Cvijeće brala u gori
djevojka,
cvijeće brala, u gori
zaspala.
Kad se mlada od sna
razabrala,
al joj mlado lice
obljubljeno.
Pa je mlada licu
govorila:
„Blijedo li si, bilo
lice moje.
Da ja znadem ko te
obljubio,
sve bih cvijeće po
gori pobrala.
Sve bih cvijeće po
gori pobrala,
u hladnu ga vodu
potapala.
Onom bih se vodom
umivala,
da bi mi se lice
povratilo.“
Sve drukčije bi noćas kada se vraćasmo, tek sada
to i možemo reći.
Puta nije bilo, mi smo ga pravili, sada je takav
da moradoh zastati na mjestu gdje sam kolonu gubio. Nije vrijeme da se čudim
kako mi se to desilo, niti da nagađam koliko je onih koji su na ovome prijelazu
posrnuli, vidljivi su znakovi padanja i proklizavanja, što i jeste učinilo da
je prijelaz sada jasan i lako savladiv. Ne trudim se zagledati, ipak mi se čini
kako je tu i friških tragova.
Nije vrijeme da razmišljam o tome, jer je i hava
skroz drukčija. Dan se poodavno probudio, i mi smo već u području do kojeg
dopiru huke borbi iznad. Čuje se i poneka detonacija. Četnička, naravno.
Prije par minuta nekoliko granata je preletjelo i
dolje, Ćumuranama. Razmišljam o saborcima, pješadiji, pitam li se je li bolje
ako su oni spavali još kraće nego mi, ili ako su još uvijek u onoj kotlini.
Razmišljam o saborcima, ne čudim se nama. Niti
možemo, niti se trudimo žuriti. Idemo brzinom koju konji određuju.
Ne čudim se ni konjima, oni i ne znaju gdje idu
pa ih i ne može biti strah. Na naredni, nedaleki fijuk teških projektila, na
trenutak pomislih da bi pametno bilo zaleći. Nisam, jer su konji išli mirno,
kao i ostatak grupe. Mogu se sada zapitati znamo li mi gdje idemo...
Žurili nismo, pa zastadoh i na mjestu gdje sam
pao. Pokušao sam čak i prepoznati granu koja me je odbacila, ako i nisam ovu
sam slomio. Da ne bi ona, nekad nekom drugom na isti način zasmetala. Što su
ostali šutke ispratili. Žurili nismo, ali smo i osmijehe ostavili na Gluhači.
Osmijehe smo ostavili, a ni brige nismo ponijeli.
***
Dolaskom, najviše me zabrinulo gdje i kako naći
Galiba, ili koga već trebamo.
Na zaravni iznad mjesta gdje smo danili zatičemo
neku vojsku, ali nikog poznatog. Pritom su nam i njihove aktivnosti bile čudne.
Tih par grupica je bilo zaokupljeno nekim svojim
pričama, prolazak petorice ljudi s dva konja pod minobacačem i minama za njih
je bilo nešto sasvim sporedno, nešto što ih se ne tiče.
Odustajao sam od želje da se raspitujem,
zaustavio sam ostale a sam krenuo tražiti.
Slijedio sam jedne tragove. Koji me dovedoše do
čovjeka koji mi i nije drag, koji se u međuvremenu po drugi put ubacio među
nas, prošli put je iz Dusine otjeran, ovaj put smo ga prihvatili. Ne znam na
kojoj je dužnosti, da li uopšte u brigadi ili samo kao pridružen iz Korpusa,
slično Zuhdiji, tek je tu, išao je s nama i u prvome naletu, držao se
nasmijano, čini se svjesno ne miješajući se mnogo, kako god Mesud Džananović je
pokazivao neko svoje drugo lice.
Ne čudi me da on mene nije prepoznao, bilo mi je
bitno da me je razumio. Bez obzira što sam ja za Galiba pitao, shvatio je ko
sam, gdje trebam. I uputio me.
Tačnije, pokazao mi je stijenu gdje su smješteni
oni, gdje trebamo i mi s minobacačem doći.
Tu su on i Zuhdija, načelnik veze Senad Čankušić,
načelnik saniteta Ismet Mulahasanović Peca, inžinjerije Šaban Muhović, uz još
par momaka uključujući i njegovog pratioca Dževada.
Ne pitam gdje je Galib, gdje su ostali, zašto su
oni tu, znam zašto smo mi ovdje.
I odmah tražim, i brzo pronalazim dobro mjesto za
naš položaj.
Odmah ispod je stijena koja će nam biti prirodni,
i prilično dobar zaklon. A tačno ispod nje je sasvim dovoljno široka zemljana
zaravnica.
***
Deset minuta će nam biti dovoljno da uklonimo par
kamenova koji jedino smetaju. Prethodno sam se uvjerio da ćemo imati u
domašaju, i kako nam stijena neće biti prijepreka u pokrivanju ciljeva koje
ćemo dobiti.
Mesud je sve vrijeme bio uz nas, hvalio naš trud
i ne miješao se. Sačekao je da budemo gotovi, i požurio izvijestiti Galiba.
Poslije čega je meni predao motorolu.
Gađanje je moglo početi. Iako je sad treme bilo
tamo gdje sam je najmanje očekivao.
Ja nisam naviknut da gađam uz direktnu vezu i
navođenje komandanta brigade lično. Ali sam to morao potisnuti iz misli, koncentrisati
se na sporazumijevanje s Galibom.
Potom i biti uz Seda i Sejdana, koji nikako nisu
željeli krivicu za mogući promašaj.
***
Jedva sam disao u iščekivanju pada prve mine.
Čula se. Još samo da ju je Galib i vidio.
Laknulo je kada je stigla korektura, „dalje - sto
metara“.
Uzbuđenje je nanovo raslo, ali sada u iščekivanju
potvrde pogotka.
Umjesto toga, ponovljena je ista korektura. Nisam
mnogo mario, ionako sam prethodno bio produžio samo za osamdeset metara.
Pretpostavljao sam Galibovo zaokruživanje, ali
izgleda da je bilo na manje. Po nekoj svojoj računici sada dodajem sedamdeset
metara.
I opet
sebe krivim što dobijam i treću korekturu, praćenu nešto jačim Galibovim tonom,
pri čemu je sada uz „dalje - stotinu“ išlo i „i lijevo - stotinu“.
Ovaj put sam dodao tačno stotinu metara, i tačno
za toliko išao lijevo.
Da bih vrlo ljutito prihvatio novu korekturu,
koja je sada glasila:
- Dužinu si konačno našao, još samo da ideš sto
pedeset metara lijevo!
- Komandante, dajte mi recite – nakon oko minut
crtanja u glavi šeme pogodaka htjedoh provjeriti da li su tačne javljene
pretpostavke – koga vi navodite, sebe ili mene?
- Kako koga!? Ja gledam gdje je mina pala, i
navodim te na cilj, odavde odakle ja gledam...
- U redu je. Sad će biti dobro, preostalih
četrdeset pet mina, a ovih pet halalimo.
Teških pola sata završava. Od početka sam jedino
bio siguran u sebe, da bih stajao pred Sejdanom i Seadom kao krivac što njihov
trud i požrtvovnost ostajaše bez rezultata. Čuli su moj razgovor s Galibom,
možda su mi oni i vjerovali ali se ja sada suočavah s drugim sumnjama.
Nervoza me je popustila, nakon što su naredne
četiri mine potvrdile moje riječi.
Galib je poslije njih ushićeno rekao da smo cilj
neutralisali, i da je s gađanjem gotovo. Za sada.
Treskavica, ulaz
