Kad se jangin iz
sokaka pomoli,
a draga mu
džamli-čekmu otvori.
„Đela, dragi, na bijele
ručice,
pa mi skini sa srdašca
mučice!
Kamo sreće da te nisam
vidjela,
sretnija bih po
svijetu hodila!“
Boraviti u ratnom Sarajevu teško bi se dalo zvati
odmorom, posebno kada je svedeno na svega pet-šest dana. Nama se potrefilo.
Možda je to takav osjećaj, da je i ovo dovoljno, a nakon što smo predugo čekali
na odmor.
U svakom slučaju, imali smo sreće, cijele hefte bi
mirno, skoro da niti jedna granata nije pala po gradu. Ili je opet na snazi
subjektivan osjećaj, usljed kojeg na njih nismo ni obraćali pažnju.
Nije sporno da, bilo šta da je po srijedi, ima
veze s Treskavicom. Razumljivo, s obzirom da su sada glavna dešavanja na, i oko
nje. Gdje, bar po izvještajima s naših radio i televizijskih vijesti ne bi novih
dešavanja. Za razliku od srpskih, koje su i dalje trubile o našoj ofanzivi.
No, navika da ne razmišljam o onome na šta ne
mogu utjecati pomogla mi je da se sasvim posvetim odmoru. S obzirom na kratkoću
vremena, te činjenicu da je Fehim tu, zadovoljan sam obiđenim, iako je to
značilo da sam i održao kondiciju u potpunosti.
Tako sam ne mnogo žureći krenuo nazad, po
dogovoru sa Saljom. Objasnio sam zašto ovaj put ne stigoh uvratiti i do njega,
iako je za ovo ratno vrijeme stanovao blizu.
***
Nije se ni on toliko žurio, pa pošto u dolasku nije,
izdvojismo sada sahatak za posjetiti mu punca Smaja. Kojeg u stanu ne zatekosmo.
Ostali smo, koliko da popijemo kafu. Ili toliko,
da se Salja usprotivio mojoj ideji, odnosno želji da potražimo Mahira Muharema. Salja je orijentaciono
znao gdje stanuje, ipak je upozoravao da nema sigurnosti da ćemo i njega
zateći, jer ne znamo njegov raspored u ovdašnjoj brigadi, te bi gubljenje tih
čestrdesetak minuta moglo biti baš bespotrebno.
Morao sam priznati kako ovo i nije neka prijeka želja,
svejedno smo na raskršću zastali ispušiti cigaretu.
Rijetkost je da neko auto prođe ovuda, a da nije
puno. Tako da se nismo ni obazirali.
Iznenađeni smo kada je jedno zatrubilo. Salja ga
je odmah i prepoznao. Bila je to naša lada.
Poznadoh i ja Mandžura. A obojica se iznenadismo
činjenicom da nam je signalizirao da ga ovdje i sačekamo.
Padamo pod osjećaj da je sreća sasvim na našoj
strani. Posebno uz činjenicu da je ovaj signal stigao prije bilo kakvog
pentranja naviše.
A ni Mandžur se nije bavio. Kada i dobijamo
potvrdu ko je bio s njim, odnosno otkuda ga sada. Odvezao je Galiba i Zuhdiju
do tunela, i sada se vraćao.
Upravo je o tome i počeo priču. Zuhdija je
zadržan na Treskavici, gdje se pravdao, branio. Može se reći i kako je
razmatrana ukupna situacija oko naše brigade. A oko čega je u opticaju bilo
nekoliko opcija. Od gašenja, stapanja s nekom, preciznije Muslimanskom, pa do
popunjavanja ljudstvom iz drugih brigada. Što je i najkorektnija, najpoštenija,
i opcija koja je kao takva i morala prevagnuti. Iznešeni su podatci o tome
koliko je nas Fočaka po drugim, prvenstveno sarajevskim brigadama, predočeno
koliko smo dopisa i zahtjeva slali oko njihovg vraćanja u matičnu, našu
jedinicu. Da je to ispoštovano i u pola slučajeva - problem koji se desio izostao
bi.
S druge strane je to uvaženo kao istina, obećani
su konkretni potezi u tome smjeru, ali se i sujeta pojedinaca morala
zadovoljiti. Tako da je Zuhdiji ipak izrečena kaznena mjera - zabrana vršenja
dužnosti u trajanju od šest mjeseci.
Smijao sam se, nisam razumijevao svrhu tako
izrečene mjere. Još mi je čudnija činjenica kako se poslije našeg silaska od
daljnje ofanzive zapravo odustalo.
Tačnije, plan je da se dostignuti položaji
utvrde, na njima zimuje. Na proljeće, idemo dalje...
***
Pomisao na to, naše putovanje počinje činiti još
lagodnijim. Do momenta koji je Mandžur očekivao, zbog čega nam je i signalizirao
da ga sačekamo. Bio je donekle i pripravan, iako se uzaludno nadao da će još
sačekati. Rat je, ratna su i vozila. Najmanje čudi da smo probili hladnjak.
Jednom sam se upitao zašto li su ove lade tako česte
kod nas, tad su mi objasnili da je to zbog njihove izdržljivosti, a pošto mogu „izguliti
kuda i tenk“. Prisjećajući se ratnog puta naše brigade, a prilično sam upoznao i
naše vozače, usudio bih se reći da je ova naša tjerana i kuda tenk nije!
Mandžur je ovu ladu upoznao toliko, da je u gepeku
već držao napunjen kanister, i nešto flaša. Poznavao je i Igman, stajali smo u blizini
svakog izvora, punili smo sve, putem dosipali, ali je opet bilo par mjesta na
kojima smo se Salja i ja morali vraćati.
U konačnici smo sračunali da bismo nas dvojica
vjerovatno pješke prije stigli, ali ko zna kada bi i kako Mandžur sam.
Ovako je bilo zabavnije, a sve nas je podsjetilo i na našu trajuću ofanzivu. Koja
je eto zastala, ali smo i mi, bez obzira na poteškoće, na kraju ipak uspiješno
stigli do cilja.
put Hrasnica-Igman
