Sušili
smo se brzo. Nepodnošljivo brzo. Mi koji nismo željeli sudjelovati u ovome,
žurno se izvlačimo vrhu. Ka onim vikendicama koje su još bile čitave.
Sem
što nam je postalo pretoplo, pa skidamo kape i raskopčavamo se, drugi način da
trošimo svoje vrijeme je razgledanje naselja, prije nego zauvijek nestane.
Način i stil gradnje vikendica, njihov enterijer, možda nešto što bi nam
ukazalo na vrijeme posljednjih boravaka ovdje. Jedno sigurno nije bilo razlog
naše posjete ovim objektima, ne mislim da bismo u njima išta našli što bi nas
ponukalo da odavde ponesemo negdje, bilo u Sarajevo bilo nazad.
Osim
svega, jedva da smo unutra imali šta i vidjeti. Vikendice kao vikendice, istina
malo prilagođene kasarnskom životu. I bez tragova skorih boravaka.
Zato
vani nađosmo nešto što otkloni posljednje sumnje da li je boravaka i bilo, i to
upravo kasarnskog vida. Nešto zbog čega neću do kraja života žaliti za
činjenicom da će ovo naselje do kraja dana biti pretvoreno u dim i pepeo.
Prava
pravcata vješala! Napravljena od drveta, a iz nekih razloga i natkrivena. Nisu
bila prazna, visila je lutka.
Prve
misli me gone da vjerujem kako su vjerovatno služila za obuku regruta, ili
manje iskusnih, recimo. A to što je ta lutka manja, otprilike poput djeteta od
dvanaest godina, samo cijeli prizor prikazuje još jezivijim.
Druga
misao bi da je sve samo služilo dječijoj igri. Groznoj dječijoj igri, kakvu ne
znam da su djeca smislila. Zato ovu drugu misao odbacujem.
Nedostaje
odgovor zbog čega ta lutka stoji još uvijek tu. Da su nas četnici očekivali, pa
da su nas htjeli ovako isprovocirati, previše izgleda nerealno. Sigurno da svako
pitanje ima odgovor, ali isto tako je tačno da uvijek ne moramo i doći do
njega. Pa je možda ovo samo rezultat njihovog nehaja ili zaboravnosti, ili
jenostavno posljedica slučaja.
Bilo
kako bilo, postigla je cilj. Ne samo da mi prestane biti žao naselja, već da se
i sam uhvatim šibice. Neću paliti vikendice, ali ni više gledati ova vješala,
makar i s lutkom. Usput ću se malo zabaviti, možda malo i pomučiti, a ionako bi
i ona izgorjela pa je svejedno što će mojom rukom.
Svaako
je svud pucnjava stala, a dim se dizao i iz okolnih seoca.
Što
nismo jedino mi vidjeli, reagovali su i četnici. Prvo artiljerijom, a potom i
preostalom avijacijom, tačnije helikopterima.
Od
artiljerije neće vidjeti fajde, uglavnom se samo čuju ispaljenja, dok
projektili završavaju u snježnim dubinama. Možda i samo kuraže svoju pješadiju,
koja je izvijesno u panici, sve do sada niko od njih nije mogao ni zamisliti da
će ovdje, samo par kilometara od Pala ili Trebevića, toliko duboko u okupiranoj
teritoriji, gorjeti njihova sela i zaseoci. Pri čemu i ne znaju ni ko smo, ni
odakle, ni koliko nas je.
I
ne rizikuju odmah. Helikoptere ne koriste za bombardovanje, vrše desant, a i ne
spuštaju se u našoj blizini, već bliže Palama. Za sada im je strah od napada na
Pale preči od brige ko smo, odakle, koliko nas ima.
Vjerujemo
da nismo mi jedini uzrok ovakvom njihovom odgovoru. Mnogo toga mi do sada nije
bilo jasno, sada nemam takav osjećaj. Nismo imali vremena razmišljati hoće li
drugi odraditi svoj dio zadatka, sve je bila nada, sada je tu uvjerenje kako o
tome nismo ni trebali razmišljati.
Nikada
nisam pomislio kako ću se radovati dok slušam brujanje četničkih helikoptera.
Četnici su u panici, očaju, početni efekat je ostvaren.
Zato
smo mi radosni, ponosni. I spremni da idemo dalje. Samo naprijed!
Žurimo
ka kosi iznad. Tu se sabiramo, i dalje raspoređujemo. Pravimo prvi oblik
polukružne odbrane.
Saznajem
kako je dio naših ostao dolje, drže blokiranu cestu, a ovdje nam se pridružuju
s lijeve strane Ekovi. I oni su protutnjali kroz selo koje je bilo njihova
meta. Opkolili, ostavili mogućnost napuštanja sela. Nije im pružen otpor, niti
su ikog zatekli u tih desetak kuća. S obzirom da je i ono u plamenu, još sam
uvjereniji kako je tako stajalo u naredbi, iako...
Nije
ružno ni ovako. Ona lutka mi stalno pred očima. Želim čim prije saznati i kako
se zvalo ovo vikend-naselje, koje je možda bilo stratište nekim Bošnjacima,
ukoliko ih je živjelo nedaleko odavde. I ukoliko nije, ne bi veliko čudo bilo i
da su četnici maksuzije dovozili zarobljenike ovdje, da obuka bude što
vjernija.
-
Kako li se zvaše ovo ispod? – pitah Beća Merdana,
koji mi odjednom priđe.
-
Ja, pravo da ti kažem, nemam pojma. Čuo sam da
neko nagađa, veli nekakve Orčeve vode, ako sam čuo dobro. I taj kao nije
siguran, već pretpostavlja, meščini tako, opet mi nemoj vjerovati.
-
A sela okolo?
-
Neko pominje Ulobić, ili Tuhobić, ili tako
nekako. Drugi opet, nekakav Brus, Bris. Ja znam koliko i ti. Samo, meni se ovo
nikako ne sviđa. Nije trebalo paliti, to nije muslimanski!
-
Znam, efendija, ni meni. Ja i nisam palio.
Vikendice, ali jesam jedna vješala.
-
Kakva vješala?
Usput
mu pričah, kad dobismo signal da se pomjerimo još naprijed. Navodno je kosa
ispred ona na kojoj trebamo postaviti liniju, i uvezati se s Fahrom desno, kao
i s drugom jedinicom koja je već trebala izaći sasvim lijevo, na onaj greben
Trebevića koji grli Lukavicu.
Bećo
me odslušao bez daha, dojmljen pričom, ali i nimalo promijenjenog mišljenja u
vezi paljenja kuća i vikendica:
-
Svejedno, nije trebalo paliti. Dabogda da ovo
izađe na hairli!?
