Konačno
se sve ukazuje pred nama. Potočić, cesta i kasarna. Pitanje je hoćemo li svi
preko mostića, kao što to uradiše Čolo i Šefa. Zašto ne bi, ako su oni već
obezbijedili cestu!
Još
opreznije, i dalje jedan po jedan. Bez nekog jasnog redoslijeda, otprilike kako
se ko blizu trefljava, odnosno odlučuje poći.
Vrlo
brzo stiže red na Sutka i mene. Bacam posljednji pogled na kasarnu!
-
Jebi me ako tamo ima živa roba – ne izdržavam ne
došapnuti mu, a kao radosni zbir tri vrlo jasna detalja: za sve vrijeme ne
uočih niti jednog čovjeka, niti kakvih tragova ili prtine, a niti da se makar
iz jedne vikendice dimilo.
-
I meni se čini – složi se, na osnovu istih
zaključaka.
Ja
sam već čučao uz cestu kada je Sutko prelazio mostić, gdje ga ponovo sačekah. U
par se koraka skupa nađosmo s one strane ceste, na samom ulazu toga što nam je
predstavljeno kao kasarna.
Gdje
dobismo znak da se ponovo zaustavimo. Razumijemo, naša je desna ivica. Ostali
naši, zajedno s onom drugom grupom diverzanata sada blago zalamaju s desne
strane. Isti manevar je rađen i s lijeva, u dužini koju glavni odrediše
potrebnom. Oni već idu ravno, boreći sa snijegom, kojeg nema mnogo za ovo doba
godine i ovu visinu, ali ima za nešto što bi trebalo da je naselje.
Dok
smo mi cestu prelazili, a zahvaljujući onim zaključcima, stigao sam baciti
pogled na saobraćajni znak koji je pokazivao udaljenost do Pala, i koji nikoga
nije mogao održati jednako mirnim, koji god ga stigosmo pogledati. Bilo je
pohvatanog snijega na njemu, ne i dileme da je broj kilometara jednocifren.
Koristim
vrijeme potrebno da ovi što direktno idu dovoljno priđu, da još jednom kratko
popričam sa Sutkom.
-
Mi smo sedam kilometara od Pala – bio sam
sigurniji da on također nije propustio osmotriti znak, nego da sam sam dobro
vidio.
-
Viđeh znak, meni se učini pet.
-
I meni više ličaše na pet, ali ne mogu da
vjerujem. Kontam, možda je devet. Rekoh da nađem sredinu. I sedam je preblizu!?
-
Ne vidi se od snijega, ali može biti da se radi o
Gornjim Palama. Svejedno smo mnogo blizu. Što znači i da smo prokrkali
Jahorinu!
-
Gdje smo onda? – priznajem svoju zbunjenost, i
neznanje.
-
Prema Trebeviću – Sutko odgovori, vidno
pomiješanog raspoloženja – vjeruj da mi je bilo mrsko pitati Majora, čudno mi
je bilo koliko se nahodasmo, trinaest sati onakvog marša a da smo još s ove
strane Jahorine, još i da ima nekakvih sela. A vidio sam, još jutros, gore, da
mi se krajnji grebeni čine poznatim.
-
Siguran si?
-
Sto posto, znaš kako je Trebević specifičan s dva
svoja grebena, jednim što se nadvija nad Lukavicu, a mi smo sada iza onog iznad
Starog Grada – posljednje Sutkove riječi se poklopiše sa znakom da i mi nastavimo.
-
Taj mi je donekle i poznat, ali samo s one strane,
s Jarčedola ili s Čaršije kad se gleda.
-
Samo zamisli da ga s leđa gledaš – Sutko izgovori
još i ovo, prije nego obojica krenusmo u našu borbu s dubinom snijega.
Nisam
bio siguran da je baš u pravu, ali nemam sad vremena razbirati dugo šta je i
koliko logično, s obzirom da će na kraju jedino bitno biti što se pokaže
istinom. Čim nam je rečeno da idemo kahvu piti na Baščaršiji, znali smo da
jedan od mogućih puteva vodi preko Trebevića. Što ja ne znam blizinu Jahorine,
Trebevića i Pala, spada u nebitno. Kao i to je li Sutko više znao nego nam je
ranije rekao. Gledajući ga kako se, sudbinom udružen sa mnom, jutros spuštao,
izgledao je kao da nije znao više. Tako se i sada ponaša, kada se pri novom
sudaru pogledima jedan drugom osmjehnusmo. Na taj smo način pokazali da smo se
riješili i ono malo zaostalog straha. Zapravo, potvrđivasmo kako bi sad svaki
strah bio samo teret. Sad nam je sigurno puno bliže naprijed, prema Baščaršiji,
negoli nazad. Makar i onako kako nam je pred polazak najavljeno, u tabutima, ako
za sve ne bude mjesta među živima.
Nebitno
je kuda i kako smo došli, bitno je gdje smo. Nebitno je gdje smo, bitno je gdje
ćemo sutra biti.
Bitno
je gdje ćemo sutra biti, a tamo nam je kroz ovo naselje.
Opkolili
smo ga, gledam dvojicu krajnjih kako se prebaciše malo naprijed. Pružih pogled
do Sutka koji je također gledao u tom smjeru, i ne mogavši mu prenijeti svoja
najnovija razmišljanja, samo podigoh pušku u visini glave.
Mislim
da me je Sutko razumio, ovim sam pokretom govorio kako se, da sam ja na čelu
cijele ove grupe, ja ne bih više prebacivao. Već bih bio u kasarni i
pretraživao je, nastojeći pronaći nam smještaj, makar za najnužniji period, da
se malo odmorimo, i što je važnije, ikoliko prisušimo.
Ali
je Šeks taj. Objašnjavam sebi kako mora biti da je i sam svjestan stvarnosti, a
da samo koristi situaciju kako bi nas, kojima je ovo prvo slično iskustvo, uveo
u situacije koje će biti potpuno suprotne.
Vidim
neke koji su već uz prve vikendice. Uslonjeni uz zidove prate ostale koji su
primiču. Na trenutak pomislih kako će oni tako ostati dok naselje potkovicom ne
opašemo, zagrlimo, dok nas Šeks sve ne uvede na njegovo mjesto u potkovici.
Ko
zna koliko bi Šeksovo ovako organizovano naše uvođenje trajalo da se ne čuše
pucnji s bočnih strana. Malo sam bio i iznenađen početkom, pa nikako ne mogu
biti siguran koji su udarili prvi. Što je taman nebitno, s obzirom da su počeli
gotovo u isto vrijeme. I to vrlo žestoko, nimalo ne štedeći municiju. Osjećam, njima
će dalje ići biti lakše.
Naišli
su na otpor. Prilično slab, jedva da je nekoliko metaka preletjelo iznad naših
glava. Ne skroz bezazlenih, uvijek postoji mogućnost da koji zaluta. I pogodi
nekog direktno u glavu, što bi ukupno baš bio peh, da neko skonča već ovdje, i
još na takav način. A, iskreno, bar za sada mi druge opasnosti i nemamo.
U
ovim trenutcima, dok pod rijetkim zalutalim metcima čučnemo, pa idemo dalje,
postavljam sebi još neka pitanja. Jesmo li mi trebali udariti prvi? Je li Šeks
na vezi s drugom dvojicom komandira, je li zbog očite tišine ispred nas
odlučeno da oni udare prije? Je li svjesno još čekamo, sigurni da nikoga nema a
spremni da nije tako?
Siguran
sam u sve, pa konačno napuštam svoju stazu, uskačući u nečije tragove. Puška je
spremna, ali i ja uvjereniji da je neću koristiti. Spreman i na sve promjene
koje uslijede.
Bočne
pucnjave su utihle, prema planu ili mimo njega, mi smo na redu.
Više
se ne privlačimo, upadamo u kasarnu!
A
nismo dobili preciznija uputstva. Da smo vatrom zauzeli, nekako bi se lakše
snašli. Ovako...
Meni
se zaviruje u vikendice, na umu mi je da se odmorim i osušim. Međutim, niko
ništa ne naređuje.
Nečiji
mozgovi brže reaguju. Počinje se provaljivati unutra, iako je svakome već jasno
kako je kasarna napuštena. Očito da se provaljivanjima niko i ništa ne traži,
već se samo troši sva nakupljena energija, noćas i prije negativna, jutros i
sada pozitivna.
Onog
momenta kad i šibice počinju raditi osjećamo i prvu pravu korist, temperatura
se počinje naglo dizati, snijeg topiti, mi sušiti.
Ipak,
osjećam se ružno. Prvi put ličimo na četnike, na palikuće. Bezdušno u plamenu
nestaje jedna po jedna vikendica, bez nekog, barem za sada, meni poznatog
valjanog razloga. Osušiti smo se mogli i drukčije.
Ne
znam šta je sve u planu operacije, ali po trenutnoj situaciji cijenim da su nam
ove vikendice mogle poslužiti više od toga da se na njihovom plamenu osušimo.
