Sjajni mjesec na Trebević sjeo,
pa pogleda niza Sarajevo.
Niz Saraj'vo pa do vrela Bosne
slušam pjesme divne i zanosne.
Divna noć'ca l'jepe pjesme krasi,
sjaj' mjeseče, do zore ne gasi.
I zvjezdice sa neba slušaju
žubor vrela, pjesme iz šehera!
Behar pada s mirisnih voćaka,
po kosama cura i momaka.
Vjetrić piri, a pomalo hladi,
ja, kraj Bosne, s dragom na livadi!
Jah, miline, čekat' sabah zore,
pokraj Bosne, gdje vrela žubore.
Kolo igra, a pjesma se ori,
Sarajevo, rek'o bih da gori!
/Jozo Penava/
Uvezivanje
će potrajati, kosa je bila nepregledna. Bilo je i nas, a trebalo nas je
najpravilnije rasporediti. Otpilike smo po dvojica stajali na svakih tridesetak
metara.
Beća
i mene priča spoji. Nikakve veze što je odozgo jedan išao krajem, drugi
sredinom. Što se ja u veranju odozdo skroz odbih od svojih bacačlija. Svi smo
mi jedna jedinica. Koja čeka naredni signal, za napad na Trebević, za ulazak u
Sarajevo!
Osjećaj
koji potire svaki drugi. Lijepo je biti ovoliko blizu našeg glavnog grada,
opkoljenog Sarajeva. Lijepo je gledati ravno u Trebević, znati da je to on, i
da je od nas udaljen tek neka dva-tri kilometra. I znati da je cijelom linijom
ovako, i s ove i s druge strane. Da nas dijeli tako malo od naših snaga u
gradu, od spajanja s njima, od deblokade Sarajeva. Lijepo je...
Povremeno
se okrećemo, ali nam dim, snijeg i magla smetaju da vidimo ono što također
znamo. Dolje je ostalo nekoliko ljudi, da i za nas gledaju to nešto, dio ceste
na kojem je onaj znak, još jedno svjedočanstvo gdje smo došli. Lijepo je znati
da Pale nisu daleko, ako to znači da je Baščaršija još bliže!
Čekamo
samo signal.
Signala
nema, ali da ne počnemo brinuti postara se Džo. Obilazi liniju, hrabri nas,
uvjerava, priča nam o svojim utiscima, kaže da se verao na najvišu tačku kote,
da je vidio dio Sarajeva, da mu je malo falilo da pogledom dopre, ali da je
snažno osjetio i svoje Švrakino selo, ženu i djecu u njemu. Da jedva čeka
naredbu.
***
Vrijeme
prolazi svojim tokom, Džo prođe i vrati se, sam pa s još dvojicom-trojicom, stignuvši
još jednom sa svima podijeliti dio svojih uzbuđenja, ali - signala još nema.
Zato četničkih granata ne fali. Na sreću još padaju predaleko da bi nam
naudile. Zapravo, oni sad tuku kuda smo mi prošli, po zapaljenim selima, što će
reći kako ne razmišljaju da naše namjere mogu ići dotle da kanimo još naprijed.
Ovuda nas ne traže, tek nam žele ne dati prema Palama. Još vjeruju kako je u
pitanju samo diverzantski izlet, pa vatru povremeno prebacuju i na put kojim bi
se mi kao trebali vraćati.
Smješkamo
se četnicima, uvijek ohrabreni obilascima bilo Džoa, bilo drugih koji jednako
vode računa da je linijom sve pod kontrolom. Nisu to samo obilasci, ohrabrenja,
hodanje postaje nužno. Napravljen je sniježni tranšej, koji svi povremeno
koristimo. Manje da progovorimo s nekim, nimalo da se sami uvjerimo kako smo sa
strana sigurni, najviše da varamo osjećaj kojim smo ponovo pritisnuti, opet se počinjemo
mrznuti.
Možda
prebrzo zaključih da je to razlog zbog kojeg domalo bismo pozvani da se
povučemo nazad, otprilike sad čuvajući samo prilaz kosi.
Tu
bi i mjesto gdje se odvajam od Beća, gdje svaki, po naredbi se priključismo
ranijim grupama, kako bismo pouzdano utvrdili da smo svi na broju.
Mi
smo bili, ne bi ni od drugih neočekivanih vijesti. Što ne očekivasmo, a trebali
jesmo, jeste to da mraz nastavi jače stezati. Vjerovatno to znači kako će se i
četnici prvenstveno baviti, i trenutno zadovoljiti branjenjem onoga što im još
nije palo. Tim vjerovanjem objašnjavamo kako ni ovo naše grupisanje nije neplansko.
Odmor
nam je sigurno bio potreban, ipak je mraz tjerao da žudimo za skorijim
polaskom. Sada je bilo teško odabrati, pokušavati se grijati hodajući, ili to
pokušavati sjedeći u mjestu, zavlačeći ruke pod jaknu i trljajući čizme.
***
Neko
je drugi zadužen da izda naredbu za pokret, mi počinjemo sumnjati da se i sada
čeka mrak. Salja mi predloži, ja bez razmišljanja prihvatih da bar mi
iskoristimo činjenicu da teglismo teške, američke vreće. Pootvarasmo ih,
svezasmo pod koljenima, da imamo noge slobodne. Legosmo jedan kraj drugog,
zapletosmo noge. Teško da ćemo uspjeti zaspati, ali nam je znatno toplije. Ako
nas ovdje napadnu možemo se i ovako boriti, ako se naredi pokret, valjda ćemo
imati vremena...
Smješkamo
se i diverzantima, koji su smislili drugi način za zagrijavanje. Gledamo ih u
dosad nepoznatoj disciplini, skakanje iz mjesta kad je snijeg blizu pola metra.
Uglavnom je uspjeh, svaki put kad neko uopšte uspjedne skočiti.
Nakon
prvog kruga u vođstvu je Dževad, sa skokom od preko pola metra. S tim da mi, iz
ležećeg položaja, nismo mogli znati koliko su bili precizni u mjerenju.
Svađali
su se, a nas uspavljivali...
