Rasla jela na sred
Sarajeva,
od nje hlada do po
Carigrada.
Pod njom sjede bratac
i sestrica,
dilber Mejra i Čelebi
Mujo.
Sestra bratu veze
mahramicu,
bratac seki šije
anteriju.
Pa je seka bratu
besjedila:
„Oj Mujaga, moj premili brate,
„Oj Mujaga, moj premili brate,
gusto meći puca niz
njedarca,
nek ne može muška ruka
ući!“
početak novembra 1994.
To slušala mlada
nevjestica,
nevjestica Mujagina
ljuba,
pa Mejruši tiho
govorila:
„Ne budali, mog Mujage seko;
„Ne budali, mog Mujage seko;
Još su gušća moja puca
bila,
pa je ušla tvoga brata
ruka!
Nejma sponjke, ni
puceta zlatna
koj bi mušku odvratio
ruku!“
Mustafu su na ispitivanjima zadržali četiri-pet
dana, a nama dopusta dali sedam.
U kojima sam ja obišao rodbine, te ovih novih,
ratnih prijatelja i poznanika koliko se moglo. Naravno, najviše sam vremena
proveo s Fehimom, što je uslovljavalo i manje vremena za ostale.
Posebnih utisaka o Sarajevu, drukčijih od prvi
put stečenih nisam imao. Jedino, kao da mi se život u njemu činio sada malo
lakšim, normalnijim, ili je sve samo razlika u snazi utisaka!?
Tu razliku sam najjače osjetio na Breci. Gdje sam
bio dva mjeseca, koliko je malo ovih sedam dana u uporedbi s tim, a veliko u
neutolivoj želji da jedan odvojim za posjetu Breke, sada kada znam gdje je, sudarilo
se sa sumnjama s druge strane u to što sam govorio, osjećao.
Da li bih svaki dopust trebao provoditi u
Sarajevu, zaboraviti Jablanicu, Visoko? Ili još bolje, naknadno prihvatiti
Fehimovu ponudu da rat nastavimo skupa, tačnije ja s njim? Možda i bih,
svejedno ne mogu. Bez obzira što sam se s Breke vratio manje raspoložen nego
sam joj hitio.
***
Osim ovoga, novost mi je bilo i Koševsko brdo,
ulica Bega Dajanli-Osmana, tačnije stan i mjesto gdje je Fehim trenutno živio.
Naučio sam kraticu s Ciglana, navikao se na ulaze i iz prizemlja kao i sa
šestoga sprata, ali najupečatljivjim mi ostaje plato iznad, odnosno okolina tog
gornjeg prilaza.
Znajući kratice znao sam i koliko je blizu grada,
zanemarujem da su tolike zgrade pravljene na samome brdu, upravo se predajući
dojmovima prirode ljepše od one koja preovladava niže. Nekako sam to poredio s
Kamberovića poljem u Zenici...
Prirodu. Razliku sam pravio u jačem osjećaju
slobode. Zenica je i ispunjena slobodom, Sarajevo tek vjerom u nju. Gdje se Koševsko
brdo taman tako izdiže, da se sloboda i osjeća. Tako što možeš naći mjesto, s
kojeg ćeš mirno pustiti pogled na grad, ali i na okolne čuke, odnosno na tu
vjeru. I snagu.
Dolje, u gradu, gledaš u tu vjeru, diveći joj se,
pitajući se odakle sva dolazi, ali i sumnjaš, ne znaš hoće li, dokle može
izdržati. Odavde je pogled bistriji. Pitanja nema, ni dilema. Ta vjera, i snaga
će izdržati. Pobijediti.
Ovdje sam stigao razmisliti o još jednoj,
zanimljivoj priči koju mi je Fehim ispričao. Pomenuo je neko predanje, po
kojemu je Sarajevo jednom spašeno tako, da su neki hafizi obišli grad učeći
Kur'an. Kuda su prošli, to je i spašeno. Ne bi ovo ni pominjao da nije čuo,
kako je i uoči ovog rata neki hafiz Hadžimulić, s još jednim svojim ahbabom
učinio to isto. Dodajući kako i držimo, otprilike ono što su oni i obišli.
Priznajem da sam u stanu, a dok mi je to pričao,
prećutao pitanje koje mi se, ipak, zavrtjelo glavom, zašto nisu, kada su se već
odlučili slijediti to predanje, napravili veći, krug oko cijelog Sarajeva.
Osjetivši to, Fehim je sam dopunio, oni su i obišli ono što je staro, „pravo“
Sarajevo.
Na brežuljčiću, samo stotinjak metara od tog
stana, prisjetio sam se još jednom i Mahira Muharema. Njegove priče o Igmanu.
Ni njemu nisam odmah povjerovao. Nije moje, ali sam spojio njihove dvije priče.
A i ne bih to uradio, da nisam povjerovao i u ovu. Još brže, samo dan pošto sam
je čuo.
***
Vjerovatno da Koševsko brdo nije ništa posebno, ipak
se meni čini posebnim.
Tu upoznajem čovjeka o kojem je Fehim toliko
pričao. U međuvremenu su postali još bliskiji, skoro svu garderobu koja je
ostala iza njegovog sina jedinca već je dao Fehimu. Vrlo često je gost kod njih
na večeri.
Zbog svega osjeća malo stida, nastoji da
izbjegava sve pozive, ali osjeća kako svakim odbijanjem donekle vrijeđa njihove
uspomene. Sina su izgubili, sada je on tu.
Nudio mi je Fehim da u šetnji gradom obučem i
nešto od te kvalitetne odjeće, uz nedoumicu da li bih baš uvijek trebao
izlaziti na gornji, izlaz sa šestoga sprata. Ne bi ni to bila garancija da ih
negdje neću sresti, mislim da se ne bi mnogo ljutili ali sam se već dobro
navikao da ne razmišljam više nego što je nužno. Navikao sam na vojničku
uniformu, a ovdje je i tako voda još uvijek ponajviši problem.
Navikao sam i da ne obraćam pažnju na Fehimove
pridike da je ovo ipak Sarajevo, i da se trebam urednije kretati njime.
Odnosilo se to na moje čizme, zakopčane iza. Objašnjavam mu da sam
minobacačlija i da uvijek trebam biti spreman skočiti i čimprije se naći na
vatrenom položaju. Ovako skopčane čizme omogućuju mi da to ne činim bos, a kad
stignem onda pritegnem i šnjire. Ali nikad zakačke ne okrećem naprijed. Toliko
dugo su ovako sapete, da nisam siguran kako nisu već prirasle...
A što se Sarajeva tiče, za mene se s te strane ne
razlikuje od Treskavice. Ovo je ratno vrijeme, a u ratu smo svi pomalo boemi.
Slično pokazuje i jedna od priča o momku s kojim
Fehim dijeli stan.
Ranjeni su nekako u isto vrijeme, s tim da je
Hamzić Sejfo imao manje sreće. Ostao je bez noge. Ni proteza mu nije najbolje
legla, međutim skoro da je uporan u želji da se vrati u jedinicu. Svjestan je
da ne bi ponovo mogao s diverzantima, ali na neki drugi način dakako još može
doprinijeti, ruke i oči su mu zdrave. Odbijanje Komande, te privikavanje na
civilni život, kojeg iz dana u dan i u Sarajevu ima sve više, umanjili su
njegovu želju na podnošljiv nivo, odnosno sada je izvijesno kako je on okončao
svoju ratničku karijeru.
Nogu je izgubio, ali vedri duh nije. S obzirom da
je Fehimov cimer često je i on gost kod onih dobrih ljudi s prvoga sprata. I
tako, kada domaćin upita da li su gladni, a kada jesu i kada su prvenstveno i
sišli zbog večere njegov je uvijek brzi odgovor „Ja nikad ništa u životu nisam
jeo!“
***
Ovakvim nekim anegdotama pridružih i ja jednu.
Uvidjevši kako Fehim i Sejfo od jedinice povremeno dobijaju neke pakete s
namirnicama, dio daju i onim dobrim komšijama s prvoga sprata, sve ponajviše
zbog nevičnosti nijednoga od njih bilo kakvom snalaženju u kuhinji, i to kada
oni bijahoše na dežuri, odnosno u prijepodnevnoj šetnji a ja na sebi datoj pauzi
od hodanja, i sa zadatkom „čuvanja“ stana, odlučih ih jednom iznenaditi. U čemu
sam dvostruko uspio. Tačnije, dijelom sam iznenadio njih, dijelom sebe.
I dok nisam ni sumnjao u svoju vještinu kuhanja
hljeba, što ostaje to iznenađenje za njih i ljepši dio cijele priče, dotle sam
u spravljanju graha iznenadio sebe, a njih poštedio toga.
Pravio sam neki čorbuljak, koji bi još i ispao
dobro da nisam pokušao nadograditi iskustvo stečeno s Omerom Kušmićem. U
vitrini sam našao malu teglicu s nekim meni ne poznatim začinom, ne u zrnu nego
sitno sjeckanim. Njegova oštra ljutina se dala osjetiti, no to nije ni blizu
stvarnoj, onoj koja se javi kada se začin raskuha s jelom. Ne znam, može biti
da se on trebao dodati pred sami kraj kuhanja. Pred sami kraj, koji ja sada nisam
ni iščekao.
Čorba je bila tek upola skuhana, a miris začina
me najprije natjerao da otvorim prozor, a potom pošto sam jedva kušao dopola
skuhanu čorbicu i da je prospem.
Prećutao sam svoj pokušaj kako bi svi uživali u
fino ispečenom hljebu, uz koji ni ikar nije bio loš...
Koševsko brdo