Drema mi se, bih
spavala, majko!
„Spavaj, šćeri, ne
podigla glave;
A đe ti je tamna noćca
bila?“
8. oktobar 1993.
Tamna noćca, dragi
dolazio,
dolazio, zijan učinio,
polomio grane
zumbulove!
Kada
se sudbina igra s tobom, uzvraćaj joj. A i šta sam drugo trebao. Vraćajući se
iz zatvora držao sam želju da narednog jutra konačno napustim Jablanicu, no
nije me trebalo mnogo ubjeđivati da polazak pomjerim za još jedan dan.
Prije
nego smo stigli ugasiti televizor po završetku lokalnog programa, na ekranu se
pojavio veliki natpis s obavještenjem o potrebama za većim količinama krvi „B
pozitiv“ grupe.
Mufo
je odmah provjerio da li je moja, a kada sam potvrdio, zadovoljno je protrljao
rukama. Ovaj put, Boga prizivajući na onaj ljepši način.
A
taman se stigli zabrinuti za naredni period. Ja jesam od početka donosio
nafaku, ali dva posljednja neočekivana obrata su ispraznili zalihe, i ideje.
Kada smo vraćeni od bolnice, Ramiz je prodao nešto prikupljenih, najdublje
skrivenih konzervi, kako bi se to „dostojanstveno“ obliježilo. A sinoć, po mom
povratku iz zatvora, to je morala biti Mufova obaveza. Pitao sam, nije otkrio
kako i gdje je nabavio čak tri litre rakije...
Jutros,
to i nije bilo bitno. Iako ne prijeko nužna, supica je bila gotova. Mufo se
našalio pitanjem da probam, pa onda iskreno ocijenim čija je bolja, njegova ili
Almina.
Ni
to nije bilo bitno. Upalili smo televizor, a onaj je natpis još uvijek stajao.
Mufu
se vrati najvažnije sjećanje. Brzo ponovi kako se ovdje za darovanu krv dobija
prilično dobar paket, iz kojeg izdvaja kilogram šećera i pet brašna. Uz ostalo,
uvijek se može izvući rakije za dvije dobre sjedeljke.
On
se s glavnim ljekarom odlično upoznao, jedan je od najredovnijih darivalaca.
Ali, i Brane tačno zna da nisu prošla još ni dva mjeseca od posljednjeg
darivanja, pa kao nekom ko nije tražene krvne grupe, neće biti dozvoljeno prije
propisanog roka. Međutim, mene će gore jedva dočekati!
Imao
sam dvije primjedbe. Prvu, mene paket nije zanimao, drugo - ipak sam još
mahmuran. Nije mi dao duže da govorim, rekao je da je moje samo da pođem s
njim, i legnem u krevet...
Penjući
se stepenicama, uz Koloniju, znali smo kako će mi pritisak porasti i bez sinoćnje
noći. Mufo je težio da ne žurimo, a i upozorio me da ću gore prije ulaska u
bolnicu sjesti, i ispušiti jednu cigaretu polako. Složih se, iako ga uvjeravah
da nije previše problematično, pošto ću unaprijed istaći kako nam je pritisak porodično
blago povišen.
Poslije
ispušene cigarete osjećah se doista smireno. Takav sam i ušao unutra.
Upoznajem
Brana, kao vrlo vesela čovjeka.
-
Joj, Mufa – i Brane je, kao i Eko, svjesno ga oslovljavao
nešto drukčije – nema ni mjesec kako se vidjesmo. Nego, koga nam to sada
dovodiš!?
-
Burazer mi. Sad viđesmo na te-ve-u da vapite za
njegovom krvnom grupom, pa...
-
Vapimo. Samo, problem je, Mufa, što trenutno nema
paketa. Nego dajemo potvrde, pa kad bude...
-
Paket je manje važan – ne mogoh a da bar ovoliko
ne kažem.
Mufo
je prikrivao svoje razočarenje, a Brane i ja prozborismo još nekoliko riječi, dok mi je
sestrica mjerila pritisak.
-
Sto devedeset, gornji – sestrica zavrtje glavom,
a obraćala se doktoru – ja ne bih smjela...
-
Čuj, sto devedeset – Brane pokaza početnu
zbunjenost, a onda se obrati Mufu – jeste li izašli uz stepenice?
-
I žurili smo.
-
Znao sam. Ne može biti da ovakva momčina kuburi s
pritiskom. Možda je malo uzbuđen, možda mu je prvi put.
-
Prvi nije. Prije četiri-pet mjeseci sam dao, a i
prije rata četiri puta!
-
Onda, ja mislim da neće biti problema. Ako pušiš,
idi izađi, ispuši cigar duhana, pa ćemo da izmjerimo kada se vratiš.
Ja
sam izašao smiren, a Mufo raspoložen za kritikovanje. Mene, jer je držao da sam
lično kriv, da sam previše opterećen onim što mi se jučer desilo. Tražio je da
mislim na paket, koji može kasniti - ali sigurno, ne predugo.
Ne
mogu reći da sam osjetio neku promjenu, ali sam samouvjereno prišao novom
mjerenju.
-
Sto šezdeset, sad – sestrica je ponovo vrtjela
glavom – meni je stvarno žao, ali...
-
Sto šezdeset! – Brane se opet ubaci – eto, šta
sam rek'o! Da momak ode ispušiti još jednu, spao bi na sto trideset!
Mufu
je laknulo. Meni također, čak sam bio siguran da je u tom momentu i doista
opao.
Brane
se smješkao, a sestrica je odahnula, tek kada sam po završetku mirno ustao.
Odbijajući da se u krevetu zadržim koliko propisi traže, odnosno ni sekunde
duže nego što sam lično smatrao da mi je dovoljno.
