Pod Mostarom ta zelena
livada,
s kraja na kraj đul-beharom
procvala.
A na srijedi crvenika jabuka,
pod njom sjedi šahin Mevla
ljepojka.
U ruci joj ogledalo i surma,
pa navlači kara-krzli obrve.
Ona misli da je niko ne
gleda,
al je gleda mlad mujezin
s munare.
Gledajuć je ne umjede učiti,
već on poče po munari pjevati:
„Ja kakve su kara-krzli obrve,
„Ja kakve su kara-krzli obrve,
odnesoše moju pamet do
mrve!“
Zabrinutosti je bilo malo. Kod mene. Kod Seda
nije, činilo se kako on više vjeruje u mene nego ja sam.
Pričali smo o utiscima iz vožnje, komentarisali
usput viđeno, ali su moji pogledi neizbježno tražili kraj šume.
Do kojeg je bilo manje od pola sata, dovoljno
manje nego koliko bi mi trebalo da se više zabrinem.
Viša zabrinutost je uslijedila pošto smo izašli
iz šume. Oko nas je bila jaka magla, kojoj se nikako nisam nadao. Jasna
vidljivost je bila stotinjak metara, hodati se moglo fino, no stijene i vrhovi
koji su se nazirali nisu bili prepoznatljivi mi.
Pomislih kako bi se ovdje sada Šefedin lakše i
bolje orijentisao.
Morat ću ja. Prvo što ću po tom pitanju uraditi
je sačekati da se magla razbije.
To vrijeme koristimo za ručak. A pošto iz vrlo
strmog terena izbismo na prvu malo bolju zaravan.
Nismo žurili s jelom. Prisjećali smo se ručka od
neki dan, kroz smijeh pomenuli njegove ludosti, te istakli one vezane za ovaj.
Sada je s hranom sve u redu, ali je ludo to što
ne znamo gdje smo, ni kamo idemo. Od najbližih ljudi za koje znamo udaljeni smo
par kilometara, četnici su nam možebiti i bliži. A mi raskrilili šatorsko, zasjeli
kao da smo jedini na svijetu.
Probijanje sunca nam još i prijade. Malo se i
opružismo. Da bih se ja ubrzo, možda iz razloga što se osjetilo da je magla
krenula strmo, a možda i intuitivno pridigao.
Stijena iznad nas je bila jako blizu, što nam
nije ništa značilo. Ispred se vidio samo kamenjar, dolje je još magla, sve
nedovoljno za orijentaciju.
Ali okretaj nazad otkrio je prvo nešto vrlo
poznato. Nešto što se činilo mnogo bližim nego sam ja i zamisliti mogao, zbog
čega ona zabrinutost tek posta izražena.
Opservatorij je mjesto koje je u četničkim
rukama, i na kojem oni zasigurno imaju osmatrače. A koji bi dakako trebali
imati vezu s njihovim artiljercima.
Možda smo deset-petnaest minuta bili izloženi,
što u ovakvim situacijama može biti i mnogo i malo vremena. U svakom slučaju,
više ne bismo trebali biti.
Rekao sam Sedu da se pakuje i kreće za brijeg
pred nama, dok sam ja brzo ručnom busolom uzeo azimut.
Prijelaz iza brijega značio je sklanjanje od
Opservatorija, ali još nije otkrivao tajne kompletnog našeg okruženja. Koje bi
trebalo riješiti sljedeće što mi privuče pažnju.
***
Nedaleko ispod nas se sada lijepo vidjelo jedno
usamljeno brdo, pod šumom, s vrhom na kojem se nalazio i poveći pašnjak. Odmah
sam se latio karte i prepoznao da se radi o Javoru.
Sada se nisam morao svađati sa svojim procjenama
daljine. Ručna busola je opet u rukama, treba mi još azimut prema Javoru. Pa
opet karta, povukao sam kontraazimute od Opservatorija i s Javora, u presjeku
imao našu stajnu tačku.
Odgovaralo je blizini stijena iznad, što je
govorilo da nisam griješio u mjerenjima. Opservatorij, ipak nije toliko blizu,
što znači da sam omanuo u procjenama. Ali ni predaleko da nismo mogli biti
viđeni, što znači da smo i imali sreće.
Ipak je najbitnije da sam sad kartom mogao
tražiti put kojim mi trebamo. Što je dalo još dva odgovora, nismo daleko i,
dalje nam je samo pravo kako i idemo. Još se može dodati da je sve ovo bilo i
suvišno, da smo mogli i kroz maglu. Što bi nam bilo sigurnije, bar do mjesta
gdje bismo trebali tražiti tragove pominjanog šatora.
Mada i ovako, već počinjemo priču i na tu temu.
Prisjećam se kako sam Zuhdiju razumio, kada mi je sve izgledalo jednostavnije.
Sad, i nisam toliko siguran. U to kako sam razumio. Ostaje ono drugo,
intuicija.
Kad sve saberemo dobro je što je magla otišla.
Javor je ostao iza nas a približavali smo se ispod Đevigrada, odnosno presjeku
s putem kojim smo gore išli.
Ako do sada nisam znao svrhu onog izdvojenog
drveta sada znam. To nam je i najbolji orijentir.
Dogovorili smo se zaustaviti, odmoriti kraj
njega. I odatle ići tražiti, kružiti okolo.
***
Na pedesetak metara ispod drveta Sedo, vidjevši
nešto kao odvojeni puteljak, izađe na kosu. Stao je tako, da sam shvatio da je
nešto ugledao, prije nego me i zovnuo.
Ranije smo oba puta išli noću pa ovu udolinu
nismo ni primjećivali.
Da jesmo, sami bismo pretpostavili da je šator tu
postavljen. I još uvijek je.
Očekivali smo neki manji, za ovaj možemo reći da
je srednje veličine. Još jedino što vidimo, i sasvim razumijemo je njegovo
improvizovano, žurbeno postavljanje. Nije bio utegnut, postavljen je da služi
svrsi. Svrsi, koju baš i ne znamo.
Bar znamo da pripda Prvoj muslimanskoj. Sedo
zviznu, uz pitanje „Ima li koga?“
Par sekundi poslije zviznu još jednom. Malo
glasnije.
Iz šatora izviri mlado, skoro djetinjasto, i
umjereno uplašeno lice.
- Ko ste vi? – glas mu je bio miran, dovoljno smo
izgledali „armijski“.
- Fočaci – Sedo još mirnije odgovori.
- Kuda ste došli? Kako?
- Nemamo pojma. Kuda. A kako, pa pješke, kako
ćemo!?
- Nije vas snajper gađo?
- Odakle? Nije.
- Pravo da vam kažem iznenadili ste me. Ovuda niko
danom ne ide.
- Ne bismo ni mi, možda, da znadosmo za taj snajper
– Sedo ovo reče kad se već spuštasmo šatoru.
- A gdje ste krenuli? – momak pita pošto priđosmo,
i razmijenismo selame.
- Ovdje negdje – ja odgovorih – ovdje bismo trebali
postaviti šesetku.
- Ovdje? Ne znam, nemate ovdje gdje nego u ovoj
rupi. Samo, hoće li to moći iz rupe gađati? Da samo ne navučete njihove
granate!?
- Tek smo stigli. Prvo ćemo malo odmoriti, pa onda
pogledati. Svakako nam još ni mine nisu dobavili?
- Ovdje nema nikakvih mina. Ja sam od sinoć ovdje.
Nego dug dan, dosadno mi samome, fala Allahu pa vi dođoste, ja bih poludio, već
sam razmišljo da noćas razgulim naniže, prvi ko naiđe... I tako, gledo sam šta
sve unutra ima, ima svašta, ima jedna vreća tromblona, ali šesetki ne bih reko.
- Ne mislim ni ja da su bile, valjda tek treba da
stignu...
Momak je iskazivao radost što ćemo mu praviti
društvo ostalo vrijeme. Nije rekao, ali se vidjelo kako mu je drago da mine još
nisu tu. Kada dođu, možda odmah produžimo.
Za zadržati nas ima još jednu ideju. Već je ložio
vatru, skuhaće nam čaj.
Dok se on time bavio Sedo i ja se prisjećasmo
onih šipuraka. Koje ćemo potražiti ovuda, odnosno spustiti se do dolje, ako i
sutra ujutro bude magle.
I ako imadnemo vremena. Moji osjećaji šute. Ne
bih ih odmah uznemiravao.
Brzo mi je za oči zapela žica koja je vodila u
šator, dakako je i telefon tu. Ali ću se probati javiti Zuhdiji tek poslije
čaja. A u tom će i mrak.
rubovi
Treskavice, pogled na Opservatorij
