21 Dao je da ja biram

Pokraj puta rodila jabuka.

Rodila je biserom i zlatom.

Siv joj soko grane polomio,

gledajući u goru zelenu.

                              sredina novembra 1994.

Gledajući u goru zelenu,

gdje dva brata lova lovijahu.
Ulovili srnu i košutu,

ulovili pod prsten djevojku.

Mlađi bratac starijem govori:
„Hajde, brate, lova da dijelimo;

Tebi, brate, srna i košuta,

meni, brate, pod prsten djevojka!“

Tu smo opet. Za ovih desetak dana, takvi su utisci, previše se toga izmijenilo. Nešto smo i očekivali, mnogo toga čuli, ipak se je u sve trebalo i uvjeriti.

Ono što se nije promijenilo, a što također se malo čudnim čini, jeste vrijeme. Polovina je novembra, u Sarajevu, ili gdje je ko već bio, osjetno je zahladilo. Nekako smo na rubovima Treskavice očekivali još hladnije. Ipak se uvjeravamo u onu narodnu po kojoj je prva polovina zime često teža u nižim predjelima. A onda, brine ono što iz te narodne, proizilazi u nastavku.

Što je i razlogom prisutnih promjena. Oktobarska ofanziva nas je ispela na početak Treskavice, pokušavalo se ovladati cijelom. Sve se nekako mnogo oteglo, naša brigada to nije mogla izdržati, trebali smo odmor. Dobili ga, a viša Komanda je nastalu situaciju sagledala na način da se s našim povlačenjem izmijeni plan aktivnosti na ovome dijelu ratišta.

Iščekuje se prava zima, koju je možda bolje dočekati na linijama koje sada držimo. Tako, kraj zime dočekati odmorni, spremni za drugu, bržu, efikasniju ofanzivu.

I sve ono što se sada dešava tome je podređeno. Logori koji su pravljeni u Sinanovićima, na Gluhači, dijelom se zadržavaju, dijelom preuređuju. Istovremeno se nastavlja s pravljenjem novih, isturenijih. Početo je to onim probijanjem puteva, ali smo tada vjerovali kako je to samo podrška trajuće ofanzive, nikako da će prijeć u ovo što sada imamo.

Ono što se iz svega da slutiti je da ćemo mirovati, i mi i četnici. Još je vrijeme pogodno za ofanzive, s obiju strana, samo se uvijek da postaviti pitanje do kada. Odnosno, do gdje. Sada smo gdje baš i nismo mislili biti, no ni četnici nisu gdje su bili.

Treskavica je ocijenjena strateški dominantnom, a Đokin Toranj je vrh te dominacije. Tu sada dolazi ono što mi obični vojnici ne vidimo odmah, ali dakako razumijemo. Ne starješine, već sve koji Treskavicu malo bolje poznaju. Đokin toranj jeste ključ vladanja Treskavicom, ali samo dok vremenski uslovi to dopuštaju.

Kada se ovdje spusti prava zima onda će Đokin toranj postati - ničiji! Što već sada suvišnim čini njegovo uzimanje. Bitno je biti blizu njega. Dok četnicima ne bi mnogo vrijedilo širiti se previše okolo njega. Stvar je jasna, jedino što bi mogli pokušavati jeste zbaciti nas s Đevigrada, odbiti od Đokina tornja. A onda je i naš cilj još jasniji - ostati tu.

Razumljivi su tako naši osjećaji o tome šta nas čeka do proljeća. Utvrđivati se na, i okolo Đevigrada. Pri tome se podrazumijeva tu držati najelitnije jedinice. U koje spada i naša brigada.

Nije to kazna ni nagrada za posljednja, i neka ranija dešavanja, to je jednostavno istina koju pojedinci ne priznavaše, ne prihvataše, ne pokazivaše vjerno. Naš nedavni, samovoljni silazak potvrdio je neke naše odlučnosti, ali i usmjerio možda neke naše buduće odnose s pretpostavljenom Komandom.

Priča se o novim preustrojstvima unutar Korpusa, pominje se stvaranje jednih novih, diverzantskih jednica, koje bi bile korištene samo za ofanzivna djejstva, dok bi držanje linija ostalo na „običnim“ brigadama. Slušamo priče da su to NATO adeti, neke takozvane pokretne, ili lahke brigade, koje neće imati bataljone nego čete.

S obzirom da ulazimo u zimu neće čuditi ako to sve malo potraje. Usput se još negdje kao diskutuje o tačnim formacijama, možda se slažu kockice i oko njihovih štabova, praveći mjesta za neke poput Džananovića...?

A i mi nećemo se moći svemu usprotiviti. Ako je naš silazak, napuštanje položaja, nekako ostavljeno izvan svrstavanja pod dezerterstva, onda ćemo i mi trebati prepoznati kada ćemo zažmiriti na nešto što nam se sasvim ne dopada.

Kako god tekle te transformacije mi ćemo biti spremni. Ne vjerujem da će se nešto bitnije izmijeniti, i do sada smo učestvovali u svim operacijama, položaje držati nećemo samo ako naše ofanzive budu česte...

Na odmoru sam se pitao kako da smo svi dobili jednako dana, kada bi poštenije bilo da je našem bataljonu malo produženo. Nije mi žao, ako bi taj produžetak morali provesti u kasarni.

Od ove smjene cijela brigada je skupa, držaće taj najopasniji dio deset dana, poslije kojih će nas već smijeniti neka druga jedinica. Priča se, Bošnjačka. No, ni to nije nešto o čemu bismo mi trebali razmišljati...

                                    ***

Ali, pojavilo se nešto o čemu moramo. Mi minobacačlije.

Cijela brigada će biti skupa, u jednoj smjeni. Sem nas. Mi nastavljamo rad u dvije!

Dvije priče se mogu čuti u vezi s tim. Prva ljepše zvuči, mada je manje vjerovatna, a kaže kako je Zaim Imamović lično insistirao na tome. Ističući da, kada je artiljerijska podrška u pitanju, ima isključivo povjerenje u nas! 

Druga ima logičnije obrazloženje, glupo je da bilo ko svlači, odnosno izvlači minobacače i mine. Iako mi možemo smatrati sasvim normalnim da ih uredno predajemo onima s kojima ćemo se smjenjivati.

Postoji posebna nelogičnost. Nemamo mi toliko minobacača, koliko je nas. Pa i, koliko će nas biti. Već je zatraženo da se u brigadu dostave podatci o tome šta je ko po VES-i. I sigurno je kako neće baš svako biti tako raspoređen, ali je i izvijesno da ćemo biti brojniji.

Neka imena se češće pominju. Poput Mujkana Hodžića, rođenog brata Mustafe koji je bio zarobljen u toj prošloj akciji, te Safeta Madeška. Obojica su čak rezervni podoficiri artiljerije. Što otvara popratne priče, oko toga ko je kriv zašto, i mnogo ranije nisu raspoređivani gdje im jeste mjesto. A čuju se različiti odgovori, najrealniji da su sami ćutali, svjesno, s namjerama da su uz neke sebi draže, bliže, šaljivi po kojima nisu mogli doći do izražaja od nas koji smo se ugurali, učahurili, ma koliko bilo istinito da smo i mi svi tu sasvim razložno, do onih pomirljivih priča po kojima se o tome do sada nije razmišljalo kako, i gdje treba, odnosno oni nikada nisu ni pitani šta su. Kako god, ako se bude ozbiljnije radilo na prestruktuiranju brigade oni se neće moći mimoići, čak i ako to ne bude njihova želja.

I to će pričekati. Svakako smo sada svi više na usputnom zadatku, dok budno pazimo da četnici ne prođu, predani smo boljem utvrđivanju, pripremama za zimovanje. Za sada, nas bi možda bilo previše za utvrđivanje novih artiljerijskih položaja i objekata.

                               ***

Bilo kako bilo, u svemu se pokušavamo najbolje snaći. S obzirom da ćemo suprotno brigadi mi raditi u dvije smjene, jedna bi trebala podržavati tu neku drugu jedinicu. Ta bi grupa mogla odmah nazad, na dodatnih, tako primamljivih petnaest dana.

Postoji i drugi prijedlog, da izvršimo preklapanje, što bi značilo kako bi obje grupe  dio smjene bili uz našu brigadu. S obzirom da idu hladniji dani mi smo za to da naše smjene traju po petnaest dana. Međutim, to neće zavisiti samo od nas. Računamo na razumijevanje Komande, odnosno da bi se moglo naći jedno vanredno vozilo svake druge smjene. Između sebe govorimo kako to ne bi uvijek moralo biti striktno, u dan. Ukoliko ne bude po našem, trebamo se odmah dogovoriti.

Krećemo s time da u ratu nije ništa trajno, tako će biti i s novim režimom rada. Neko je požurio izračunati kako će ostanak uz našu brigadu osim što se odmah ne vraća značiti i čekanje Nove godine ovdje. Većina sve smatramo i ne toliko bitnim, ali unutar ranije naviknutih smjena opet postoje mimoilaženja, zbog onih koji su više za jednu, odnosno drugu varijantu.

Sve u svemu, situacija teška za pametno riješiti. Tako da se diskusija svela na dijalog mene i komandira baterije Jakuba Mekića, a kako se načelnik Suvad Žgalj odlučio držati po strani.

Bila je ovo prilika da provjerim koliko me Jakub poznaje. Ispada, bolje nego sam mislio. Dao je da ja biram!

Znao je da ću izabrati da ostanem. Da ostanem s našom brigadom.

U prilog tome ide i što on ima porodicu, dok ja nikada nemam jasnu predstavu kamo ću kada. Što nije važilo za ostale iz našeg bataljona, ali su oni pokazali istu privrženost. Svi ostaju uz mene. A to, otprilike opredijeli i one koji su prije onog zajedničkog boravka činili našu grupu.

Ostalo je na Jakupu. On će dogovarati s Komandom kako će naše smjene ići u budućnosti. Da li ćemo raditi drukčije nego brigada, da li će se dati nešto izmijeniti. Ono što sada znamo jeste da je sljedeća smjena za deset dana.

Vjerujem, i narednih nekoliko. A i kako god sad računam nas će kačiti Nova godina ovdje.

Nasmijah se. Pošto se prisjetih prethodne dvije ratne Nove godine, prva je prošla u putu na odmor, druga bi onaj nezaboravni doček u Jablanici. Pošteno bi i bilo da jednu dočekam na položaju. Ko zna, možda se naredne godine rat i okonča!?

Rat. Da, rat. A ja o Novoj godini razmišljah kao da nije.

Rat je ludo, budalasto vrijeme. A jedna mudra narodna kaže kako je budali svaki dan bajram. Pa tako je i u ratu svaki dan Nova godina, kada se ima šta fino zameziti i popiti...

Gluhača, dio minobacačke baterije 

(čučim, zadnji desno)