ću se vidjeti s Ćuzom neće njega povesti da govorimo o tome,
ali se u meni baš ta slika razbistrava.
Dozivam
i Almin lik, zamišljam kako joj objašnjavam da nije ona kriva, da je ona bila
samo izgovor. Ali i da je vrijeme da Jablanici zahvalim na svemu, i krenem tamo
gdje treba da budem. Obećaću da je neću zaboraviti, da ću je nekada potražiti.
Hoće li vjerovati, hoće li me shvatiti, to je ono što ću prepustiti vremenu.
Ono
u šta sam bio siguran, Ćuzi će biti drago da me vidi. I mene i Mufa.
***
Bilo
mu je drago, ali se nije osmijehnuo. Bol na njegovom licu je bila prejaka.
Svjestan
je, a oči, još vlažne od suza boli, samo mogoše potvrditi da nas je prepoznao.
Upitasmo
se. Onako, ratnički. On ranjenik, mi saborci došli da pitamo za rane.
Teško
je govorio. Jedva po dvije riječi vezano. Nama to bi signal da ga previše ne
zamaramo. Ne pitati ga, čuti samo što bude mogao reći, i lagano odgovarati što
on priupita. Činilo se da mu i slušanje predstavlja napor. Također, i to koliko
ćemo ostati uz njega ovisiće jedino od njegovog raspoloženja, odnosno od
naklonosti doktora i sestrica.
Brzo
je ispričao svoju priču. Koja je bila takva da se i mogla zamisliti. Opet Crni
vrh i Dobrošin, opet rovovi koji su nekoliko puta uzimani. Ovaj put dodatno obezbjeđeni.
Pješadijskim minama!
Što
je rekao o tome bilo nam je sasvim dovoljno. Imao bih ja pitanja za postaviti,
ali imam i dvostruki razlog da to ne činim. Ćuzi je napor govoriti, dok sam ja
trebao i sam znati to što bih sada, kao pitao!
Pravdati
se mogu, sebi i još kome, njemu ne bih trebao. Ako i nisam ranije, danas bih ga
trebao ispoštovati kao svoga komandanta bataljona, odgovoriću kada budem pitan.
Bila
mu je potrebna pauza, a kao da mi je čitao misli, upita kako smo mi.
-
Jebiga, milion puta bolje nego ti i Musa – htio
sam, prije svega, biti skroz iskren – Mufo se ovdje dobro snaš'o, radi s
izbjeglicama, ponekad pripomogne Civilnoj zaštiti. Pa ni meni nije uz njeg bilo
loše. Vraća mi se što ga pazih kada on bi ranjen... Nego, mene Keči izradiše, bili
rekli navratiti po mene, pa slagali. Onda i Mufo htio poći sa mnom, zajeba ovaj
neki iz Voljevca, ne dade nam u kombi. A onda...
-
Pusti to! Ionako bi džaba dolazio, mi svakako
otud selimo. Idemo svi u Dusinu. Nego, neka tebe još ovdje. Koliko god mogneš.
Kad moradneš, pravo u Dusinu. Potrajaće preseljevanje, jedan mjesec. Možda i
duže. Možda nije lijepo da te ovako savjetujem, ali vidio si i sam. Jebeš više
sve ovo, čuvaj to malo glave. Pogledaj mene...
Nešto
sam odgovorio, između da ću ga poslušati i da to nije u redu. Poslušati, kada
je u pitanju da ću ostati u Jablanici još koji dan. A glavu ću čuvati kao i do
sada, pa kako joj bude suđeno!
Prije
nego dođe prvo upozorenje jedne od sestrica, stiže Ćuza reći i za Sefira.
Poginu i on.
Uzdahnuh,
dok mi njegov pogled ponavlja da glavu čuvam što bolje budem mogao...
***
Na
putu do baraka sam o svemu ovome razmišljao. Ali, opet ne makoh dalje od
sudbine.
Prvo,
ne mogoh pobjeći ni od toga da se sudbina okrutno poigrala s Ćuzom, kako bi
usputno meni olakšala misli. Pri tome, evo, ja bivam posljednji vojnik kojemu
Ćuza nešto „naređuje“. Onako, kako se to kod nas u bataljonu uvijek i radilo,
drugarski i sa savjetom...
Drugo,
iz samo svoga ugla gledano, ma koliko povremeno se ljutio na sebe, svoje
postupke, krivio se što sam se uopšte obazirao na Keče, što u Voljevcu nisam
bio kako mi je na dozvoli pisalo, to sada shvatah da drukčije nije ni trebalo,
ni moglo da bude!
