Nisu
se bavili. Dobar znak, neka vjerujemo da bar nešta ide po planu.
Rekao
bih da je prošlo taman toliko vremena da se Admin i Tito probiju. Jelečaci su
došli brinom odozdo, prvi su stigli prenijeti one osnovne informacije. Po
pristizanju zadnjih, odmah je dat znak za nastavak.
Narednim
koracima osjećamo kako su prošla i ova noć neuporedive. Odozdo smo išli
odmorni, horni, veseli, žurili smo. Neki smo i morali biti u nešto težem
položaju, no nije to sudbina napamet određivala. Podnio je svako koliko je
trebao i mogao, i svi smo izdurali.
Za
povratak nismo ni bili spremni, umorni smo, promrzli i razočarani. Svima nam je
jednako teško. Zato valjda i ne žurimo. Koristi se svaka udolina, zavjetrina,
da se snaga održi „na leru“. Ponašamo se u tim kratkim pauzama kako osjećamo da
je bolje. Nekad treba sjesti, ili čučnuti, nekad se leđima usloniti uz nekoga.
Što nam omogućuje da šire razmjenjujemo informacije, našem deveru dodamo ono
što su Jelečaci uradili. Kompletiramo ono što je iza nas, kako bi manje
strahovali od ovog što nam tek slijedi.
Trebalo
bi da nas je tačno tri stotine u stroju, plus baba, vodič je još s nama.
Znam
da mraz utiče na sve nas, opet vjerujem kako su Admin i Tito razumjeli šta se
to tamo pričalo.
Odranije
smo razumjeli da je glavni problem Jelečacima bio taj što nisu imali nikoga
dalje, sada saznajemo kako se to odnosilo na borce iz Sarajeva! Zvuči to nama
nevjerovatno, kao što će možda kasnije zvučati pravdanja kako jesu bili, samo
se veza nije mogla uspostaviti.
Ako
nam to zvuči nevjerovatnim, šta tek reći za mogućnost da smo na cijelome maršu
jedino mi i bili!? Nas tri stotine, ili pedeset više. Neka to budu za sada
sumnje, glasine, istinu valjda uskoro saznamo.
Ono
u šta više ni najmanje ne sumnjamo je zarobljena baba. S Jelečacima je, a već
je bilo dovoljno vremena da je ispitaju.
Pri
zarobljavanju se nije opirala, predala se odmah. Nije pokazivala strah, samo
nevjericu. Bez straha, s nevjericom, ali izgleda pripravna na ovakvu moguću
situaciju. Sigurnim riječima je objašnjavala da je sama, da nikog više nema, ni
ovdje ni gdje drugo. Rekla je da je u toj nekoj drugoj kući boravilo par
vojnika, koji su i pružili kraći otpor, potom pobjegli. Tvrdila je da više nema
šta reći, da joj je svejedno ubili je ili ostavili.
Neko
je vrijeme bila uporna u ćutanju. S obzirom na vrijeme, možebiti je očekivala
da ćemo je i ostaviti, a kako njena kuća nije odmah zapaljena.
Vrijeme
je išlo, nije bilo najave da je nama dalje naprijed. U toj dosadi iščekivanja
uslijedile su i prijetnje da je prilično glupo i nepotrebno voditi je skroz u
Sarajevo, dok se još ne zna koliko će to putovanje trajati kao i kakvim putem
ćemo sići, po čemu bi njoj i bilo najbolje da ostane u selu, zauvijek! Priča,
koja se njoj dojmila ozbiljnom!
Prepala
se kako bi prijetnje mogle biti ispunjene, promijenila je priču. Baba se ne
samo predomislila nego i sasvim razvezala jezik, priznala je kako na Palama ima
sina koji „visoko kotira“, zbog čega se za nju može dobiti više naših.
Blefirala
ili ne, živa je izašla iz sela. Iznad svega iz razloga što naši nisu ni kanili
ubiti je. Već upravo ovo, izvući nešto iz nje. Ko zna, možda se do Trnova još
nečeg sjeti.
Živa
će stići, nije baš krhkog života, nije kakvog tereta ni ponijela, a i očvrsla
je živeći ovdje. Za svaki slučaj, nisu je više ispitivali, a činilo se kako to
nije ni potrebno.
Za
ovakvo je selo više nego inteligentna, a i samopričljiva. I radoznala.
Odlazi
iz sela, s pitanjem koje smo svi mi davno već sebi postavljali, da li će se
ikada više u njega vratiti. Njoj je dato i pravo da se raspita ko smo i odakle
smo došli.
Vjerovatno
ta njena znatiželja ne bi bila upamćena kao što će zbog način na koji ju je
iskazala:
-
Boga vam, okle vi ođe banuste? Kad ođe balijska
noga ni za Turski vakat nije kročila!
Cijela
će priča kružiti kolonom baš zbog ovog detalja.
Ako
su neka druga saznanja činila nas još jadnijima, ova priča nam je vraćala i
moral i snagu, da sve izduramo. S povećanom vjerom da ćemo uspjeti, da sami
mognemo svjedočiti kako smo mi, ti Bošnjaci koji su prvi čak dovde stigli.
Osmijesi
su nam i veći, hrabriji kad znamo kako baba nije jedina koja od danas ovako
razmišlja. Četnici više ni za Pale, niti za bilo koje drugo mjesto, neće moći
tvrditi da je predaleko za Bošnjačke noge, i srca.
Odavde
je, rekoše, sigurnije. Što se samog puta tiče, već smo ga jednom prošli,
uvjerili se kako ga vodič odlično poznaje.
Ali,
ne bi ovo bila prva priča koja će se rano, prerano prestati pričati.
