Na ćupriji
Šeher-Dizdarevoj,
kud protiče plahovita
Drina,
ukradena od zlata
jabuka,
uz jabuku stotinu
dukata.
Potvorili Čelebiju
Ahma,
da je ukr'o od zlata
jabuku,
uz jabuku stotinu
dukata.
7. oktobar 1993.
Ahmo im se kune i
preklinje:
„Nisam ukr'o od zlata
jabuku,
uz jabuku stotinu
dukata.
Volio bih 'ćerku
Dizdarevu,
nego vašu od zlata
jabuku,
uz jabuku stotinu
dukata!“
Jesenji
pljuskovi su ohanuli, ipak je vrijeme
još bilo ono koje čovjek ne bi poželio kada ide na dug, put preko planina. Ne
znam koliko je udjela imalo i Almino provociranje, tek sam odlučio sačekati dok
se sasvim ne stabilizuje.
Usputno
mi se činilo kako i gubim želju da negdje idem. Tu imam sve što me zanima,
uključujući i ono zbog čega sam postao dezerter!
Riječ,
koju sam tako prezirao. A sad mi, kao svejedno...
Lijepo
mi. Sretan sam. Pa, neka traje - koliko traje!
A
traje već nekoliko novih dana. I tako, da o vremenu prestah razmišljati. Osim
što sam za svaki dan želio da se nikad ne završi. I što mi se povremeno činilo
da i Alma želi isto, da nju, a da se ona pita, Sarajevo ne bi nikada vidjelo!
Međutim,
znali smo da naše želje neće vječno biti u milosti sudbine. Ono što nismo znali
je da ta nemilost može biti začinjena s malo većom kašikom žuči...
***
U
gradu je sve u strahu od vojne policije, a Almin babo i dalje strpljivo skuplja
pare, i usputno traga za povoljnim prijevozom.
Nebo
se opet namračilo. Crni oblaci, osim kiši slutiše još nečemu...
U
Mufovu sobicu uđe momčić od svojih dvadesetak godina. Bjeli opasač, čista i
ispeglana uniforma su jasno kazivali ko je, a njegov nastup i da je dobro
pripremljen za susret sa mnom. Niti sam morao šta objašnjavati, niti bi mi
koristilo...
A
Mufo, Fudo, Ramiz i još mnogi su već bili u onome što očito služi kao zatvor.
Shvatio bih to, da sam čak i zavezanih očiju tu doveden.
Unutra
je bilo grozno. Gore, nego sam zamišljao da naša Armija nudi i četnicima!
Nisu
problem teška vrata, dupla, od kojih su jedna bila rešetkasta a druga puna,
oboja od željeza. I tako nikome od nas nije bilo do bježanja, te mi je i
njihova svrsishodnost nepoznatija. Posebno, što smo dovođeni bez pojašnjenja.
Pri tome, zalud bi se ponadali svaki put kada bi se ona nanovo otvorila.
Pozadugo će to još jedino da služi za prijem novih...
A
onda, postaje jasnije šta je veći problem. Samo jedan mali prozorčić, bar nekih
pet metara iznad naših glava, bio je nedovoljan da prima sve potrebnijeg čistog
zraka. Prostorija je do pola bila puna i prije moga dolaska, a odmah mi je
pojašnjeno zašto se druga polovina neće ni puniti.
Ovo
nije prvo privođenje ovakve vrste, a nikada nije mareno za fiziološke potrebe
pritvorenika! Tako je razumljivo zbog čega se radujemo svakom novom otvaranju
vrata!
Postaje
nepodnošljivo. Ja u sebi zadržavam dotojanstvenost, ali se i iskreno radujem
sve češćem, i glasnijem negodovanju ostalih.
Posebno
će oštro biti kada vrata otvori momak koji se i meni učinio poznatim. Mufo ga
je odmah prepoznao, bio je to Munib Lepir, rođak naše maćehe. Lično o njemu
nijedan nismo imali naročito pozitivno mišljenje, ali je situacija tjerala da
mu se obratimo.
-
Munibe – Mufov je glas bio najblaži što je mogao
biti – daj makar ti ostavi ta druga vrata otvorena, pocrkasmo. Vidiš da se kroz
njih ni mačka ne može provući, kamoli čovjek!
Munib
ga je saslušao, ali od početka bez želje da da bilo kakav značaj tome što će
čuti. Ružni, ponižavajući osmijeh, uz provokativno slijeganje ramenima, bez
ijedne riječi odgovora, ono je čime nas je itekako iznenadio.
Puna
vrata, koja opet bijahoše zaključana, nisu mogla biti toliko debela da Munib ne
čuje psovke kojima ga je Mufo ispratio. A u čemu mu se još neki pridružiše.
Psovke su miješane s povicima kojima je traženo pojašnjenje zbog čega nas se
drži - bez objašnjenja.
Međusobno
smo stalno razgovarali, pa je sve izvjesniji bio scenarij po kojem će racija
trajati do akšama, tek kada ćemo po manjim grupicama biti izvođeni,
saslušavani, i naravno razvrstavani. Za neke se zna da će biti oslobođeni, uz
neko kruto izvinjenje, jedan dio ovisi o vrsti racije, dok je dakako najmanje
nas koji se oslobađanju ne nadamo.
Ja
se već zamišljam na nekom kamionu, ne baš prenatrpanom, koji će noćas put
Voljevca. Što mi je dušu jedino boljelo je mogućnost da nam neće biti omogućeno
da se vidimo, pozdravimo s kime bismo željeli, trebali.
Misli
mi neminovo otpuju i ka rahmetli Hamzi i Bradini, ka malom Alenu. Te još više
bole...
***
Ono
što mi malo vrati raspoloženje je prva prozivka jedne grupe. Dogodila se
neočekivano ranije, na njoj su bili Ramiz i Mufo, te još par „greškom
privedenih“, što skupa kaziva i kako se radi o „lakšoj“ raciji.
To
smiri one što su bili najnervozniji, ali je i meni laknulo. Zbog Mufa, kojeg
sam zamolio da ni ne pokušava bilo kako, i bilo kod koga intervenisati u vezi
mene. Ostaje mi nada da će mi prije ukrcavanja na taj nekakav kamion biti
dopušteno da se s njim i ljudski pozdravim. A to je, i jedino što tražim!
Situacija
unutra postaje podnošljivija, kada je njih tridesetak već izašlo. Više je
zraka, a i glas o nama ostalima se sada još brže širi. Ako Munib i ostali
policajci nisu imali nikakvog razumijevanja, čak ni na to da smo uglavnom svi „pokupljeni“
iznenada, bez odobrenja da se dovoljno snabdijemo duhanom, da oni koji nisu
doručkuju, rodbina i prijatelji vani, jesu!
Mali
prozorčić je osim zraka počeo propuštati kese s duhanom, vodom, pitom, ponekom
konzervom. A mi, sve dijelismo kako se je moglo...
Početak
puštanja nekih, kao i ovo, utjecalo je da nam i vrijeme počne brže prolaziti.
Ja
prestah da brinem šta me na kraju čeka, javi se ta nekakva intuicija. Ne
usuđivah se otkrivati je drugima.
A
mogao sam. Na kraju se ispostavi da se racija trebala odnositi samo na momke,
pripadnike neke od ovdašnjih jedinica. Ti će biti sprovedeni odakle su
dezertirali, dok mi ostali postajemo slobodni. Bez obrazloženja, bez pomisli da
bi nam se bilo kako trebalo izviniti. Valjda su računali da nam je dovoljno da
se ovako završilo.
***
Bez
žurbe, ali veoma ponosno sam se, s Fudom u društvu primicao barakama. Pričali
smo.
On
je žalio što je, a kada se već oteglo do pred sami akšam, baš ovako završilo.
Što mu je promakao čas demonstriranja neuračunljivosti, koji je sad pokazivao
preda mnom. Morao sam priznati da je djelovao savršeno, da je to bio jedan
sasvim drugi Fudo, onaj koji i nema mjesta u Armiji...
Ja
sam rekao da se nisam namjeravao „vaditi“, da je jedino što bih kazao - istina.
Pomenuo bih i Keče, ali dakako i Voljevčaki kombi, te vrijeme koje je posljednjih
dana bilo tako ružno.
Prećutao
bih njima, a isto sam učinio i prema Fudi, dio istine koji me prvi dočeka pred
barakom.
Almin
pogled je molio za oprost.
Oprostiću.
Ali ću već ujutro podsjetiti je na novi, traženi dokaz svoje ljubavi. Iako ne
dugo, ipak sam zbog nje bio u zatvoru!
