10 Jul 2016

VIII - 26 / Ni za turski vakat

Što 'no ječi gora Romanija?
Gorom jezde kićeni svatovi.

Svi svatovi prođoše u miru,
al' ne prođe nevjesta djevojka.

Nju oteše iz gore hajduci
da im licem obasjava pute,
mračne staze i mračne bogaze!



 

Nisu se bavili. Dobar znak, neka vjerujemo da bar nešta ide po planu.

Rekao bih da je prošlo taman toliko vremena da se Admin i Tito probiju. Jelečaci su došli brinom odozdo, prvi su stigli prenijeti one osnovne informacije. Po pristizanju zadnjih, odmah je dat znak za nastavak.

Narednim koracima osjećamo kako su prošla i ova noć neuporedive. Odozdo smo išli odmorni, horni, veseli, žurili smo. Neki smo i morali biti u nešto težem položaju, no nije to sudbina napamet određivala. Podnio je svako koliko je trebao i mogao, i svi smo izdurali.


Za povratak nismo ni bili spremni, umorni smo, promrzli i razočarani. Svima nam je jednako teško. Zato valjda i ne žurimo. Koristi se svaka udolina, zavjetrina, da se snaga održi „na leru“. Ponašamo se u tim kratkim pauzama kako osjećamo da je bolje. Nekad treba sjesti, ili čučnuti, nekad se leđima usloniti uz nekoga. Što nam omogućuje da šire razmjenjujemo informacije, našem deveru dodamo ono što su Jelečaci uradili. Kompletiramo ono što je iza nas, kako bi manje strahovali od ovog što nam tek slijedi.

Trebalo bi da nas je tačno tri stotine u stroju, plus baba, vodič je još s nama.

Znam da mraz utiče na sve nas, opet vjerujem kako su Admin i Tito razumjeli šta se to tamo pričalo.

Odranije smo razumjeli da je glavni problem Jelečacima bio taj što nisu imali nikoga dalje, sada saznajemo kako se to odnosilo na borce iz Sarajeva! Zvuči to nama nevjerovatno, kao što će možda kasnije zvučati pravdanja kako jesu bili, samo se veza nije mogla uspostaviti.

Ako nam to zvuči nevjerovatnim, šta tek reći za mogućnost da smo na cijelome maršu jedino mi i bili!? Nas tri stotine, ili pedeset više. Neka to budu za sada sumnje, glasine, istinu valjda uskoro saznamo.

Ono u šta više ni najmanje ne sumnjamo je zarobljena baba. S Jelečacima je, a već je bilo dovoljno vremena da je ispitaju.

Pri zarobljavanju se nije opirala, predala se odmah. Nije pokazivala strah, samo nevjericu. Bez straha, s nevjericom, ali izgleda pripravna na ovakvu moguću situaciju. Sigurnim riječima je objašnjavala da je sama, da nikog više nema, ni ovdje ni gdje drugo. Rekla je da je u toj nekoj drugoj kući boravilo par vojnika, koji su i pružili kraći otpor, potom pobjegli. Tvrdila je da više nema šta reći, da joj je svejedno ubili je ili ostavili.

Neko je vrijeme bila uporna u ćutanju. S obzirom na vrijeme, možebiti je očekivala da ćemo je i ostaviti, a kako njena kuća nije odmah zapaljena.

Vrijeme je išlo, nije bilo najave da je nama dalje naprijed. U toj dosadi iščekivanja uslijedile su i prijetnje da je prilično glupo i nepotrebno voditi je skroz u Sarajevo, dok se još ne zna koliko će to putovanje trajati kao i kakvim putem ćemo sići, po čemu bi njoj i bilo najbolje da ostane u selu, zauvijek! Priča, koja se njoj dojmila ozbiljnom!

Prepala se kako bi prijetnje mogle biti ispunjene, promijenila je priču. Baba se ne samo predomislila nego i sasvim razvezala jezik, priznala je kako na Palama ima sina koji „visoko kotira“, zbog čega se za nju može dobiti više naših.

Blefirala ili ne, živa je izašla iz sela. Iznad svega iz razloga što naši nisu ni kanili ubiti je. Već upravo ovo, izvući nešto iz nje. Ko zna, možda se do Trnova još nečeg sjeti.

Živa će stići, nije baš krhkog života, nije kakvog tereta ni ponijela, a i očvrsla je živeći ovdje. Za svaki slučaj, nisu je više ispitivali, a činilo se kako to nije ni potrebno.

Za ovakvo je selo više nego inteligentna, a i samopričljiva. I radoznala.

Odlazi iz sela, s pitanjem koje smo svi mi davno već sebi postavljali, da li će se ikada više u njega vratiti. Njoj je dato i pravo da se raspita ko smo i odakle smo došli.

Vjerovatno ta njena znatiželja ne bi bila upamćena kao što će zbog način na koji ju je iskazala:

-          Boga vam, okle vi ođe banuste? Kad ođe balijska noga ni za Turski vakat nije kročila!

 

Cijela će priča kružiti kolonom baš zbog ovog detalja.

Ako su neka druga saznanja činila nas još jadnijima, ova priča nam je vraćala i moral i snagu, da sve izduramo. S povećanom vjerom da ćemo uspjeti, da sami mognemo svjedočiti kako smo mi, ti Bošnjaci koji su prvi čak dovde stigli.

Osmijesi su nam i veći, hrabriji kad znamo kako baba nije jedina koja od danas ovako razmišlja. Četnici više ni za Pale, niti za bilo koje drugo mjesto, neće moći tvrditi da je predaleko za Bošnjačke noge, i srca.

Odavde je, rekoše, sigurnije. Što se samog puta tiče, već smo ga jednom prošli, uvjerili se kako ga vodič odlično poznaje.

Ali, ne bi ovo bila prva priča koja će se rano, prerano prestati pričati.


Jahorina u mrazu

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...