Rumena mi ruža procvala,
samo jedna staza
ostala.
Kuda moj dragi
prolazi,
i sa sobom ata
provodi.
6. oktobar 1994.
Veži ga ruži za grane,
neka mu ruža miriše,
neka moj dragi uzdiše!
Nije mi prvi put da se različito, pomiješano
osjećam. Uvijek je lijepo, ugodno, ponosno biti u nekom centru pažnje,
pozitivnom, ali bi čovjek uvijek se trebao pitati i koliko je to zasluženo.
Neću ni ja sporiti da smo mi obavili svoje, najbolje što smo znali, najbolje
što se moglo, ali želim prema sebi biti iskren i priznati da nije bilo ni nešto
naročito teško, posebnije od mnogih drugih naših gađanja.
Drago mi je zbog Naneta, Seda i Sejdana, krivo i
žao zbog pješadije. Galibove su riječi rekle jedno, sigurno da tu ima i gorke
istine, ostaje ono što se zanemaruje, a ne bi trebalo, treba se zapitati kako
je njima bilo gore.
Mislim tu i na Jakubove. Dok smo mi svi odbijali
brzo se vratiti nazad, oni su dobijeno naređenje izvršili. Teško da su stigli i
shvatiti gdje su, razumjeti šta se okolo dešava, neko se dosjetio da ih sve,
ili dio vrati na Gluhaču. Treskavice nismo uzeli koliko je zamišljeno, za
braniti i to bile su potrebne i stodvadeske.
Još se nisam vidio, ni čuo s njima, ali mi glavom
zuji Jakubovo teoretisanje oko krajnjeg dometa tih naših stodvadeski,
mogućnosti da se na predviđeni broj punjenja, nekako doda još. I sam sam sklon
kojekakvom eksperimentisanju, ali sam oko toga bio suzdržan. Mogu i ja
vjerovati da bi cijevi izdržale, ipak se pitah ko bi činio poslugu koja bi to
isprobala. U svakom slučaju, ja više vjerujem malenim šesetkama...
Svi smo srcem krenuli u ovu ofanzivu, ali sve
nije išlo kako je planirano. Improvizacije su uvijek improvizacije, njima se
spašava što se spasiti da.
Treskavica, Đevigrad, njegov zadnji dio je
odbranjen. Za sada.
Za dalje se treba bolje organizovati, tada će i
napori pješadije biti vidljiviji. I ovako, ako je odbranjen zadnji dio problem
nije bio u njima, već u samome položaju. I u samoj organizaciji operacije.
Ne znam do kada će me sjećanja na ovih nekoliko
dana pritiskati. Krenulo se s pjesmom, i
ubrzo okrenulo po lošem. Išlo od nekog nerazumijevanja, do toga da se činio
jedini mogući ishod, da će na koncu sve biti uzaludno. U jednom trenutku sam
bio i siguran u to, srećom da Galibova iskrenost nije u obzir uzela i gubitke
koji su četnici imali. I ne znam hoću li ikada shvatiti četničke poglede na
razvoj situacije, tek su njihov predah, te naše stodvadeske pomogli da se i
naša pješadija konsoliduje.
Ono što će mi u sjećanju ostati jasno, je to da
nisu samo naši komandanti saburli, oslobođeni onog školovanog oficirskog tersa.
O Hamziću nisam slušao ni loših ni dobrih stvari, a neki brzo stečeni dojam,
samo po izgledu i to pošto sam ga uspio tek par puta vidjeti, konačno sam u
situaciji da iskorigujem. Istina, u obzir treba uzeti i da je on do nas došao u
trenutcima kada se situacija počela mijenjati.
Hamzićev izraz lica je bio sličan Galibovom, s
tom razlikom, vremenskom distnacom. Pored gorčine neželjenog poraza isticao se
i optimizam male pobjede. Optimizam da će prerasti u veliku.
Tom optimizmu dodasmo mi još jedan uteg. Znao je
Hamzić koliko zasluga imaju njegovi, i ostali borci koji su gore sve to
izdržali, svjestan je i značaja pomoći koju su stodvadeske dale, ali nije
zaboravio ni nas.
Čim je stigao na Ploču, raspitao se i uvratio i
do nas. Da nam čestita, zahvali, da nas vidi. To što je vidio bio je taj novi
uteg na količinu optimizma.
Samo četvorica, od čega dvojica na granici vojne
obaveze i jedan koji nije služio vojsku, nego rat. Ali ono što je gore gledao
nije mu dalo razlog da sumnja.
Što je nanijetio i učinio je. Dogovorio je s
Galibom da mi ostanemo, s obzirom da obojica znaju, odnosno svi znamo da smo
stodvadeske vjerovatno skoro sve ispucali. Mi ostajemo do daljnjeg, dok je naša
sva pješadija ponovo sišla Ćumuranama.
Bez riječi smo pristali. Bez riječi, s puno
ponosa. Uvijek je zahvalno pomagati drugima, u ratu još i ne procjenjivo.
Prijatan razgovor s Hamzićem završen je nečim što
je njega dodatno oraspoložilo, meni zaokružilo ukupnu sliku. Mirno, rekao bih
narodski, požalio se da je dobio dosta mina uz koje nisu došla punjenja,
priznavši kako nije artiljerac upitao je o njihovoj upotrebljivosti.
Nasmijao sam se. Pojasnio sam kako mi odavde
nismo gađali maksimalne daljine, da smo, onako kako to uvijek i činimo,
sačuvali ostatak punjenja. Otkrio sam i da, na Gluhači, imamo pun sanduk,
naglasivši kako su mnoga od njih bila zapravo oštećena, ali imamo među sobom
one koji su se izbirikali, mislivši baš na Sejdana, te Mazala, koji iglom i
koncem improvizuju pokidane vezice. Rekao sam i da bi to svi artiljerci trebali
da rade, ne propuštajući istaći kako nama punjenja nikada ne mogu biti problem,
već samo manjak mina.
Ne znam kada me neko odslušao s više pažnje,
razumijevanja i poštovanja. Što je Hamzić i potvrdio, obećavši kako će s
Galibom dogovoriti kompenzaciju, još jednom ističući kako će vratiti i onih
pedeset mina.
***
Još su do kraja dana Hamzićevi logističari donijeli
jednu turu mina. Donijeli, i njih mi malo žao.
Njihova brigada nema konja, ili ih nije imala kada
istjerati, a teren težak i za mladog, čovjeka bez tereta. Vidjelo se sve to na
njihovim licima, ali osjećala se i želja, volja, snaga, njihov ponos.
Jutros su rano stigli s drugom turom. I odmah se
vratili po sljedeću.
Naišao je i Hamzić, i opet uvratio. Očekuje, zna
da će četnici i popodne navaljivati, samo je kratko rekao da ne štedimo mine,
da ih imaju dovoljno. Vjerujem mu i da se već čuo s Galibom, s obzirom da je
tek sada govorio s uvjerenjem da doista ima mina koliko mu je dostavljeno.
Razumjeli smo ga, makar nismo navikunuti na to
„ne štediti mine“.
I nismo ih štedili. Ali nismo ni bezvele
ispucavali.
Današnji četnički napadi su bili drukčiji nego
jučer. Rekao bih da su danas njihovi komandanti govorili ono što je Galib dan
ranije. Odnosno, da su shvatili kako su vratili Treskavice koliko su mogli,
smjeli.
Da su nas skroz zbacili, mislim da bih prestao
vjerovati da će nam još jednom dozvoliti da se popenjemo. Sada kad smo ostali,
makar i na tome malom dijelu, siguran sam da nas nikada neće sasvim zbaciti!
Čija je to zasluga? Sigurno ne samo naša. Naše ih
mine, ma koliko da ih precizno slasmo, same nikada ne bi zaustavile.
***
Razmišljam kako je i svima jasno da je trenutno
to, kako je. I četnicima i nama.
Jesam se donekle čudio otkud Hamziću toliko mina,
teško preko usana prevaljujem da ih naša brigada ni u četvrtinu toliko nije
dobila, ipak se ne čudih kada je naređeno naše povlačenje.
A u logor uđosmo u potpuno suprotnom raspoloženju
prema onome kada polazismo. Ni privida nikavoj sumornosti, pustoća što je bila
ostala kao da je bila san. Iz kojega se budimo veseli, upotpunjujući to što nas
dočekuje.
Na Jakubu i momcima ni traga nekakvog umora, kao
da su i oni samo legli malo prije nas, malo ranije i ustali, naravno odživjevši
neki drugi, ništa lakši san. U kojem je boravak na pješadijskoj liniji, nešto
što nije bilo vrijedno ni pamtiti, ružno prisjećati se.
Zato je Gluhača ispunjena veseljem, nastalim onim
što najbolje znamo, što nam i jeste zadatak. Koristim prvi trenutak pripupitati
Jakuba u vezi mojih pretpostavki.
Tek razumijem veličinu veselja. Kao što je i
pozivanje nas značilo produžetak te neke nade, vjere da se ipak može, isto i
više se nudilo mogućnošću da se i stodvadeske uključe.
Bio je Jakub na trenutak brži, a s misli na jezik
sam već bio spustio ime toga koji je pristao. Ipak sam zatražio i kraće
pojašnjenje.
- Ispričaj mi, kako navrati Salju da on prvi povuče
kanap? – pitah sa smiješkom.
- Nisam ga ni navraćo – Jakubov smiješak je bio još
kiseliji – nisam mu ni govorio!?
- Kako, nisi mu...
- Šalim se. I ne šalim. Nisam mu htio sve reći,
samo sam mu smutio da su mine nešto sumnjive, i pito ga smije li ih on
ispucati. Malo je ko bio iznenađen, ali odmah reče „Bio mastan, što ne smijem!“
- Pa ja, moro si mu bar nešta reći. Bezbeli bi se
čudio što je sam kod minobacača.
- Bili smo i mi tu – Jakub ponovi osmijeh – ali u
zaklonu. Pa i reko sam mu da je sumnjivo, da nije pametno da više od jednog
bude na čistini. Nisam ga ja zajebo, sam je pristo.
- Je li pito – nakon što je Jakub prethodno
namignuo, shvatio sam da ima još nešto za dodati – šta je to vama bilo kao
sumnjivo?
- Nije. Moram priznati da je prva baš grunula! Ja
sam pomislio, ode i minobacač i Salja u zrak. Znaš da sam se bio naježio. Ali,
taman je ta jedna još, koliko je trebalo, ubila postolje. Kad nakon nje nije
nikom bilo ništa, dalje smo nastavili rad normalno.
- Znači, možemo popraviti tablice koje imamo.
- Slušaj, ovo je ovako ispalo. Hairli. A bilo je
pješadiji baš gusto. Jesam ja to odranije dumo, da se nikada tablice, nikakve
ne rade baš na stvarnim limitima. Ipak mislim da smo mi bili baš tu negdje.
Neću se zakleti, ali razmišljam da se nadalje mi ipak držimo knjiga!
Treskavica,
krajolik
