„Eno, ezan sa munare;
Ah! Pusti mene,
milosnice, da idem!“„Nije ezan, već murtezan;
Ah! Ti prisjedi, moj
dragane, rano je!“
3. oktobar 1993.
„Eno, pjevci zapjevaše;
„Eno, pjevci zapjevaše;
Ah! Pusti mene,
milosnice, da idem!“
„Nisu pjevci, već su
krivci;
Ah! Ti prilezi, moj
dragane, rano je!“
Pomišljao sam da se sve urotilo protiv mene. Nebo
se otvorilo. A po takvom kijametu se na put ide samo kada se mora. A mene, bar
za sada, niko ne goni!
U jednom su svi u pravu, ja svakako kasnim.
Sedam, deset, ili petnaest dana, bitno ne mijenja stvar. A kada je tako,
pametnije je sačekati ljepše vrijeme.
Alma me je počela provocirati, ponavljajući priču
da je osjećala, znala da neću ni onaj, ni naredni, ni dan iza otići.
Precizirala je, Bog mi ne da dok je ona ovdje.
A ona će uskoro, za primjerom Feridinih, i mnogih
drugih. Svakih dva-tri dana neko odavde ode za Hrasnicu, Sarajevo. Otišla je i
Almina imenjakinja i najbolja jaranica, Alma Logo.
Zapravo, par prijevoznika radi, obilaznicom preko
Ostrošca, Buturović polja i Dusine, tako do Tarčina, a onda i meni poznatim
putem preko Igmana. Dođu i nude prijevoz, koriste to što se ljudi teško
odvajaju i od to malo stvari što kao izbjeglice nekako skupiše. Nekog drugog
redoslijeda nema, ide ko u tome času ponudi najviše...
Ahmet, Almin babo, iako prilično narušenog
zdravlja, nadniči negdje u gradu i selima okolo, polahko skuplja nešto novaca,
i uskoro će i on u pregovore s prijevoznicima. Negdje u Sarajevu ima brata, a
tamo je kao bolje...
Stigao sam Ahmeta upoznati. Učinio mi se prijatnim,
dobroćudnim, veoma veselim za nekoga za koga kažu da je dobro bolestan.
Vjerujem, pa opet predviđam da će poživjeti još zemana...
Pitao sam malo i Almu oko toga. Potvrdila je.
Inače je otprije krhka zdravlja, srčani problemi. Najvažnije je da se što manje
sikira.
Shvatio sam to kao neko upozorenje, pa priupitah.
Nasmijala se, nisam ja taj koji bi ga mogao nasikirati. Jedino ona, i brat joj
koji je bio zarobljen, a koji je poslije razmjene, već u Sarajevu...
Provocirala je Alma pričom, ja samo pokušavao
neostati dužan. Pitao sam, ako već nemam šansi kod nje, kako da je znala,
osjećala da neću otići dok je tu. Nije odgovorila, ali se zato iskorigovala,
nije da ja nemam šansi zbog sebe, već zbog nje. Ona odlazi u Sarajevo, ja na
neku drugu stranu.
Između nas će stati vrijeme, koje je bolje da ne
boli, ni mene ni nju. Prijateljstvo je nešto čemu vrijeme ne može ništa, dok
ljubav...
Podsjećao sam na narodnu, po kojoj se uvijek koji
ne umru - ponovo sretnu. Čula je, ali je skeptična kada sam ja u pitanju. Vrtio
sam glavom, tvrdio da me ne poznaje dovoljno.
Zato zadnjih dana nisam išao dalje od kuhinje. Tu
sam provodio vrijeme od doručka do ručka, ili od ručka dok se kuhinja ne sredi,
ovisno koja su ona i Fehima smjena.
A potrefilo se vrijeme par sitnih krađa, pa su
Ramiz i Mufo odlučili iskoristiti Fuda, Samira, Dževada, Ivicu i još par njih,
uključujući i mene dok sam tu, za noćna obezbjeđenja.
Ja sam zadužen i da pravim raspored. Svako drugo
jutro sam dežurni, i to u zadnjoj smjeni, koja budi prvu smjenu kuharica!
Provocirala je Alma, rekao bih inatila. A ja i
dalje bez snage da uzvratim.
Osjećanja nije lahko skrivati, a ja se nikada
nisam ni trudio. Takav sam i na priče koje dolaze sa strane, da li je ili nije
i ona bila zarobljena, je li samo jedna od onih koje zavode dok ne zavedu,
nakon čega idu zavoditi dalje. Slušah te priče, ali jednako u sebi ponavljah
kako je Alma samo onakva kakva je bila, i kakva će uvijek biti!
Iako je provocirala i ne samo pričom. Ako je ovo
vrijeme kada zlato nema svoju vrijednost, neke druge stvari, nekada najobičnije
sitnice, danas su vrlo cijenjene.
Alma je bila majstor u izradi pletenih znojnica,
koje se tako mjere s najzlatnijim narukvicama. Molio sam je da mi isplete jednu
sa svojim imenom. Od molbe do trenutka kada ću imati narukvicu na ruci prošlo
je svega par sati. S razlikom da je na njoj izvezeno moje ime!
Ipak, u par sam stvari uspio bio uporan. Prvo,
prestao sam vjerovati da nemam šansi. U to ime sam se riješio boriti za nju na
sve načine. Uključujući i stihove, koje ću sada isključivo pisati njoj. Priznala
je da nije pretjerani ljubitelj poezije, ali je obećala da će čitati, i čuvati
pjesme njoj posvećene. Rekla je da ih neće komentirati, ali već drugu jeste. Kratko.
Naljutila se zbog stihova u kojima sam u zajedničko ime rekao „Ja i Alma
dogovorili se, ovog ćemo ljeta uzeti se. Almas ćemo sinu ime dati...“ Kao,
vidjela je tu neke moje „prikrivene“ namjere.
Nisam zamjerao na kritikama, nego na tome što uporno
prikriva svoja osjećanja. Pri tome sam joj zamjerao i što mene sputava, jer
nisam mogao prihvatiti da joj majka Muniba tek malo kao sluti, a da babo baš
ništa ne zna, ne vidi.
Ja sam zaboravio da sam trebao na Kruščicu, da
bih se nekad ponovo mogao sresti s Feridom, za Sanelu nisam siguran da i ona
nije već negdje u Hrasnici, Adisin prozor ne znam više koji je, zaboravio sam
koja je Amelina zgrada...
A Alma, ne prestaja s provociranjima. Jutros na
doručku, uz uobičajenu prijepirku, da bih je malo umirio rekoh kako je meni
dovoljno da je gledam!
-
Dobro, ako ti je
to dovoljno!?
-
Ponekad me
stvarno izazivaš – pokazah nemoć – eto, de mi ti reci kako da ti dokažem
ljubav?
-
Ljubav se ne
dokazuje! Osim toga, ja ni ne znam da me voliš!
-
To mi ne možeš
predbaciti.
-
Slušam, svaki
dan ponavljaš „Da se hoće ovo vrijeme smiriti“. Da ti mene voliš, ne bi
razmišljao da ideš odavde!
Izgovorila je ovo skroz tiho, ali je zabubnjalo u
mojoj glavi. Povrijedila me je, ili je bila u pravu. Nije ni važno, i ja sam
tvrdoglav.
-
Aferim! A Bosna?
Ko će Bosnu braniti? Zar su tebi draži koji su dezerteri!? I, nemoj mi, molim
te, još i ti govoriti kako je svejedno gdje se Bosna brani, ovdje ili tamo gdje
ja hoću. Da ti znaš gdje sam sve bio, i šta sam sve predevero, još bih i
razumio što me odbijaš da ponovo idem u ista govna. Ali se ti, onda, ne bi
čudila što mi ponekad „skinemo s vrata“ i popijemo koju. Što je još važnije, da
znaš s kim sam sve to devero, tek bi me sve razumjela, pa i što hoću ponovo da
idem!
-
Kako hoćeš. Ako
ti je Bosna draža od mene, i ti s kojima si tamo, idi. Idi, ja te ne zadržavam!
-
A pun grad policije...
– posljednje je što rekoh, prije nego izađoh iz kuhinje, i prije nego mi preko
jezika ne preleti nešto drugo.
Pogledah u nebo. Ovo je zadnji dan s kišom, sutra
bi moralo sunce ogrijati.
Jablanica,
glavna ulica
