Neke
su noći duže nego se s početkom čine. Neke planine opakije od svojih staza i
bogaza. Zime oštrije nego misliš da mogu biti.
Kopno,
snijeg, kopno... Osoje, prisoje, osoje...
Mraz,
zima, mraz. Ledena jahorinska noć, tri stotine nas u njoj. Jedan za drugim, na
istome putu, sa sličnim nevoljama. Svaku smo priču ugasili, sva nam je snaga
potrebna da se krećemo.
Ja
sam zadnji, i vidim da se cijela kolona još uvijek pomjera. Bez zadržavanja,
bez sačekivanja. Zapravo, možda je toga naprijed bilo, samo ja noćas nisam kadar
za više, sem ići za Titom.
Ćutke
se u nošenjima smjenjujemo koji trebamo, ćutke su neki išli pogledati uništeni
četnički dozer. Ja nisam, čitavih je deset metara s ceste, s prtine!
Ćutim
i o onome što bih inače pitao. Jesmo li i odozdo naišli pored ovog dozera? Koga
je, i kada uništio?
Nije
ni važno, pa mogu i sam sebi odgovoriti. Ipak je ova akcija krenula ranije, i
nismo mi jedini koji smo učestvovali u njoj. Mi smo samo jedini koji smo došli
dokle nas je trebalo puno više doći, jedini koji noćas ovuda idemo.
A
sve manje sam siguran i da idemo. Samo se vučemo, jedva mičemo. A sve, samo
dokle mognemo. Svaki napravljeni korak je uspjeh. Veliki uspjeh. I nova nada,
nova snaga za još jedan, sljedeći korak.
Nisam
jedini koji je nekoliko puta pomislio da više ne možemo, i da nikad nećemo
stići do iznad Kijeva. Prošli smo dozer, sad znamo da je istina, da smo na
slobodnoj teritoriji, odnosno na mjestu gdje dalje nije opasno, ali gdje bi bio
grijeh da stanemo, da odustanemo, da ne izdržimo još. Na mjestu smo gdje se
više ne moramo strogo držati jedni drugih.
Da
je kako do smrti, dalje bi čovjek lako. Ali i za to treba snage, a mi je imamo
sve manje.
Glava
je prestala da misli, noge više ne mogu da nas nose, ruke ne žele za pušku.
Samo truplo nije dovoljno.
Ipak,
truplo još ide. Ne misli, ne govori, ali ide nekako. Onako bez nogu. Gazi
snijeg, premješta se. Odakle mora, i dokle mogne.
Truplo
ne može osjećati glad. Kakva riba, kakva leblebija, šta je hljeb?
Najslađi
je snijeg, odmah gasi žeđ. Osjećaj žeđi, jer truplo ne može biti ni žedno. I
nije. Samo kvasimo usne, ispucale od mraza. Pucaju jače, natiču, ali moramo. Da
nas sada ne bole, da izdržimo što više. Neka bole poslije, kad stignemo dokle
mognemo.
Truplo
glad ne osjeća, niti žeđ, ali se smrzava. A i prihvatilo bi borbu, moglo bi.
Snašlo bi se, pretvorilo ponovo u insana. S rukama. Ali samo u slučaju ako
naiđemo na četnike, i za vrijeme koliko bi ta bitka trajala.
Možda
je među nama trupala koja to ne bi mogla, koja znaju zbog čega su nam dali po
dvije bombe. Ako nismo u stanju se boriti možemo makar izvući jednoj osigurač,
oduzeti svom insanu život.
Provjeravam
sebe da nisam slučajno ih izgubio. Osmjehujem se, ne mogu ih izvaditi iz džepa.
Smrzle su. Sad sam siguran da mi moje truplo neće život uzeti.
Ali
hoće snijeti postolje. Ionako ga ne osjećam, ionako nema još mnogo. Blizu smo,
idemo samo dokle mognemo.
Kolona
se počinje sjeckati, najizdržljiviji i najuporniji grabe naprijed, da što prije
stignu, da se čim prije domognu zatvorenog, toplog, udobnog.
Na
momente se javi ono insansko u nama, prereže ovu noć, podijeli na koliko smo
prešli i koliko još moramo. Prešli smo opasni dio, ostao je onaj teži. Koji nas
vraća nazad u naša trupla. Bar straha nema, jer se trupla ne mogu plašiti.
***
Opet
smo u nekakvom potoku. Ne bih ga ni primijetio da nam se ne bi zaustaviti u
njemu. Razloge ne znam, truplo ne da glavi da misli o njima. Ne skidajući
postolje, bacam se u snijeg.
Neki
su još na nogama. Ne vidim da iko ide provjeriti zbog čega smo zaustavljeni.
Nemamo snage ni za to, ako bude potrebno sama će vijest do nas doći.
Trupla
oko mene se komešaju, što je znak kako je vijest došla. Nisam htio, ali je čuh.
Naređeno nam je da se vratimo!?
Šta
pomisliti nego da neko nije dobro prenio, ili je počeo halucinirati, nije
moguće da se neko na ovaj način šali. Istina ne može biti, s obzirom da to
nismo ni u stanju.
Sjedićemo,
zatvarati oči da vidimo toplu peć, čašu vode, i čekati da dođe nova, istinita
informacija.
Ta
je već zanimljiva. Prvi sam koji je prihvatam, sasvim vjerujem u nju.
Pametniji
znaju drugi, lakši i kraći put. Čudno da nas takvo nešto ovoliko zadržava, zar
bi o tome trebalo diskutovati? Još čudnije, kada se čuje kako se počinjemo
razdvajati.
Nepomirljivo.
Mi koji smo skroz pozadi jedino možemo izabrati jedan od ta dva puta. Odlučiti
se onako, na sreću.
Na
meni je postolje, moje truplo se zanima za taj lakši, kraći. Nagovaram svoju
grupu.
Ne
znam koliko će jednim, koliko drugim putem. Uzdam se u sreću, taj kraći možda i
izdržim.
***
Jesmo
li imali sreće ne znam, vidim da se spuštamo asfaltu, tako i shvatam da nećemo
ni ići u Slavljeviće, naš su izbor Kerleta Luke! Mozak mi se razbio, ima ga u
postolju, u promrzlim nogama, nema da računa jesu li bliže Kerleta Luke od
Slavljevića. Nije ni bitno, vrijeme izbora je prošlo, a povratka nema.
Negdje
iznad samog asfalta, čujem i da prolazimo pored zarobljenog, otisnutog
četničkog kamiona. Neki se penju, kažu da ima svega još na njemu, municije i
bombi, ali i konzervi i sokova, čak sam čuo kako neki ispijaju „dvojni C“.
Dozeru
sam odolio, ovome ne mogu. Samo da mi je naći taj jedan sok, snijeg mi je već
dojadio.
Srećom
kamion je prevrnut, imam snage za popeti se. A i dovoljno je onih koji su se
peli ranije, paketi su pootvarani. Nemam šibicu, ne znam ni bih li je mogao
ukresati, zadovoljavam se što rukama mogu još pipati, prevrtati.
Uzimam
nešto što sam siguran da je SDO, četnički suhi dnevni obrok, ali sam za
razvlačenje osmjeha trebao još pipati, rovariti. Sreća je susretljiva, brzo
nabasah i na nešto što vjerujem da je sok. Nisam ni sumnjao da je tako leden,
svejedno ga žudim spustiti niz ledenije grlo. Samo mi je najprije nekako skotrljati
se s kamiona, pa uspuzati pet koraka naviše, na cestu, na kraju pokušati
ubrzati i pristići ostale.
Pristignuvši
kolonu SDO ubacujem u ranac, dok zaplakah shvativši da iz kamiona, umjesto soka
nosih tromblon, koji mi, a izvadivši ga ispod pazuha, samo još više ruke smrže,
skoro se zalijepivši za njih. Suze sabirane zbog mraza, tako se oslobodiše.
Nisam
duže od par sekundi bio u dilemi, bacih tromblon. Ruke su mi potrebne da njima
brišem suze, suze zbog razočarenja što ipak nemah sreće sa sokom, ali i sve
ostale, zbog bola, mraza, umora, i puštane i zaleđene.
