Pod Mostarom ta zelena
livada,
s kraja na kraj đul-beharom
procvala.
A na srijedi crvenika jabuka,
pod njom sjedi šahin Mevla
ljepojka.
U ruci joj ogledalo i surma,
pa navlači kara-krzli obrve.
Ona misli da je niko ne
gleda,
al je gleda mlad mujezin
s munare.
Gledajuć je ne umjede učiti,
već on poče po munari pjevati:
„Ja kakve su kara-krzli obrve,
„Ja kakve su kara-krzli obrve,
odnesoše moju pamet do
mrve!“
Zabrinutosti je bilo malo. Kod mene. Kod Seda
nije, činilo se kako on više vjeruje u mene nego ja sam.
Pričali smo o utiscima iz vožnje, komentarisali
usput viđeno, ali su moji pogledi neizbježno tražili kraj šume.
Do kojeg je bilo manje od pola sata, dovoljno
manje nego koliko bi mi trebalo da se više zabrinem.
Viša zabrinutost je uslijedila pošto smo izašli
iz šume. Oko nas je bila jaka magla, kojoj se nikako nisam nadao. Jasna
vidljivost je bila stotinjak metara, hodati se moglo fino, no stijene i vrhovi
koji su se nazirali nisu bili prepoznatljivi mi.