Dilber Ivka niz
bezistan šeće.
Svakome se niz
bezistan javlja,
samo neće Mašiću
Mehagi!
Govori joj Mašiću
Mehaga:
„Što si meni pleća okrenula?
„Što si meni pleća okrenula?
Ako me je majka
oženila,
u zemlju me nije ukopala;
Volim tebi pleća
pogledati,
nego s Dišom dane
danovati!“
Od konjovodca smo dobili samo po jedan američki
obrok, što upućuje da nije predviđeno predugo naše zadržavanje ovdje.
Pauzu smo, osim za jelo iskoristili i za
informisanje o trenutnoj situaciji.
U toku je četnički napad na prednji dio
Đevigrada. Prethodno smo mi izvršili munjeviti napad na četnike, bez gubitaka
smo vratili Voliju jamu, te uzeli Konjušnicu. Da je bilo munjevito može
posvjedočiti to što su četnici kontraofanzivu okrenuli prema Đevigradu, svakako
ostaje da je on ključ našeg opstanka na Treskavici.
Pokušavamo odbraniti nešto istureniji dio
položaja. Tu je Bošnjačka, njihovi diverzanti, Galib je s našima prišao pomoći,
dok se već prebacuje i dio onih s Volije jame i Konjušnice, da se tu zauzme
druga linija. U slučaju da ovo padne.
Opet je u pogonu cijela brigada. Jesu oni prije
nas stigli do tih Ćumurana, ali su i ranije, skoro odmah dignuti nazad. Zuhdija
je, ili će prije biti da je Galib rekao da se ide napadati, pitao ko može i
hoće, i velika se većina javila.
Galib je otišao s vojskom, dok su Zuhdija i
Džananović ovdje postavili IKM.
Sve je išlo dobro, do ovoga s linijom Bošnjačke.
Lično je Selim Hamzić gore, ali su četnici na Treskavicu već izbacili čitave
baterije, divizione minobacača i haubica. A nije se imalo vremena utvrditi. Da
bi se to pokušalo potrebno je najprije uzvratiti artiljerijom. Onim što imamo.
Mi smo bili i najbliži, tako su se i sjetili nas.
Iako mi se ne uklapa što sam prvi put zvat s telefona, sad vezu ostvarujemo
motorolama.
Što mi nije jasno, pokušavam sam uklopiti. Biće
da se Galib javio iz Ćumurana, nakon što je ubijedio borce da moraju, mogu
gore. Gdje se najviše toga izdešavalo još jučer, kada su dijelovi jedinica
isprebacivani sa Zubova i Ilijaša kako bismo povratili Voliju jamu i uzeli
Konjušnicu. Jakub i ostali su tako dobili svoju ulogu, u nekom od nastalih procijepa...
Iako još ne poznajem dovoljno Treskavicu, jasan mi je cilj četnika da su
zauzimanjem Đevigrada nastojali odsjeći sve ove do Konjušnice. Trebalo bi da je
jasno i da su naši to prozreli, pa je sada težište na odbrani. Đevigrada.
I opet nisam siguran da sam cijelu priču složio
kako treba. Za jedno makar ne trebam brinuti, ako i bude kompletnog povlačenja,
mora ići ovuda. Pored nas.
***
Ne mora se sve ni znati. Ide novi poziv za
gađanjem.
Tri su mine bile dovoljne.
Mi sretni, puni samopouzdanja, posebno je lijepo
bilo gledati kako Nane proživljava sve ovo. Stalno ponavlja da će mu duša biti
na mjestu tek ako bude da ubijemo barem osmoricu. Što on dijeli na nas četiri,
čime bi ostvario svoju osvetu.
Neka osjećanja se ne daju prikriti, odglumiti. Do
polaska bilo ga je strah, tog nepoznatog, što se idući upoznavalo, u potrebnoj
mjeri. S prvim ispaljenjima strahovi su iščezli, s pogotcima prešli u
sigurnost, ushićenje.
Radovao se narednom pozivu. Prvi je bio na
nogama, sam je pitao kakve će mine pripremati, s koliko punjenja.
Ovaj smo put ispalili tri, nisu tražene korekture
već nam je odmah rečeno da s pet-šest prošaramo taj jedan brijeg. Što smo i
pošli, ali je kod četvrte došlo do zastoja.
Brzo sam pritrčao pomoći Sedu i Sejdanu. Sejdan
već ima iskustva, a pričao sam i Sedu kako je bezopasno, samo treba biti
smiren.
Njih dvojica su nageli cijev, ja sam rukama
napravio lijevak. Mina je brzo skliznula u moje ruke.
Prije toga se desilo ono što će nas jako
nasmijati, ono po čemu ćemo sigurno pamtiti ovo gađanje bez obzira kakvi
njegovi rezultati na kraju bili.
Nane je prinio minu u momentu kada su oni cijev
naginjali. Znao je šta radimo, ali je predstava o tome u njegovoj svijesti bila
krivo predočena.
Kako je pretpostavljao da mina kreće da klizi
osjetio je refleksnu navalu povraćenog straha.
- O-o-o...odoh ja ve...ezat drugu! – koju je
ispoljio riječima, pri čemu je posebno do izražaja došlo njegovo prirodno,
neobično i vrlo simpatično mucanje.
Više nije bilo zastoja. A naša zaliha mina je
brzo trošena.
Informacije o našem dobrom gađanju su dolazile, s
tim da sam sada na vezi bio s Hamzićem.
Lijepo je slušati te dobre vijesti, ali je tužno
što je izostajala ona glavna, da je Đevigrad odbranjen.
Umjesto nje, dobismo novi cilj. „Rov broj pet“ je
značilo da branjeno pada. Priupitao sam Hamzića, potvrdio je.
***
U međuvremenu do nas dođe i Galib. Sam njegov dolazak,
to što je sada ovdje a ne gore, govorio je sve. Izraz lica je sve to samo potvrđivao.
Rijetko sam koga gledao tako razočaranog, njega
nikada ranije.
- Šta sada gađate? – pitao je tako da se isticala
više radoznalost nego ozbiljnost.
- Rov broj dva – ton mojih riječi je kazivao
svjesnost zaludnosti.
- Znao sam. Sve je palo... Koliko još imaš mina?
- Četiri.
- Ma šta onda računaš, ispali samo preko naših... Od
kako je Mungos na Proskoku, niko više nije pogino u rovu – drugi je dio sažimao
svu Galibovu ogorčenost.
Izvijestio sam Hamzića da smo bez mina.
Nakon par sekundi razmišljanja zatražio je da
ostanemo tu, da će se lično čuti s Galibom, da će on angažovati svoje logističare da
nam doturaju mine...
Razumio sam i rečeno, i što se podrazumijevalo.
Mi smo gađali dobro, i to je ono što me mora radovati.
Prednji dio Đevigrada je pao, zadnji se mora
braniti, a to je ono što me, sve nas obavezuje.
Treskavičko stijenje
