7 Jul 2016

VIII - 19 / Sedam kilometara

Trebeviću, visoka planino,
de se sagni da se popnem na te.
Da pogledam uz strme niza te.

Da ja vidim šeher-Sarajevo,
i u njemu moga dragog dvore.

Da ja vidim šta moj dragi radi.
Da li spava na mehku dušeku?

Ili spava, il' se razgovara,
il' govori svojoj staroj majci:
„De me ženi, moja stara majko!“


 


Konačno se sve ukazuje pred nama. Potočić, cesta i kasarna. Pitanje je hoćemo li svi preko mostića, kao što to uradiše Čolo i Šefa. Zašto ne bi, ako su oni već obezbijedili cestu!

Još opreznije, i dalje jedan po jedan. Bez nekog jasnog redoslijeda, otprilike kako se ko blizu trefljava, odnosno odlučuje poći.

Vrlo brzo stiže red na Sutka i mene. Bacam posljednji pogled na kasarnu!

-          Jebi me ako tamo ima živa roba – ne izdržavam ne došapnuti mu, a kao radosni zbir tri vrlo jasna detalja: za sve vrijeme ne uočih niti jednog čovjeka, niti kakvih tragova ili prtine, a niti da se makar iz jedne vikendice dimilo.

-          I meni se čini – složi se, na osnovu istih zaključaka.


 

Ja sam već čučao uz cestu kada je Sutko prelazio mostić, gdje ga ponovo sačekah. U par se koraka skupa nađosmo s one strane ceste, na samom ulazu toga što nam je predstavljeno kao kasarna.

Gdje dobismo znak da se ponovo zaustavimo. Razumijemo, naša je desna ivica. Ostali naši, zajedno s onom drugom grupom diverzanata sada blago zalamaju s desne strane. Isti manevar je rađen i s lijeva, u dužini koju glavni odrediše potrebnom. Oni već idu ravno, boreći sa snijegom, kojeg nema mnogo za ovo doba godine i ovu visinu, ali ima za nešto što bi trebalo da je naselje.

Dok smo mi cestu prelazili, a zahvaljujući onim zaključcima, stigao sam baciti pogled na saobraćajni znak koji je pokazivao udaljenost do Pala, i koji nikoga nije mogao održati jednako mirnim, koji god ga stigosmo pogledati. Bilo je pohvatanog snijega na njemu, ne i dileme da je broj kilometara jednocifren.

Koristim vrijeme potrebno da ovi što direktno idu dovoljno priđu, da još jednom kratko popričam sa Sutkom.

-          Mi smo sedam kilometara od Pala – bio sam sigurniji da on također nije propustio osmotriti znak, nego da sam sam dobro vidio.

-          Viđeh znak, meni se učini pet.

-          I meni više ličaše na pet, ali ne mogu da vjerujem. Kontam, možda je devet. Rekoh da nađem sredinu. I sedam je preblizu!?

-          Ne vidi se od snijega, ali može biti da se radi o Gornjim Palama. Svejedno smo mnogo blizu. Što znači i da smo prokrkali Jahorinu!

-          Gdje smo onda? – priznajem svoju zbunjenost, i neznanje.

-          Prema Trebeviću – Sutko odgovori, vidno pomiješanog raspoloženja – vjeruj da mi je bilo mrsko pitati Majora, čudno mi je bilo koliko se nahodasmo, trinaest sati onakvog marša a da smo još s ove strane Jahorine, još i da ima nekakvih sela. A vidio sam, još jutros, gore, da mi se krajnji grebeni čine poznatim.

-          Siguran si?

-          Sto posto, znaš kako je Trebević specifičan s dva svoja grebena, jednim što se nadvija nad Lukavicu, a mi smo sada iza onog iznad Starog Grada – posljednje Sutkove riječi se poklopiše sa znakom da i mi nastavimo.

-          Taj mi je donekle i poznat, ali samo s one strane, s Jarčedola ili s Čaršije kad se gleda.

-          Samo zamisli da ga s leđa gledaš – Sutko izgovori još i ovo, prije nego obojica krenusmo u našu borbu s dubinom snijega.

 

Nisam bio siguran da je baš u pravu, ali nemam sad vremena razbirati dugo šta je i koliko logično, s obzirom da će na kraju jedino bitno biti što se pokaže istinom. Čim nam je rečeno da idemo kahvu piti na Baščaršiji, znali smo da jedan od mogućih puteva vodi preko Trebevića. Što ja ne znam blizinu Jahorine, Trebevića i Pala, spada u nebitno. Kao i to je li Sutko više znao nego nam je ranije rekao. Gledajući ga kako se, sudbinom udružen sa mnom, jutros spuštao, izgledao je kao da nije znao više. Tako se i sada ponaša, kada se pri novom sudaru pogledima jedan drugom osmjehnusmo. Na taj smo način pokazali da smo se riješili i ono malo zaostalog straha. Zapravo, potvrđivasmo kako bi sad svaki strah bio samo teret. Sad nam je sigurno puno bliže naprijed, prema Baščaršiji, negoli nazad. Makar i onako kako nam je pred polazak najavljeno, u tabutima, ako za sve ne bude mjesta među živima.

Nebitno je kuda i kako smo došli, bitno je gdje smo. Nebitno je gdje smo, bitno je gdje ćemo sutra biti.

Bitno je gdje ćemo sutra biti, a tamo nam je kroz ovo naselje.

Opkolili smo ga, gledam dvojicu krajnjih kako se prebaciše malo naprijed. Pružih pogled do Sutka koji je također gledao u tom smjeru, i ne mogavši mu prenijeti svoja najnovija razmišljanja, samo podigoh pušku u visini glave.

Mislim da me je Sutko razumio, ovim sam pokretom govorio kako se, da sam ja na čelu cijele ove grupe, ja ne bih više prebacivao. Već bih bio u kasarni i pretraživao je, nastojeći pronaći nam smještaj, makar za najnužniji period, da se malo odmorimo, i što je važnije, ikoliko prisušimo.

Ali je Šeks taj. Objašnjavam sebi kako mora biti da je i sam svjestan stvarnosti, a da samo koristi situaciju kako bi nas, kojima je ovo prvo slično iskustvo, uveo u situacije koje će biti potpuno suprotne.

Vidim neke koji su već uz prve vikendice. Uslonjeni uz zidove prate ostale koji su primiču. Na trenutak pomislih kako će oni tako ostati dok naselje potkovicom ne opašemo, zagrlimo, dok nas Šeks sve ne uvede na njegovo mjesto u potkovici.

Ko zna koliko bi Šeksovo ovako organizovano naše uvođenje trajalo da se ne čuše pucnji s bočnih strana. Malo sam bio i iznenađen početkom, pa nikako ne mogu biti siguran koji su udarili prvi. Što je taman nebitno, s obzirom da su počeli gotovo u isto vrijeme. I to vrlo žestoko, nimalo ne štedeći municiju. Osjećam, njima će dalje ići biti lakše.

Naišli su na otpor. Prilično slab, jedva da je nekoliko metaka preletjelo iznad naših glava. Ne skroz bezazlenih, uvijek postoji mogućnost da koji zaluta. I pogodi nekog direktno u glavu, što bi ukupno baš bio peh, da neko skonča već ovdje, i još na takav način. A, iskreno, bar za sada mi druge opasnosti i nemamo.

U ovim trenutcima, dok pod rijetkim zalutalim metcima čučnemo, pa idemo dalje, postavljam sebi još neka pitanja. Jesmo li mi trebali udariti prvi? Je li Šeks na vezi s drugom dvojicom komandira, je li zbog očite tišine ispred nas odlučeno da oni udare prije? Je li svjesno još čekamo, sigurni da nikoga nema a spremni da nije tako?

Siguran sam u sve, pa konačno napuštam svoju stazu, uskačući u nečije tragove. Puška je spremna, ali i ja uvjereniji da je neću koristiti. Spreman i na sve promjene koje uslijede.

Bočne pucnjave su utihle, prema planu ili mimo njega, mi smo na redu.

Više se ne privlačimo, upadamo u kasarnu!

A nismo dobili preciznija uputstva. Da smo vatrom zauzeli, nekako bi se lakše snašli. Ovako...

Meni se zaviruje u vikendice, na umu mi je da se odmorim i osušim. Međutim, niko ništa ne naređuje.

Nečiji mozgovi brže reaguju. Počinje se provaljivati unutra, iako je svakome već jasno kako je kasarna napuštena. Očito da se provaljivanjima niko i ništa ne traži, već se samo troši sva nakupljena energija, noćas i prije negativna, jutros i sada pozitivna.

Onog momenta kad i šibice počinju raditi osjećamo i prvu pravu korist, temperatura se počinje naglo dizati, snijeg topiti, mi sušiti.

Ipak, osjećam se ružno. Prvi put ličimo na četnike, na palikuće. Bezdušno u plamenu nestaje jedna po jedna vikendica, bez nekog, barem za sada, meni poznatog valjanog razloga. Osušiti smo se mogli i drukčije.

Ne znam šta je sve u planu operacije, ali po trenutnoj situaciji cijenim da su nam ove vikendice mogle poslužiti više od toga da se na njihovom plamenu osušimo.

    

Jahorina i Trebević

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...