Hoj
đerdane, šturan mi ostao,
sinoć
si mi u rukama bio.
Brojila
ti zrna od merdžana,
Trides'
i tri želje nabrojila. 26/27. juni 1993.
Svaka
mi je dragom nam'jenjena:
Čuvaj,
dragi, đerdan od merdžana,
u
njemu je trides' i tri džana!
Janjad nisu okretana, pa od ovog sastanka ne
očekivasmo mnogo. Međutim, jedan događaj sam po sebi sluti drukčije.
Pred sami početak stiže i Ismet Pačariz. U slučajnosti
ne vjerujem, možda on zna kako je saznao za nas, uglavnom je osjećao da nam se
treba naći pri ruci.
Izgledao je onako kako većina heroja i
izgleda, nekih dvadeset i pet-šest godina, malo poduža i kovrdžava kosa, strog
i odlučan pogled, iz kojeg sija upravo ono što heroja odvaja od prosječnog
borca, te naravno, uniforma i oprema koje ga samo dopunjuju.
Tek što htjedoh još bolje ga odmjeriti, Admir
sastanak poče na način koji zaustavlja sve druge misli. Naredbom je predviđeno
da na zadatak ide tačno dvadeset ljudi!
Nas je trideset i tri. Sve dobrovoljci, svi
uvjereni kako su svi odabiri već iza nas. Pa, ipak, po ovome nas je trinaest
viška.
Prije nego se zapitah kakvom, kojom naredbom,
kada je stanica kod mene, a još je ni uključivali nismo, dok bi korišćenje
ovdašnje veze otvaralo pitanje tajnosti u kojoj radimo, zadržah se na brojevima
koje sam čuo. Manje na višku, tome da nas je nesretno viška, više na onome
koliko nas je trenutno. Koliko niski na tespihu! Šemso bi tada bio ona velika,
na vrhu...
Ne bih više o tome, ne bih slutio, ali mi
ušima buba kako tespih ne treba prekidati.
Odmahujem glavom, prisjećam se izvlačenja s
Vučeva. Tada nas je bilo malo više, pa manje, tespih sam, onaj pravi, ja
usputno pokidao, a na kraju se sretno završilo. Vraćen na početni nemir,
zajedno s ostalima pratim ono što slijedi.
Krenulo se dalje, kako je bilo očekivano. Admir
pita ima li dobrovoljaca za odustajanje. Kao da se ti nisu izjasnili još u
Kerleta Lukama!?
I nastavljeno je prema očekivanom, niko i ne
pomišlja da sam odustane! Nas, više od naređenja zanimaju Zelengora, Trebova,
Vučevo, Sutjeska...
Ispili smo već po par čašica rakije, pa i
Admiru postaje jasnije kako dobrovoljaca neće biti. Ima on već pripremljenu
drugu varijantu, sam će imenovati one koji „moraju“ ići. Takvih je petnaestak,
pa za nas ostale situacija postaje još mučnija. Uzdam se u prcovku, ali se svejedno
preznojavam, znam da i drugi imaju neke svoje adute.
Admir se dopunjuje, ističe svu napornost puta,
podsjeća da je ono pješačenje iz Ljute i bilo s tim ciljem - da sami vidimo ko
može, a ko ne može izdržati.
Javlja se Nedžib, u svom stilu i bez obzira
što je među odabranima, postavlja jedno pitanje, i iznosi jednu potpuno
istinitu konstataciju. Svi se slažemo s njim, zbog čega nam još u Kerleta
Lukama nije rečeno koji je broj potreban? Isto tako, ako je ono pješačenje bilo
test, onda smo ga svi i položili!
Eko ga dopunjuje, pita kako ćemo sa smanjenim
brojem ljudi nositi sve što nam je neophodno!
Admir je računao s ovim primjedbama, ističe da
je tek javljeno za broj ljudi koji treba ići, što dopunjuje prednostima koje
takva naredba nosi. Može biti da je u pravu, da će manji broj ljudi lakše se
probiti tamo, lakše i neopaženije uraditi to što treba, ali se nikome od nas
još uvijek ne želi ostati izvan toga. Prihvata Admir da smo pješačenje,
uglavnom dobro izdržali, ali napominje kako su se i mogle uočiti razlike. Još,
demagoški, mada i matematički, pomenu kako manjem broju ljudi treba i manje
sredstava i opreme! Zatim, vojnički kaza kako nam je svima bio i ostao jedan
cilj - ispuniti zadatak. Moralistički, nađe da će približno jednako doprinijeti
oni koji odustanu kako bi spremniji otišli, kao i ovi što odu. I, ne čekajući
nove primjedbe, ponovi pitanje u vezi eventualnih dobrovoljnih odustajanja.
Primjedbi sada, niti novih pitanja nije bilo,
ali je nastao jači muk nego kod prvog zahtjeva.
Pogledom je slao signale onima koje je, valjda
nekako procjenjivao da bi se trebali javiti. Nisu mi godili, ali nije mi ni
padalo na pamet da ih slušam. Isto tako, razmišljaše i svi ostali.
I tako, da je ponovo Admir morao progovoriti.
Zaključio je kako dobrovoljnih javljanja nije bilo, te da će se ići na
glasanje, uz napomenu da će se u konačnom odabiru voditi računa da tamo gdje
ima braće, nikako ne ide više od jednog.
Ovo konačno pokrenu jače reakcije nas na koje
bi se to glasanje trebalo odnositi. Najprije se pomenu da se o tome još u Kerleta
Lukama raspravljalo, gdje Salem iskaza i glasno protivljenje da neko bude
brisan sa spiska samo zato što mu je brat već na spisku, Ramo Kršo nije bio
zadovoljan što će o njegovoj sposobnosti odlučivati oni koji ga ne poznaju
dovoljno, Leha je podsjećao da je ovo rat, da je ovo puno ozbiljnije od
neozbiljnog glasanja...
Još je bilo javljanja, uglavnom su se odnosila
na protivljenja tome da se izbor vrši bilo kakvim glasanjem, poslije čega je
Admir morao iznijeti i svoj novi prijedlog. Glasanja neće biti, ali će Šeks da
bude taj koji će izvršiti odabir ljudi.
Dvije mi misli istovremeno prođoše kroz glavu,
prva me podsjeti na prcovku, na moje jaranstvo sa Šeksom, pa s olakšanjem
nekoliko sekundi ponovo pogled zadržah na Ismetu, sad vidjevši u njemu
neskriveno divljenje spram našoj volji, želji, hrabrosti, odlučnosti.
Koje će postati još jače, poslije Šeksovog
kratkog odgovora Admiru:
-
Kao prvo, ne pada
mi na pamet da ja o ovome odlučujem. Ja se slažem s onima koji kažu da je
ranije trebalo voditi računa. Da mi je tad rečeno: Napravi spisak od toliko i
toliko ljudi... ja bih ga i napravio. Ja sad ne mogu biti nepošten prema bilo
kome od ovih ljudi. A mogu se staviti u njihov položaj. Kao drugo, meni je
posve svejedno hoću li ići s dvadeset ili pedeset ljudi. A kao treće, poslije
ovoga mi je sad svejedno i idem li i ja, ili ne idem!
-
Ako ti nećeš, ja ću – ovo je Admiru još i
jedino preostalo – krećem od braće. Idemo, neka se Krši i Čorbi među sobom
dogovore!
Admirove riječi su bile oštre, skoro prijeteće.
Nama koji ovim nismo obuhvaćeni, predstojeći minuti će biti jednako dugi,
mučni.
Posebno, poslije prvog popuštanja. Safet i
Ramo se nisu zadržali duže od dva minuta, nakon čega je Ramo, iako s malom
sjetom, ipak dosta mirno saopštio:
-
Mi smo se
dogovorili, Sova neka ide. A ja, a pošto ne pijem, ako mogu – iš'o bih odmah
spavati.
Šemso je pljesnuo neki poluaplauz, koji je
trebao hrabriti sljedeće koji će sami odustati.
Međutim, već minut kasnije će ponovo da
zavlada novi muk. I ovi drugi su završili svoje konsultacije.
-
I mi smo odlučili
– u njihovo je ime Salko govorio – mi idemo sva trojica!
-
To je vaše razmišljanje. Međutim, vi ne
odlučujete.
-
E, baš će sad da vidimo ko će to i kako da
odlučuje! – Salko je toliko podigao glas, da su ove njegove riječi izgledale
prijeteće – možda je neko zaboravio da je naša cijela familija stradala!? Možda
je neko zaboravio da smo mi sva trojica uvijek išli gdje je trebalo, gdje i svi
ostali!? Po čemu se to sad neko smatra boljim, spremnijim, hrabrijim, od mene
naprimjer!?
Na oštar glas, Admir zna odgovoriti još
oštrijim. Međutim, više nije bilo nikog ko je bio smiren.
Admir je sve češće prekidan, usput je i rakija
činila svoje, pa je naredno vrijeme zapravo stalno vođeno nekoliko paralelnih
razgovora.
Biće da je bilo i nekih novih konsultacija. S
jedne strane su Admir i Šemso tražili novi način da se ovo riješi, usput
povremeno nešto priupitujući Šeksa, a i Ismeta, dok smo s druge strane mi
tražili neko svoje jedinstvo. Naravno, bilo je i onih koji su još uvijek samo šutjeli.
Svi zajedno smo jednako odahnuli, sljedeći put
kada je Admir zamolio da nam se svima obrati:
-
U redu. Evo, ja ću na svoju odgovornost da
povedem više ljudi. Ali, i vi morate biti svjesni šta to sve znači. Moramo biti
još oprezniji, odgovorniji, složniji...
Pričaće Admir još desetak minuta, ali će ga
malo ko i dalje s punom pažnjom slušati. Što nas je zanimalo, rekao je odmah. A
i naviknuti smo već da on iz ovakvih situacija nastoji izvući neke poene za
sebe lično.
Nema veze, ako je to cijena koju moramo
platiti, spremni smo. Neka bude da su ovo njegove zasluge. Nećemo ih
zaboraviti.
