Što nam nema sa Drine
vedrine?
Što nam nema ko je
reko doći?
Što nam nema Muje i
Halila?
Mujo dođe a Halila
nema!
Pola noći, a meni se
drijema.
Ima noći i Halil će
doći!
Cijeli dan je Sedo pravio čajeve. Koje sam ja
jedva pio, toliko su bili zašećereni. Odmah je potrošio jednu od dvije kile
šećera koju su nam poslali.
Ponovo nije razmišljao da mogu slijediti i nova
dva dana, odnosno da se naš bataljon vraća, tačnije pridružuje Fočanskom u nastavku
operacije koja je davno počela.
Sedo je takav, mlad i bezobziran. Ali mu nisam
više htio prigovarati, radovalo me to s jedne druge strane.
Sve moguće treme gađanja je prevazišao, čak je
počeo i da uživa u gađanju. Nije slušao koliko se u zahtjevu traži, nego je
poslije svake ispaljene odmah razoružavao sljedeću minu.
Tada bi naš razgovor tekao na sljedeći način:
- Dobro je sad – rekao bih ja.
- Ja izvadio osigurač – odgovorio bi on.
- Vrati ga.
- Bacio sam ga.
- Pa tu je negdje... – ovdje bi se završio, jer bi
se moje riječi poklapale s klizenjem mine niz cijev.
Stečenu slobodu je dokazivao, bezobzirnost
također. Nakon što je postalo jasno da će ovaj dan proći bez ijednog poziva
prema nama, krenuo me moliti da ispalimo dvije-tri na svoju ruku. Spreman je
bio na moje odbijanje, ponavljanje kako je glupost tako trošiti mine kojih
svakako nemamo mnogo, kazavši da nije zagarantovano da ćemo i sada dobiti
konja, odnosno da nećemo sami morati brinuti o povratku, a u kom slučaju je
bolje ako je mina manje...
Njegova mladost je bila uporna, te je moja
mudrost popustila.
I ne bi ova priča bila toliko zanimljiva da
predvečer nije Mevludin Ciki Muhović malo protegao noge, imavši razloga da nas
„narezili“.
Kaže, na četničkoj liniji su mladi vojnici,
regruti. S kojima su se stigli malo dovikavati, te su taman bili postigli
dogovor o ne-pucanju. S obzirom da se radilo o mladim vojnicima, nije teško
bilo povjerovati da će ostati od riječi. I ta naša grupa nije mnogo starija, te
su svi mogli uživati u ostatku nešto sunčanijeg dana.
Ni njihov dio priče ne bi dobio svu zanimljivost
da se nije poklopio s našim, odnosno da nije, malo po dogovoru, s našeg
položaja doletjela mina. Sada smo se zajedno smijali, upravo jer je Ciki pričao
kako su oni bili uvjereni da je to „naše maslo“, psujući mene a ne Komandu, dok
im je znatno teže bilo sve to objasniti suprotnoj strani. Teško i da bi
uspjeli, odnosno povratili povjerenje i za naredni dan, da je bezobzirnost
Sedova bila duža od tri mine.
Nakon što je Ciki otišao nazad, meni je ostalo šaljivo
ubjeđivanje Seda da mu je sutradan se obuzdavati, pošto smo sada i mi dio tog,
simpatičnog dogovora.
***
Svi ovi događaji već narednog dana postaju manje
interesantni. Jedna druga vijest je snažno odjeknula cijelom našom brigadom, a
koja se tako nadovezala, kao da je cio jučerašnji dan bio njeno predskazanje.
I kroz telefonsku slušalicu najprije je zazvučalo
kao velika šala, veća od bilo koje koju je iko od nas ikada smislio. Samo
činjenica da se s takvim stvarima nije šaliti, pomogla je da brzo shvatimo kako
je ipak istina - Mustafa Hodžić je razmijenjen!
To je koincidencija koju ćemo teško naći u bilo
kojem drugom ratu. Skupa je s nama izdržao prvih, redovnih dvadeset dana, te i
sljedećih, produženih dvadeset. Onda je konačno ofanziva krenula, u kojoj je on
i zarobljen. Mi smo nastavili, pristali na još desetak dana. A onda i na ovih
dva plus dva... plus dva.
Sveukupno smo pedeset pet dana ovdje. I još nam
ne vele na odmor. Prije je u Sarajevo stigao čovjek koji je zarobljen!
Čim se to shvatilo, u to povjerovalo, i
prihvaćeno je kako zaslužuje. Neopisivo drago nam je zbog Mustafe, ipak na
slične vijesti nismo naviknuti. Malo je vjere, nade među nama davano za njegovu
slobodu. Rekao bih da smo se nadali, vjerovali da će obojica, i on i Hilmo,
preživjeti, od trenutka kada smo shvatili da ih nema, do momenta kada se Hilmo
pojavio. Kada je za Mustafu ostala samo nada, vjera se počela vraćati nakon
informacija da je ipak zarobljen, ne ubijen...
Pominjan je mali Saša, momak kojeg smo zarobili
na Volijoj jami. I o kojem smo brinuli, znam da je Latif Odobašić imao striktno
zaduženje da pazi na njega, da pazi kako ne bi neko od nas, u bijesu učinio mu
nešto. Priča Latif da je bilo pokušaja, želja da se izudara, šamar mu opali,
skoro da je krijući mu davao konzerve, i lično mu je laknulo kada je povučen iz
Ćumurana.
Te dvije noći koliko je pazio na njega, oka nije
sklopio. A mali je, opet, bio vrlo fin.
Bili su se navikli, uvjerio ga je da će ostati
živ, uskoro biti razmijenjen. Mustafa je bio osnov, mi smo mislili da imamo
pravo na to.
Međutim, odgovor koji smo iz Komande Korpusa
dobili je bio da to ne ide tako. Ide se na neke opštije, mudrije razmjene. One
koje su trenutno aktuelne, principa „svi za sve“. Mudrije, jer u njima, ako je
vjerovati onome što slušamo, mi uvijek bolje prolazimo.
Mi smo mislili da je on jedina šansa, nada za
Mustafu. Vjerovali smo da je sve bila Božja, volja sudbine. Jer, inače smo
osjećali tu drugu razliku.
Mustafa je iskusan borac, ratnik, Saša je skoro
dječak, regrut. Još značajnije, Sašu smo zarobili mi, Mustafu četnici. Saša je
iz Krajine, iz neke obične, radničke porodice, teško da će se neko mnogo
zauzeti za njega. A Mustafa?
E, tu smo ga poredili sa Sašom. Zato smo i
sumnjali, zato nam ni sada nije sasvim jasno. Ipak, neko se je morao dobro
zauzeti za Mustafu. Ne izlazi se iz četničkog logora tako brzo. A i nije da nas
baš nema i u Višim komandama...
No, to nam ne pomaže da smo ovdje duže od svih
drugih. Kada je to u pitanju, nema niko da se za nas zauzme.
I opet pričamo o malome Saši. Rat, ma koliko bi
trebao biti, nije jednak za sve. Kada si zarobljen, a i kada te guraju na
liniju.
Prepričavaju se pronađeni spiskovi, pisma,
zabilješke. Ovi koje smo mi našli na Volijoj jami, oni koje je Slavna
zaplijenila ranije, na Jabuci. Vidi se kako je i kod četnika, kada je to u
pitanju, situacija prilično slična. Na Treskavicu su slali, gurali one regrute,
čiji roditelji nisu bili moćni da intervenišu kako bi bili negdje gdje je
lakše.
Pisma i zabilješke svjedoče koliko je ovdje
teško. Neka od njih su čitana i na radiju, pisma roditeljima, o tome kako su
ovdje jako dugo, kako ne znaju kada će odavde, pobjeći niti mogu niti smiju, a
jedva duraju, trpe.
Posebno je zanimljivo ono pismo u kojem je jedan
od njih zapisao „Više bih se volio okupati, nego majku vidjeti“.
Njihova Komanda nije imala sluha za te tako loše
uslove u kojima su ovdje boravili. I naša želi biti jednako nemarna!? Prema
našoj brigadi.
Drugima se udovoljavalo, svaki borac druge
brigade koji je sudjelovao u onome prvom naletu, a svi su poslije nas došli,
odavno je dobio smjenu i na odmoru je. Sada se priča o drugom, jačem napadu,
mnogi od njih će ponovo izaći, ali i od nas će se očekivati da budemo bolji,
ili bar jednako dobri.
Sve to nas ljuti, čini pomalo bijesnima. Cijenimo
i poštujemo dodijeljene nazive Slavna i Viteška, ali hoćemo da se to i pravda.
Ako su elitne jedinice, zašto njihovi diverzantski vodovi nisu sve vrijeme tu?
Dok akcija ne bude okončana?
Sve to nas je ljutilo, tako da smo odlučili sami
sebi dodijeliti titulu, ime. Dok se drugi predstavljaju da su iz Prve slavne,
Druge viteške, mi ističemo kako smo iz Ljute Fočanske!
A nastojimo to ime opravdati, i na ratištu i
izvan njega. Otud je revolt koji sada iskazujemo, a koji je dodatnu težinu
dobio viješću o tome kako je Mustafa Hodžić prije vidio porodicu nego mi.
Kada smo pristali na onih dva plus dva dana, dali
smo ultimatum. Akcija mora krenuti, jer mi hoćemo da odmorimo. Na ultimatum je
odgovoreno čvrstim obećanjem koje je još jednom izigrano.
Ponovo se traži da izdržimo još dva dana...
***
Što se Seda i mene tiče, mi bismo mogli još
mjesec. Mađutim, mi smo u potoku, u zavjetrini, bezbijedni i sigurni i od
vjetra, i od četničkih uzvraćanja.
Ovaj naš položaj je pokazao i onaj kvalitet kojeg
ni sam nisam bio svjestan. Kako je potok uzan i oštar, dug i iznad, i ispod nas
kada se stapa sa stijenama i naglo obara naniže, to zvuk našeg ispaljenja
struji cijelim potokom i na kraju se razliježe u širinu.
Jedino što četnici mogu znati, ne i čuti, jeste
da smo u potoku. A on sav krivudav, pretpostaviti gdje smo, i još tačno
ubaciti, nije nešto baš očekivano.
Međutim, razumijemo ljutnju naših saboraca i s
odobravanjem smo prihvatili njihovu odluku da se povučemo. Za sada, na Gluhaču.
Tu ćemo prespavati, Komanda će da izvijesti pretpostavljene kako je vojska
odbila povjerovati još jednom u brzi nastavak ofanzive.
Ušljiva
vrela, izvor
