Hoj đerdane, šturan mi
ostao,
sinoć si mi u rukama
bio.
Brojila ti zrna od
merdžana,
trides i tri želje
nabrojila.
26/27. juni 1993.
Svaka mi je dragom
namijenjena:
Čuvaj, dragi, đerdan
od merdžana,
u njemu je trides i
tri džana!
Janjad nisu okretana, pa od ovog sastanka ne
očekivasmo mnogo. Međutim, jedan događaj sam po sebi sluti drukčije. Pred sami
početak stiže i Ismet Pačariz. On zna kako je saznao za nas, uglavnom je
osjećao da nam se treba naći pri ruci.
Izgledao je onako kako većina heroja i izgleda,
nekih dvadeset i pet-šest godina, malo poduža i kovrdžava kosa, strog i odlučan
pogled, iz kojeg sija upravo ono što heroja odvaja od prosječnog borca, te
naravno, uniforma i oprema koje ga samo dopunjuju.
Tek što htjedoh još bolje ga odmjeriti, Admir
sastanak poče na način koji zaustavlja sve druge misli. Naredbom je predviđeno
da na zadatak ide tačno dvadeset ljudi!
Nas je trideset i tri. Sve dobrovoljci, svi
uvjereni kako su svi odabiri već iza nas. Pa, ipak, po ovome nas je trinaest
viška.
Prije nego se zapitah kakvom, kojom naredbom,
kada je stanica kod mene, a još je ni uključivali nismo, dok bi korišćenje
ovdašnje veze otvaralo pitanje tajnosti u kojoj radimo, zadržah se na brojevima
koje sam čuo. Manje na višku, tome da nas je nesretno viška, više na onome
koliko nas je trenutno. Koliko niski na tespihu! Šemso bi tada bio ona velika,
na vrhu...
Ne bih više o tome, ne bih slutio, ali mi ušima
buba kako tespih ne treba prekidati. Odmahujem glavom, prisjećam se izvlačenja
s Vučeva. Tada nas je bilo malo više, pa manje, tespih sam, onaj pravi, ja
usputno pokidao, a na kraju se sretno završilo. Vraćen na početni nemir,
zajedno s ostalima pratim ono što slijedi.
Krenulo se dalje, kako je bilo očekivano. Admir
pita ima li dobrovoljaca za odustajanje. Kao da se ti nisu izjasnili još u Kerleta Lukama!?
I nastavljeno je prema očekivanom, niko i ne
pomišlja da sam odustane! Nas, više od naređenja zanimaju Zelengora, Trebova,
Vučevo, Sutjeska...
Ispili smo već po par čašica rakije, pa i Admiru
postaje jasnije kako dobrovoljaca neće biti. Ima on već pripremljenu drugu
varijantu, sam će imenovati one koji „moraju“ ići. Takvih je petnaestak, pa za
nas ostale situacija postaje još mučnija. Uzdam se u prcovku, ali se svejedno
preznojavam, znam da i drugi imaju neke svoje adute.
Admir se dopunjuje, ističe svu napornost puta,
podsjeća da je ono pješačenje iz Ljute i bilo s tim ciljem - da sami vidimo ko
može, a ko ne može izdržati.
Javlja se Nedžib, u svom stilu i bez obzira što
je među odabranima, postavlja jedno pitanje, i iznosi jednu potpuno istinitu
konstataciju. Svi se slažemo s njim, zbog čega nam još u Kerleta Lukama nije rečeno
koji je broj potreban? Isto tako, ako je ono pješačenje bilo test, onda smo ga
svi i položili! Eko ga dopunjuje, pita kako ćemo sa smanjenim brojem ljudi
nositi sve što nam je neophodno!
Admir je računao s ovim primjedbama, ističe da je
tek javljeno za broj ljudi koji treba ići, što dopunjuje prednostima koje takva
naredba nosi. Može biti da je u pravu, da će manji broj ljudi lakše se probiti
tamo, lakše i neopaženije uraditi to što treba, ali se nikome od nas još uvijek
ne želi ostati izvan toga. Prihvata Admir da smo pješačenje, uglavnom dobro
izdržali, ali napominje kako su se i mogle uočiti razlike. Još, demagoški, mada
i matematički, pomenu kako manjem broju ljudi treba i manje sredstava i opreme!
Zatim, vojnički kaza kako nam je svima bio i ostao jedan cilj - ispuniti
zadatak. Moralistički, nađe da će približno jednako doprinijeti oni koji
odustanu kako bi spremniji otišli, kao i ovi što odu. I, ne čekajući nove
primjedbe, ponovi pitanje u vezi eventualnih dobrovoljnih odustajanja.
Primjedbi, niti novih pitanja nije bilo, ali je
nastao jači muk nego kod prvog traženja.
Pogledom je slao signale onima koje je, valjda
nekako procjenjivao da bi se trebali javiti. Nisu mi godili, ali nije mi ni
padalo na pamet da ih slušam. Isto tako, razmišljaše i svi ostali.
I tako, da je ponovo Admir morao progovoriti.
Zaključio je kako dobrovoljnih javljanja nije bilo, te da će se ići na
glasanje, uz napomenu da će se u konačnom odabiru voditi računa da tamo gdje
ima braće, nikako ne ide više od jednog.
Ovo konačno pokrenu jače reakcije nas na koje bi
se to glasanje trebalo odnositi. Najprije se pomenu da se o tome još u Lukama
raspravljalo, gdje Salem iskaza i glasno protivljenje da neko bude brisan sa
spiska samo zato što mu je brat već na spisku, Ramo Kršo nije bio zadovoljan
što će o njegovoj sposobnosti odlučivati oni koji ga ne poznaju dovoljno, Leha
je podsjećao da je ovo rat, da je ovo puno ozbiljnije od neozbiljnog
glasanja...
Još je bilo javljanja, uglavnom su se odnosila na
protivljenja tome da se izbor vrši bilo kakvim glasanjem, poslije čega je Admir
morao iznijeti i svoj novi prijedlog. Glasanja neće biti, ali će Šeks da bude
taj koji će izvršiti odabir ljudi.
Dvije mi misli istovremeno prođoše kroz glavu,
prva me podsjeti na prcovku, na moje jaranstvo sa Šeksom, pa s olakšanjem
nekoliko sekundi ponovo pogled zadržah na Ismetu, sad vidjevši u njemu
neskriveno divljenje spram našoj volji, želji, hrabrosti, odlučnosti.
Koje će postati još jače, poslije Šeksovog
kratkog odgovora Admiru:
- Kao prvo, ne pada mi na pamet da ja o ovome
odlučujem. Ja se slažem s onima koji kažu da je ranije trebalo voditi računa.
Da mi je tad rečeno: napravi spisak od toliko i toliko ljudi... ja bih ga i
napravio. Ja sad ne mogu biti nepošten prema bilo kome od ovih ljudi. A mogu se
staviti u njihov položaj. Kao drugo, meni je posve svejedno hoću li ići s
dvadeset ili pedeset ljudi. A kao treće, poslije ovoga mi je sad svejedno i
idem li i ja, ili ne idem!
- Ako ti nećeš, ja ću – ovo je Admiru još i jedino
preostalo – krećem od braće. Idemo, neka se Krši i Čorbi među sobom dogovore!
Admirove riječi su bile oštre, skoro prijeteće.
Nama koji ovim nismo obuhvaćeni, predstojeći minuti će biti jednako dugi,
mučni.
Posebno, poslije prvog popuštanja. Safet i Ramo
se nisu zadržali duže od dva minuta, nakon čega je Ramo, iako s malom sjetom,
ipak dosta mirno saopštio:
- Mi smo se dogovorili, Sova neka ide. A ja, a
pošto ne pijem, ako mogu – išo bih odmah spavati.
Šemso je pljesnuo neki poluaplauz, koji je trebao
hrabriti sljedeće koji će sami odustati.
Međutim, već minut kasnije će ponovo da zavlada
novi muk. I ovi drugi su završili svoje konsultacije.
- I mi smo odlučili – u njihovo je ime Salko govorio
– mi idemo sva trojica!
- To je vaše razmišljanje. Međutim, vi ne
odlučujete.
- E, baš će sad da vidimo ko će to i kako da
odlučuje! – Salko je toliko podigao glas, da su ove njegove riječi izgledale
prijeteće – možda je neko zaboravio da je naša cijela familija stradala!? Možda
je neko zaboravio da smo mi sva trojica uvijek išli gdje je trebalo, gdje i svi
ostali!? Po čemu se to sad neko smatra boljim, spremnijim, hrabrijim, od mene
naprimjer!?
Na oštar glas, Admir zna odgovoriti još oštrijim.
Međutim, više nije bilo nikog ko je bio smiren. Admir je sve češće prekidan,
usput je i rakija činila svoje, pa je naredno vrijeme zapravo stalno vođeno
nekoliko paralelnih razgovora.
Biće da je bilo i nekih novih konsultacija. S
jedne strane su Admir i Šemso tražili novi način da se ovo riješi, usput
povremeno nešto priupitujući Šeksa, a i Ismeta, dok smo s druge strane mi
tražili neko svoje jedinstvo. Naravno, bilo je i onih koji su još uvijek samo
šutjeli.
Svi zajedno smo jednako odahnuli, sljedeći put
kada je Admir zamolio da nam se svima obrati:
- U redu. Evo, ja ću na svoju odgovornost da
povedem više ljudi. Ali, i vi morate biti svjesni šta to sve znači. Moramo biti
još oprezniji, odgovorniji, složniji...
Pričaće Admir još desetak minuta, ali će ga malo
ko i dalje s punom pažnjom slušati. Što nas je zanimalo, rekao je odmah. A i
naviknuti smo već da on iz ovakvih situacija nastoji izvući neke poene za sebe
lično.
Nema veze, ako je to cijena koju moramo platiti,
spremni smo. Neka bude da su ovo njegove zasluge. Nećemo ih zaboraviti.
Bjelimići
(Luke i Ježeprosina)