Vezak vezla Adem-kada,
mlada nevjesta,
na čardaku, na visoku,
kraj džam-pendžera.
Sav je đerđef pokapala
gorkim suzama.
28. oktobar 1994.
Njoj dolazi mlad
Omere,
mlađi djevere:
„Šta je tebi, Adem-kado,
mlada nevjesto?
I dosad si vezak
vezla,
nisi plakala!“
„Prođi me se mlad Omere,
„Prođi me se mlad Omere,
mladi djevere.
Tvoja majka, dobra
žena,
o zlu govori,
da ja ljubim mlad
Omera,
mladog djevera;
a Bog znade, i ti
znadeš,
nije istina!“
Ne znam, sve mi se čak doimalo pomalo nestvarnim.
Pedeset sedam je dana kako je naš bataljon ovdje. Toliko je prošlo otkako se
pričalo tek o odlasku grupe za Goražde, kasnije o samoj operaciji. Dvadeset
dana poslije nas su stigli i ovi iz Fočanskog bataljona, odnosno nekim drugima
smjene, ili čak i nove jedinice.
U svakom slučaju osjećam da mi bilježimo rekord. Neprijekidnog
boravka na liniji. Koji prekidamo ovako.
Možda, vjerovatno su Sajo i ostali u pravu. Čak i
ovi iz drugog bataljona.
Ipak, siguran sam da Zuhdija nije kriv. Zbog
njega smo trebali izdržati još nekoliko dana. Ovako, on je jedini platio ceh.
Logorom kruži priča o onome što se dešavalo na
sastanku. Tačnije, onome što je trebao biti taj nekakav sastanak.
Nisu ponijeli pištolj s dopola napunjenim
šaržerom, ali jesu spremna usta. Da se brane od nezasluženih kritika.
Ovaj put Zuhdija nije zatekao baš onako kao u
Trnovu, nije bilo pijanke i mezeta, ali opet se zaboravilo sve što je
prethodilo. Prvi smo ovdje izašli, u prvome naletu nismo otišli dokle je bilo
potrebno, isključivo zbog vodiča, na kraju smo ipak mi ti koji smo odbranili i
ovo malo Treskavice. Zaslužili smo barem malo odmora, i poštovanja. Odmor smo
uzeli sami, poštovanja se odričemo...
Zuhdija, iz svega odlazi najponosnije. Od početka
je s nama, do kraja ostao ispred. Nije dozvolio da sluša pogrdne riječi o nama.
A nije bilo načina da oni slušaju njegove
argumente. Na kraju su stradali nekakvi kablovi od radio-veze. Potrgao ih je
Zuhdija, da smiri sebe. Da izbjegne nešto i mnogo gore.
Stradaće i on. Nema sumnje da je kucana naredba o
njegovome razriješenju.
Ponosan se vratio u logor, i sam počeo pakovati
stvari. Nek su spremne, a svejedno mu je kuda će s njima.
Znam da bi najrađe ostao tu s nama, ali drugi se
pitaju. Kojima je nebriga ko je koliko u pravu, bitno je da su oni ti koji
odlučuju. Tačnije, koji su odlučili.
Mogu li se odluke promijeniti? Mogu, neke. Ova
sigurno neće. Donijeli su je oni koji jedini imaju moć.
Da je normalno, odnosno moralno, Zuhdiju ne bi
smjenjivali. Da je barem polunormalno, i nas bi se pitalo.
Glavom mi je prostrujalo svašta nešta, pa i to da
krenem za Zuhdijom. S njim. Od čega nema ništa, gdje će njega gurnuti tu
vjerovatno za mene nema mjesta.
Pomišljao sam i o kakvoj peticiji. Ali ni od nje nema
ništa, s obzirom da je nema ko potpisati.
Opet dođoh do toga, da i naše krivnje ima. Nismo
trebali onako otići...
Zaustavljam misli. Da ne bismo imali svoj dio
krivice, jesmo li trebali dalje trpiti?
Odustajem od razmišljanja. Besciljno lutam
Gluhačom, čekam da mi se samo kaže šta slijedi s nama koji smo ostali.
Nisam dugo lutao, čekao. Haber je brzo došao.
Apsurdno je bilo, čovjeka koji je pred ovu ofanzivu
poslat nama, zbog nas smijeniti. A da apsurd bude kompletiran, skupa s naredbom
o Zuhdijinoj smjeni otkucane su i dozvole o odsustvu. Cijele naše brigade.
Treskavica, plato
