Kosi Ivo livadu
zelenu,
kosa mu je od suhoga
zlata.
A timbolac od roga jelena,
a brusinac od sivoga kamena.
K njem dolazi gizdava
djevojka:
„Hodi, Ivo, sa mnom
večerati!“
Bjelimići i Glavatičevo i nisu sela, već
skupine sela. Samo u jednoj skupini ih je trinaest, mada poznajući Šemsa, još i
nisam potpuno siguran da većina od njih nisu samo zaseoci.
Nedugo poslije mu se imah razloga izvinjavati.
Sve mi se stade doimati još i ljepšim nego je to Šemso najavljivao. Valjda sam
previše odbijao na onu po kojoj je svakome njegov kraj najljepši.
Nećemo umanjiti ništa od svog divljenja prema
našoj dolini Sutjeske ako sad priznamo kako ovozemaljskih rajeva još ima. Ima
istine i u tome da mi nailazimo u najljepše vrijeme, početkom ljeta, koje malo
gdje može biti ovako dojmljivo.
***
Grijeh bi bio da se već u prvom selu ne
ustavismo.
Argud, ime ću sigurno upamtiti. Iza nas
ostaje Visočica, planina koju do sada jedino viđah na karti, a zamišljah nekako
pitomijom, još i malo manjom. Sada shvatam i njenu divljinu, upravo je takva da
istakne svu ovu ljepotu koju, eto, skriva.
Kakva tišina, kakva ljepota. Vraćam kartu u
ranac, osjećam da je grijeh viđeno kvariti - ne sasvim razumljivim. Ma kako da
se razumijem u karte, tek osjećam kako se njima sve ne može prikazati.
Kroz tišinu se do nas lako probijaju poznati
zvuci kosa i belegija. Među nama je onih koji nisu iz Kerleta Luku nikamo išli,
od njih krenu pitanje da li ovo zaustavljanje iskoristiti i na neobičan način.
To pitanje je kratko kružilo, možda na moje iznenađenje završi potvrdnim odgovorom.
Zbog alergije na sunce, koja me na Trebovoj mučila, od koje i ovoga ljeta
strijepim, koju ne želim izazivati, navijah da će težina tereta pod kojim smo
biti dovoljna da sve ostane na ahu.
Nije bilo po mome, ali upravo inatno alergiji
pridružih se grupi koja je tražila i dobila odobrenja Admira, Šemsa i Šeksa.
Vođeni zvukom ubrzo vidimo prizor nad kojim se moralo uzdahnuti. Mobu je činilo
sedam-osam kosaca, vidljivo vičnih poslu.
Redžo Barlov je prvi, odmah prilazi i moli
domaćina za otkos. Ne obraća mu se zato što nudi našu pomoć, nego da nas ah
prođe. Domaćin je malo zbunjen, ali ne i mrzovoljan.
Uskoro se skoro svi selimo u tu livadu. Stiže
još par kosa, izmijenjujemo se, neki ponovo staju u red. Nije bilo potrebe da
se i ja miješam, i ranije sam slične prizore samo gledao. Zadržah se i sada na
tome, ne htjevši se pridružiti Admiru, Šemsu i još par onih koji će ovo vrijeme
drukčije iskoristiti. Domaćin je zbavio dodatnih kosa, potom se dao gošćenju i
muhabetu s tom manjom grupicom.
Dok padaju otkosi okrenem pogled i naviše,
razmišljajući kako će domaćin s pravom ostati zabrinut zbog nečega, kad i kako
će stići na vrijeme sve osušiti i sadjeti.
U razmišljanjima idoh dotle kako bi događaj
tek bio potpun ako bismo preskočili i u susjednu livadu, namjerno bez znanja
njenog vlasnika. Ali, nismo, valja nama dalje.
