Daj mi, Bože, plaha
vjetra
s one planine,
da probudim dvoje
mlado
s one doline.
Što spavaju bez dušeka
i bez jastuka.
Podno dvije vite jele,
vite, zelene.
Što ne čuju ljetnju
kišu
kako rominja,
što ne vide jarko
sunce
kako plaminja.
Sem te odluke, o ponovnom dijeljenju u dvije
smjene, sve drugo kao da se mene i Seada Peza nije ticalo. Mi smo već drugi dan,
opet dobili onaj isti zadatak. Šesetka, i šator podno Ploče.
Ipak su značajne razlike u odnosu na ranije.
Sasvim smo naviknuti. I više od toga, oko nas je umnogo življe.
Istina, nisu svi dani jednaki. Ali kada se čovjek
navikne, haman da mu je svejedno. Znamo ako je dan vedriji da se ne trebamo
nadati prolaznicima, odnosno kako trebamo biti spremniji na znatno življe noći.
I obratno, ako je dan tmuran, maglovit, ostala vojska to koristi za dnevne,
ipak lakše pokrete, čime nas dvojicu lišavaju svake dosade, usljed čega dođu i
još brže noći. Ukupni osjećaj je kako je baš najbolje što je to tako nejednako.