Tamna noći, tamna li si,
nevjestice bl'jeda li si.
„Nevolja mi bl'jedoj biti,
kad ja ljubim zulumćara.
Do po noći pije, ije,
od ponoći mene bije.
Ko god prođe niz mahalu,
ja se nadam zulumćaru.
A kad dođe, s jadom dođe,
sa mnom jadnom ne govori,
već govori s' starom majkom!“
Stižemo.
Proplanak je prazan. S jutrošnjim našim tragovima.
Nema
razloga da brinemo. Šeks proziva Majora, dobija odgovor da se izmjestio, ne
mnogo daleko. Dobija i azimut po kojem ćemo ga naći, pošto se odmah uvjerismo
kako tragova doista ima svukud.
Bezvoljno,
i Sutko i ja prihvatamo proći naprijed. Izmjestili su se davno, snijeg koji su
gazili ponovo je zakorio. Barem nam nije rečeno da žurimo. Ali nam se žuri.
Promašili
smo, jer smo davno probili lažne tragove, a i odmakli više nego što je „ne
mnogo daleko“. Mi busolom, Šeks motorolom, tražimo sada i pomoću dodatnih
opisa. Vratili smo se velikoj jelki, kraj koje je manja, obje u podnožju, na
lijevoj strani sve u lednom snijegu. Dok su Šeks i njih još nekoliko
zavirivali, pretraživali sitno žbunje, prvi put kako smo na ovome putu ču se
galama, još uvijek umjerena, kroz koju se provlačiše i prve psovke.
Nerazumijevanja je bilo i s druge strane motorole.
I
Šeks gubi strpljenje, vraća nas prvom proplanku, mjestu jutrošnjeg rastanka.
Odatle još jednom proziva, sad tražeći da Major pošalje nekoga.
Dževad
Muhović, Džibson i Salem Čorbo nas lako i dosta brzo pronalaze. Slijedimo ih i
brzo shvatamo kako se nije čuditi da smo bili promašili, da je nestvarnije kako
je Major uspio zametnuti tragove, uvukavši čitav vod u proplančić od nekoliko desetaka
kvadrata, pri čemu su svi preskakali žbun koji im je ostao skrivati tragove.
Proplančić
je premali da nas komotno sve primi, ali tu je okolno žbunje. Nema nijednog da
pruža dobru zaklonitost, svi su isti, niti kome pada na um da se ponaša
izbirljivo. Zavlačimo se, širimo, kako i gdje ko uspijeva.
Možda
je drukčije bilo planirano, ali je nama neophodno još malo odmora. Jedva se
odvukoh na sastanak, odnosno informisanje. Svima nam je jasno kako ni sada niko
od nas neće govoriti.
Postavili
smo to jedino pitanje, kao i da nismo. Nešto se uradilo, nije nikakav odgovor
ako se ne zna šta je, koliko to nešto. Majorov izraz lica bio je iskren, ovaj
put nam ni sam nije znao više reći.
Sve
nam je jasno, još da to prihvatimo. Neće biti lako, uvijek nada živi. Stajao
sam kraj Majora, ali se izmakoh. I odmaknut ću čuti ono što me još zanima.
Fahrovi
su se javili po zauzimanju sela, vijestima o dva ubijena četnika te jednom
zarobljenom babom. Kako im je potom naređeno, i oni su bili izašli na kosu koja
je vezivala s nama. Kada se Fahro javio drugi put, izvjestio je o određenim
problemima. Nije precizirao, ni on ni Major, ali smo uglavnom shvatili da bi
moglo biti kako nije imao daljnju vezu! Ono što nas čudi, Fahra Major nije
povukao kao nas.
***
Sastanak
je završen, ali se još ne razilazimo, ne znamo kud nam je dalje, naprijed ili
nazad, pošto je sad i ova druga varijanta vrlo moguća.
Bilo
šta da bude, mi snage jednako nemamo. Ja, čak, kad god misli prebacim na ono
postolje, nekako mi se više ide naprijed, preko Trebevića. Bliže je!
Ovaj
put, čini mi se kako ni Major više nije siguran. Od Salema Čorba sam čuo da od
jutros pokušava bezuspješno uspostaviti vezu s nekakvim „Meteorom“. Zbog čega
mu se opet primakoh, čim shvatih da ću tako svjedočiti još jednom pokušaju.
Ali
se „Meteor“, opet, nije javio. Što je Majora sasvim naljutilo.
Nakon
par sekundi sočnog, sebi svojstvenog psovanja, ponovo uključuje motorolu:
-
Bofors... Bofors, javi se Mejdžeru!
-
Mejdžer, čujš li me, Mejdžer!
-
Treba mi informacija šta dalje da radim. Cijeli
dan zovem Meteora, ne javlja mi se. Šta je s njim?
-
Gdje si ti sada?
-
Vratio sam se u tačku A. Ja sam svoje obavio
ali... Ali se nisam mog'o uvezati s Meteorom. Šta da radim, ne mogu više čekati,
trebalo je odmah... Čekanje me iscrpljuje.
-
Samo naprijed, ja sam se s Meteorom čuo prije
pola sata. I on je spreman, i on pita za tebe. Samo naprijed, idemo naprijed. Jesi
li razumio, idemo naprijed, idemo dalje!
-
Šta da razumim!? Razumiješ li ti mene, ja sam bio
spreman, čekao. Ali Meteora nema, ne javlja se. Nemam pojma gdje je, nemam
nikog na boku, razumiješ li!
-
Kažem ti da sam se ja čuo s Meteorom, on odlično
napreduje, sve ide po planu. Nema odustajanja, idemo naprijed. Samo naprijed! Nisi
se trebao vraćati, ko ti je odobrio da se vratiš!?
-
Ne smijem čekati na jednom mjestu! A ne znam ni
gdje su ostali!?
-
Kako gdje su! Da li ti mene uopšte čuješ, sve ide
po planu. I otuda, iznutra, razumiješ li! Mi računamo da si i ti spreman. Hajde,
odmah ponovo idi na položaj B, jesi li razumio? To je naređenje!
-
Razumijem!
Bio
sam blizu, i među prvima kojima se smrklo nakon ovoga. I zbog toka razgovora,
ali više zbog zamišljenog Majorovog lica, sve vrijeme njegova trajanja, odnosno
reakcija po isključivanju motorole. Bio je ljući nego prije razgovora.
