„Eno, ezan sa munare;
Ah! Pusti mene,
milosnice, da idem!“
„Nije ezan, već
murtezan;
Ah! Ti prisjedi, moj
dragane, rano je!“
3. oktobar 1993.
„Eno, pjevci
zapjevaše;
Ah! Pusti mene,
milosnice, da idem!“
„Nisu pjevci, već su
krivci;
Ah! Ti prilezi, moj
dragane, rano je!“
Pomišljao
sam da se sve urotilo protiv mene. Nebo se otvorilo. A po takvom kijametu se na
put ide samo kada se mora. A mene, bar za sada, niko ne goni!
U
jednom su svi u pravu, ja svakako kasnim. Sedam, deset, ili petnaest dana,
bitno ne mijenja stvar. A kada je tako, pametnije je sačekati ljepše vrijeme.
Alma
me je počela provocirati, ponavljajući priču da je osjećala, znala da neću ni
onaj, ni naredni, ni dan iza otići. Precizirala je, Bog mi ne da dok je ona
ovdje.
A
ona će uskoro, za primjerom Feridinih, i mnogih drugih. Svakih dva-tri dana
neko odavde ode za Hrasnicu, Sarajevo. Otišla je i Almina imenjakinja i najbolja
jaranica, Alma Logo.
Zapravo,
par prijevoznika radi, obilaznicom preko Ostrošca, Buturović polja i Dusine,
tako do Tarčina, a onda i meni poznatim putem preko Igmana. Dođu i nude
prijevoz, koriste to što se ljudi teško odvajaju i od to malo stvari što kao
izbjeglice nekako skupiše. Nekog drugog redoslijeda nema, ide ko u tome času
ponudi najviše...
Ahmet,
Almin babo, iako prilično narušenog zdravlja, nadniči negdje u gradu i selima
okolo, polako skuplja nešto novaca, i uskoro će i on u pregovore s prijevoznicima.
Negdje u Sarajevu ima brata, a tamo je kao bolje...
Stigao
sam Ahmeta upoznati. Učinio mi se prijatnim, dobroćudnim, veoma veselim za
nekoga za koga kažu da je dobro bolestan. Vjerujem, pa opet predviđam da će
poživjeti još zemana...
Pitao
sam malo i Almu oko toga. Potvrdila je. Inače je otprije krhka zdravlja, srčani
problemi. Najvažnije je da se što manje sikira.
Shvatio
sam to kao neko upozorenje, pa priupitah. Nasmijala se, nisam ja taj koji bi ga
mogao nasikirati. Jedino ona, i brat joj koji je također bio zarobljen kod
ustaša, a koji je poslije razmjene, već u Sarajevu...
Provocirala
je Alma pričom, ja samo pokušavao neostati dužan. Pitao sam, ako već nemam
šansi kod nje, kako da je znala, osjećala da neću otići dok je tu. Nije
odgovorila, ali se zato iskorigovala, nije da ja nemam šansi zbog sebe, već
zbog nje. Ona odlazi u Sarajevo, ja na neku drugu stranu.
Između
nas će stati vrijeme, koje je bolje da ne boli, ni mene ni nju. Prijateljstvo
je nešto čemu vrijeme ne može ništa, dok ljubav...
Podsjećao
sam na narodnu, po kojoj se uvijek koji ne umru - ponovo sretnu. Čula je, ali
je skeptična kada sam ja u pitanju. Vrtio sam glavom, tvrdio da me ne poznaje
dovoljno.
Zato
posljednjih dana nisam išao dalje od kuhinje. Tu sam provodio vrijeme od doručka
do ručka, ili od ručka dok se kuhinja ne sredi, ovisno koja su ona i Fehima
smjena.
A
potrefilo se vrijeme par sitnih krađa, pa su Ramiz i Mufo odlučili iskoristiti
Fuda, Samira, Dževada, Ivicu i još par njih, uključujući i mene dok sam tu, za
noćna obezbjeđenja.
Ja
sam zadužen i da pravim raspored. Svako drugo jutro sam dežurni, i to u posljednjoj
smjeni, koja budi prvu smjenu kuharica!
Provocirala
je Alma, rekao bih inatila. A ja i dalje bez snage da uzvratim.
Slušah
priče vezane za to što je nekoliko dana i ona bila zarobljena kod ustaša, a
pošto su iz Gacka prebjegli gradu gdje su također imali neke familije. Također,
bijah upozoravan kako je i ona samo jedna od onih koje zavode dok ne zavedu,
nekon čega idu zavoditi dalje. Slušah sve te priče, ali jednako u sebi
ponavljah kako je Alma samo onakva kakva je bila, i kakva će uvijek biti!
Iako je provocirala i ne samo pričom. Ovo je vrijeme
kada zlato nema svoju vrijednost, ali zato neke druge stvari, nekada
najobičnije sitnice, danas su vrlo cijenjene.
Alma je bila majstor u izradi pletenih znojnica,
koje se tako mjere s najzlatnijim narukvicama. Molio sam je da mi isplete jednu
sa svojim imenom.
Od molbe do trenutka kada ću imati narukvicu na
ruci prošlo je svega par sati. S razlikom da je na njoj izvezeno moje ime!
Ipak, u par stvari sam uspio bio uporan. Prvo,
prestao sam vjerovati da nemam šansi. U to ime sam se riješio boriti za nju na
sve načine. Uključujući i stihove, koje ću sada isključivo pisati njoj.
Priznala je da nije pretjerani ljubitelj poezije, ali je obećala da će čitati,
i čuvati pjesme njoj posvećene. Rekla je da ih neće komentarisati, ali već
drugu jeste. Kratko. Naljutila se zbog stihova u kojima sam u zajedničko ime
rekao „Ja i Alma dogovorili se, ovog ćemo ljeta uzeti se. Almas ćemo sinu ime
dati...“ Kao, vidjela je tu neke moje „prikrivene“ namjere.
Nisam zamjerao na kritikama, nego na tome što
uporno prikriva svoja osjećanja. Pri tome sam joj zamjerao i što mene sputava,
jer nisam mogao prihvatiti da joj majka Muniba tek malo kao sluti, a da babo
baš ništa ne zna, ne vidi.
Ja sam zaboravio da sam trebao preko Kruščice, da
bih se nekad ponovo mogao sresti s Feridom, za Sanelu nisam siguran da i ona
nije već negdje u Hrasnici, Adisin prozor ne znam više koji je, zaboravio sam
koja je Amelina zgrada...
***
A Alma, ne prestaja s provociranjima. Jutros na
doručku, uz uobičajenu prijepirku, da bih je malo umirio rekoh kako je meni
dovoljno da je gledam!
-
Dobro, ako ti je to dovoljno!?
-
Ponekad me stvarno izazivaš – pokazah nemoć –
eto, de mi ti reci kako da ti dokažem ljubav?
-
Ljubav se ne dokazuje! Osim toga, ja ni ne znam
da me voliš!
-
To mi ne možeš predbaciti.
-
Slušam, svaki dan ponavljaš „Da se hoće ovo
vrijeme smiriti“. Da ti mene voliš, ne bi razmišljao da ideš odavde!
Izgovorila
je ovo skroz tiho, ali je zabubnjalo u mojoj glavi. Povrijedila me je, ili je
bila u pravu. Nije ni važno, i ja sam tvrdoglav.
-
Aferim! A Bosna? Ko će Bosnu braniti? Zar su tebi
draži koji su dezerteri!? I, nemoj mi, molim te, još i ti govoriti kako je
svejedno gdje se Bosna brani, ovdje ili tamo gdje ja hoću. Da ti znaš gdje sam
sve bio, i šta sam sve predever'o, još bih i razumio što me odbijaš da ponovo
idem u ista govna. Ali se ti, onda, ne bi čudila što mi ponekad „skinemo s
vrata“ i popijemo koju. Što je još važnije, da znaš s kim sam sve to dever'o,
tek bi me sve razumjela, pa i što hoću ponovo da idem!
-
Kako hoćeš. Ako ti je Bosna draža od mene, i ti s
kojima si tamo, idi. Idi, ja te ne zadržavam!
-
A pun grad policije... – posljednje je što rekoh,
prije nego izađoh iz kuhinje, i prije nego što bih dopustio da mi preko jezika
preleti nešto drugo.
Pogledah
u nebo. Ovo je posljednji dan s kišom, sutra bi moralo sunce ogrijati.
