Kad se ženi Ćurčiću
Lutvaga,
on uzima Sidu
Fjezaginu.
Poručuje Sida
Fejzagina:
„Čuješ mene, Ćurčiću Lutvaga!
„Čuješ mene, Ćurčiću Lutvaga!
sredina oktobra 1994.
Sreži meni bejaz
anteriju,
pa mi kiti puca niz
njedarca;
Česta puca, gdje no
srce kuca,
sve od srme i od suha
zlata;
Da ja vidim, Ćurčiću
Lutvaga,
hoćeš li ih znati otkopčati!“
Prvi dio ofanzive je gotov. Oficirskim rječnikom
rečeno vršimo pregrupisavanje snaga.
Slavnoj, Viteškoj i ostalim brigadama stigle su
smjene. Ne svima, najelitnijim, diverzantskim vodovima nisu. Tako ni našoj
brigadi.
Kao i oni, i mi smo samo povučeni na kraći odmor.
Koji je pješadincima bio kraći nego je bilo planirano. Zbog četničke ofanzive
na naš mali dio Treskavice, odmah su vraćeni nazad. Tačnije, oni koji su
pristali, imali snage...
Mi u našem logoru odmaramo, čekamo, i pričamo o
ovome dosad. Iako umjerenije, opet se krivica želi oboriti na mene i šesetku,
kao da ja nisam prihvatio ne bi ni njih gonili na pješadijski položaj. Nisam se
branio, samo ponavljao da je rat, da smo ratnici, u osnovi artiljerci, po
potrebi, i znanju, sve ostalo.
Desilo se i jedno malo iznenađenje, a koje našu
priču okreće u drugom, pozitivnijem smjeru. Iznenađenje, jer se ovo prvi put
desilo. Imali smo mi i jačih, svjetlijih bitaka, samo smo slušali da se negdje
za takvo što nagrađuje.
Izlazak na Bjelašnicu je bio briljantan, dosta napora
i nevolja, ali značajne vojne pobjede, mnogo zarobljenih sredstava, i
oslobođena teritorija koje se više nije ni metra gubilo, prošlo je u sjeni
nesretnog sukoba s grupom Goraždana, i u činjenici da istraga o tome nikada
nije valjano ni provedena. Ne mogu reći da smo vjerovali da će je biti, ipak
smo se nadali.
Uslijedila je ova, doimalo se opsežnija
operacija. Koja je u segmentima imala određene uspjehe, ipak u konačnici je
svedena na to da smo uzeli tek mali, početni dio Treskavice, s još uvijek važećim
pitanjem je li teže braniti ga ili odatle pokušavati širiti se dalje. Ipak je
logorom prostrujala informacija kako su u Sarajevu zadovoljni učinjenim, toliko
da su odlučili dati i određene, novčane nagrade.
Takav potez više Komande ostaje pozitivno iznenađenje,
ali s još jednom velikom nepravdom prema nama, našoj brigadi. Prvo oslobođenje
Volije jame, te uništenje četničkog helikoptera vrednovano je tek toliko, da će
ostati ubilježeno da smo i sudjelovali. Veća količina novca izdvojena je za dio
operacije koji je uslijedio kasnije, i koji se tretira kao odbrana Đevigrada.
Gdje naše brigade skoro da i nema.
Tačnije, izdvojen je tek jedan njen mali dio,
odnosno naš minobacački vod stodvadeski. Vod, kako je nagrađivanjem navedeno,
ipak se Jakub držao stvarne istuacije, već je rekao kako će novac biti
ravnomjerno raspoređen, s obzirom da smo svi, svako na svoj način, znanje i
mogućnosti, jednako doprinosio. Zapravo je želio istaći dvije stvari, nikada i
nismo strogo djelovali formacijski, tako ni ovaj put, i nikako ne treba
zaboravljati sve druge naše, jednako uspješno izvršene zadatke, za koje niti
smo tražili, niti nagrađivani.
O samome iznosu govorilo se na dva načina. Nije
ni tako malo, koristiće svakome, bilo da ispomogne porodicu, oni koji su sretni
da su na okupu, bilo da se malo proveslimo, mi koji smo drukčije sreće. A nije
ni previše, i što neko reče vjerovatno bi najbolja nagrada bila da nam je dato
nešto mina tog kalibra, s obzirom da smo ovom akcijom istrošeni dotle da se u
nastavku na nas, naše stodvadeske ne može računati.
***
Ćinjenica da smo skoro ostali bez stodvadeski
drži aktuelnom tu priču o bojazni za našim ponovnim preangažovanjem, pogotovo
uz informacije da četnici opet gomilaju svoje snage. Uspijevam se nasmiješiti,
pojašnjavajući da ja nisam od onih koji izaziva sudbinu, već se kod dobijanja
naređenja suočavam sa svojom intuicijom.
Naveo sam ono što ide u prilog da mi sada kazuje
kako će nastavak operacije biti normalniji, kad smo mi u pitanju. Što sam
očekivao je da bismo ubrzo mogli dobiti dopunu minama. Obrazloženje je u tome
da je naš, Sutjeska bataljon prvi odmaraao. A kada smo otišli smijeniti
Fočanski, mi nismo zvati. Predočih kako je ona jurišna šesetka završila
priču o našem pješadijskom angažovanju.
Podne je vrijeme kada sam potpuno bio posvećen
nogometu, sasvim zanemarivši to što se ne tako daleko dešava.
U po utakmice je zvonio telefon. Mene Galib
traži.
Ispraćen sam podsmjehivanjem ostalih, a lično sam
vjerovao da je nešto drugo u pitanju. Prevario sam se.
- Šta ima... Kako si... Jesi li se odmorio... –
početak, za Galiba prilično neuobičajen, slutio je ostatak, bez obzira što to
neću od njega čuti – nešto te Zuhdija treba!?
- Znaš li gdje je prijelaz u onom potoku... Na
Ploči... – Zuhdijina direktnost me nije čudila, tek me počeo zabrinjavati i
njegov miran, pretopao glas – a jesi li ti gledo gdje su Muslimani postavili
šator... Nema veze, nećeš profuliti. Ondje je idealno za šesetke, ali one
prave, s nogama. Uzmi onog svog momka, sad će lada doći po vas. Vozač će povući
šesetku. I hranu. Vi samo uzmite vreće...
- Šta je s minama?
- Ništa se vi ne sikirajte. Imaju, dobit ćete.
- Razumijem. Samo, kad će vozač?
- Eto njega. Šta mu treba dotle, pet minuta. Ja
mislim da je već kreno.
Da, rekao sam da razumijem. A mnogo toga mi je
tako nejasno.
Moja predstava o Ploči je sasvim suprotna tome da
će nas lada voziti. Istina, od prije nekoliko dana ovdje su inžinjerijske
jedinice, neki se put prokopava, ali u suprotnom smjeru. Ostaje ono da vozač
sigurno više zna.
***
Ako ništa, bar je sam polazak na nivou. Ovaj put
su izostali zajedljivi, i prijekorni komentari. Vrijedno je poštovanja
zaslužiti vožnju jedinim, autom komandanta brigade.
A šta nas gore čeka, to je druga priča. U jedno bih
volio biti siguran, teže nego prvi put ne bi smjelo biti.
Tako smo se i ponašali u autu. Vozača nisam lično
poznavao, sem što sam znao da je Galibov lični, pa sam prepustio njemu da vodi
razgovor.
Čudilo je i njega da se za nekoga kao što smo nas
dvojica, bolje rečeno jedna mala šesetka, angažovalo to jedino vozilo. Čudilo,
ali dalje nije o tome komentarisao. Čak nije ni pričao o ratu, ovom ovdje što
se dešava, pričao je gluposti, zaludnosti rata. I njegovim jedinim ciljem,
spasiti glave. Obavezno je pomenuo sada Treskavicu, sav ovaj kamenjar, besmisao
svega, dodao informaciju da se planiraju ovdje dovesti i jedinice iz drugih
Korpusa...
Barem je bio pričljiv. I naša ugodna vožnja brzo
dođe svome kraju.
Malo pošto smo prošli inžinjerijske mašine,
motoriste, i morao se zaustaviti. Zapravo je on vozio dokle je put bio
prokopan.
- Stigli smo. To je to! – mirno nam reče.
- Kud ćemo mi sad? – pitah po izlasku, a vidjevši
da smo još u šumi, gdje će mi orijentacija biti prilično teška.
- Kako ne znate gdje idete? – on se čudio nečemu
drugom.
- Znamo mi gdje trebamo doći. Ali ne znamo kuda.
- Vjerujte da ni ja ne znam. Meni su samo rekli da
vas dovde dovezem. I ja sam vas evo dovezo... E, jedino što vam ja mogu reći,
gledo sam, jučer, tuda su nekakvi otišli – rukom je pokazivao u produžetku
ceste – mada ja ne znam jesu li oni išli kuda vi trebate.
- Ma samo da nam je iz šume izaći, nekako ću se
valjda orijetisati. Hvala tebi na vožnji, i informaciji.
- Sretno vam bilo.
- I tebi.
Sedo je uzeo šesetku, ja vreće i rančić, i
polahko krenusmo kuda nam je vozač sugerisao.
pogled
s Bjelašnice na Treskavicu