U
međuvremenu se Major još jednom čuo s Fahrom, kada nam i postaje jasno da nećemo
odmah poći. Nije se Major odljutio, ni predomislio, sačekati nam je zbog dijela
koji moramo proći pod akšamom.
Odmor produženi nam nije trebao, koliko da se prisušimo. Ne postoji bolji način za iskoristiti
vrijeme čekanja. Ima ga toliko da se trud oko vatrica pojača. Makar bilo jasno
kako i mraz jednako pojačava. Nevolja plus je što protokom vremena blijedi
bjelina dana.
Počinje
bitka umjesto bitke. Onu zbog koje smo se ovdje našli još uvijek vjerujemo da
smo bili kadri dobiti. Znamo da nam predstoji povratak nazad, ali osjećam i da
niko ne bi negodovao ukoliko bi se naredba promijenila. Na putu prema Sarajevu
četnici bi nas teško mogli zaustaviti, što za ovakvo vrijeme i nisam siguran.
Bilo
je strašno, Major je slao ljude, opominjao da se vatre gase. A mi plačući
odbijali!
Koji
su već uspjeli vatricu naložiti, odbijali su gasiti je, koji nismo nama je
pristati da ne ložimo nove. Umjesto da na zapaljenih par grančica osušimo
čarape, zadovoljićemo se cijeđenjem.
Jutros
je bilo onih koji ovih briga nisu imali. Tih sada, ako i ima, puno je manje. Ja
sam bio sretan što još jutros ne obuh i posljednje čarape, ali s dilemom na
koju nisam računao. Znao sam da jedne imati na nogama ludo je, vjerovao sam
kako jutros skinute bit će ponovo upotrijebljive. Što nije bilo slučaj, bile su
jedna velika ledenica.
Gledah
one koji skidaše s nogu, njihovo cijeđenje je teško išlo. Dok bi ih nastojali
malo zagrijati prije obuvanja, i one bi ledile. Razmišljah zato da ih ja nikako
ne mijenjam, plaših se da će mi tako noge izranjavati, da neću izdržati. Jedino
što mi pade na um jeste da ih kako-tako ocijedim, prvo obujem nove, potom njih.
Svjestan sam kako me i tako čeka naporan, bolan povratni marš, znam da je
prilično onih koji su u nešto boljem položaju, ali da ima i kojima će još teže
biti.
***
Neko
prisušene, neko ocijeđene, tek rijetki sasvim nove čarape, ali svi se obuvamo u
trenutcima kada je stigao zadnji signal za pokret. Odmorni, ali razočarani, i s
bolnim suzama, sa strahom da nećemo izdržati.
Učili
smo o Igmanskom maršu, gledali identičan film, možda i nevjerovali da
temperature mogu biti toliko niske da se partizani i švabe mimoiđu, bez želje
da jedni u druge pucaju, a nama sada predstoji Jahorinski marš, za koji nam je
trenutno najmanje bitno da li će se uopšte pominjati ikada. Bliža nam je nada
da na četnike nećemo naići. Temperature jesu niske, teško da se nižih sjećamo,
ali sigurno ne toliko da bi zbog njih kraj četnika, ili četnici kraj nas mirno
prošli.
Nije
nam do borbe. Mrznu nam se prsti ruku, niko do cijevi ne dohvaća, pri samoj se
pomisli još više lede. I vraćaju nadi da ovo neće biti slično Igmanskom maršu,
znamo da su tada nekima morali odsijecati promrzle prste. Bez anestezije.
Razmišljam
o tri velike razlike, Igmaski se marš završio u Foči, što je naš samo san. Mi
smo bili pošli u sasvim suprotnom smjeru, ka Sarajevu, tako da ovaj marš nije
ni bio planiran. Možda i najbolnija, kad stignemo do cilja nećemo se osjećati
pobjednički.
To
je ono što nam pada teže od samog marša, od sve ove hladnoće. Vraćamo se
posramljeni, a da ne znamo zbog čega, čijom krivicom.
Vraćamo
se prevareni, drugačije je pričano na Igmanu, tada smo se dogovorili da ćemo
svi u Sarajevo. Bilo kako, s pjesmom ili mrtvih usta!
Niti
zapjevasmo, niti usta zauvijek zatvorismo. A i Sarajevu leđa okrenusmo, ni za šta
krivi. Ili, možda i jesmo?
Ne
dam, ne dam da može biti da je Juka bio u pravu a ne mi. Mada, sad i to postaje
skoro nevažno, da nam je samo izdržati do Slavljevića. Ili makar do onog seoca,
odnosno prvog mjesta u kojem bi se mogli pošteno okrijepiti.
Izdržaćemo.
Siguran sam. Dokle budemo išli. Dokle mognemo izdržati!
Opet
mi u glavi marš iz prethodnog rata. Učili smo o njemu, ali se ne sjećam bi li
onih koji ga nisu izdržali, koji su putem zaostali, koji su ostavljeni. Tupi mi
se da jeste, ježim se pri pomisli da bi i sada moglo biti tako.
Neće.
Siguran sam. Nismo ostavili postolje, minobacač, nećemo ni iznemoglog,
smrznutog druga.
Pitam
se ko bi mogao biti prvi koji će priznati da ne može više. Priznati, s obzirom
da mi se čini kako nas već ima koji ne možemo. Ne zbog napora, već bolova koji
se iscrtavaju po licima, uvlače u čizme, pod rukavice, kruže po kostima.
Neće
niko ni priznati. Zato što ćemo izdržati. Koji nisu mogli ostali su na Igmanu.
Što
je još gore, ostali su i koji su mogli. Koji nisu htjeli. Za Jukine znam, ne
sjećam se šta je sa Zukinima. Niti se pominjaše da idu, niti se sami dičiše
time što neće.
Boli
ovaj marš. Boljelo bi više da nismo na njemu.
Boli
mraz, boli da ne osjećamo umor! Umor se odmorom liječi, nama odmor ne treba. Ne
maršujemo mi brzo, maršujemo kako možemo. Da se ne zaledimo. I da ne poludimo.
Protiv
tih bolova i razmišljanje pomaže. Dosadi brojanje koraka, brojanje minuta,
naporno je i podsjećanje na bolove, preziranje onih koji su krivci, misli se
zadrže na onima zbog kojih smo ovo radili, zbog kojih trpimo. Jesu li nas u
Sarajevu iščekivali, čekaju li nas još? Hoće li trpiti zbog nas, našeg sramnog
povratka? Trpe li već?
Ne
znam. Ne znam za njih, za nas sam siguran. Kao gubitnici se vraćamo, a nismo
to.
Noć
ranije smo krenuli, uvjereni u pobjedu. Ovim istim putem, iako mi se sada ništa
ne čini isto. Bez obzira što se na put i ne obazirem. Na začelju sam, ali za
kolonom ne zaostajem, niti se ona zaustavlja.
Duga
je noć, biće još hladnije. Neće se biti pametno ni zaustavljati. A nekad će
morati.
Prvo
zaustavljanje bi trebalo biti u nekome potoku, gdje nam je sačekati Jelečake.
Vrijeme da se zapitam i kako je njima, jesu li se tokom dana bolje snašli, kako
sve ovo podnosi baba koju su zarobili. Upravo zbog nje vjerujem da su oni bili
sretniji, a za nju da je naviknutija na ovakve mrazeve. Pa ako ona može
izdržati, onda mi moramo moći!
Neko
taj veliki potok nazva i granicom odakle bi se trebali osjećati sigurnijima. Ja
ga se i ne sjećam, noćas je bio dublji mrak a nisam računao da bi se mogli
vraćati.
Nadao
sam se da su Jelečaci bili brži, da su oni nas čekali. Daleko sam ja od potoka,
ali mi je jasno da je čelo u njemu. Siguran sam kako su se Major i Fahro
sporazumjeli, da se nećemo dugo sačekivati.
Admin
i Tito pitaju da prođu naprijed, pokušaju nešto saznati. Je li to mene i premor
već počeo ponovo sustizati, ne da mi se ni pomisliti da i ja idem s njima!
