Od izvora dva putića,
vode na dve strane,
ne znam kojim pre bih
stigla
do tebe, jarane.
Gledam jedan, gledam
drugi,
oba su mi mila.
I jednim sam, i drugim
sam
tebi dolazila.
Jedan vodi kroz voćnjake
iza našeg sela.
Tu nas tvoja majka,
jednom
zagrljene srela.
Dala mi je, od sveg
srca,
cvet iz vaše bašte:
„Uzmi, uzmi, rano
moja,
ti si zlato naše!“
/Petar Tanasijević/
Ne znam kako, zbog čega, ali me misli povukoše
Zuhdiji. Znao sam da ovo nije prilika da bilo kome kažem kakva me je šuhva
pritisla... a, nije bilo ni vremena.
Admir nam reče kako trebamo, a prije odlaska
na spavanje, donijeti još jednu važnu odluku. Moramo se odlučiti za put kojim
ćemo na Zelengoru!
Prethodno je i Ramo ponovo zovnut da nam se
pridruži. Kratko je razmišljao, a onda, na iznenađenje svih, ostao pri maločas
teško donešenoj odluci. Kako reče, vjeruje u onu narodnu po kojoj se ne valja
vraćati. On to kao zbog nas, zbog našeg bereketa.
Možda je i u pravu, ali je u pravu i trenutak
u kojem pomislismo kako nije toliko bitno kuda ćemo put Zelengore. Bitno je
samo da tamo stignemo!
A da bismo tamo stigli, možda zavisi upravo od
puta koji odaberemo. Nas tridest i dva bira, Šemso i Ismet ostaju po strani.
Oni su, zato, zaduženi da nam pomognu kod
odlučivanja. Odavde su, i obojica znaju i prednosti i mane oba puta.
Ismet se ponudio da nam pomogne na sve načine.
Već je predvodio izviđanja Oblja, njegovo selo Ljubuča je sasvim blizu, a preko
Neretve je preveo više od dvadesetak grupa. Ne izjašnjava se, samo ističe kako
je naš izbor zapravo izbor između kraćeg i opasnijeg, odnosno dužeg i
sigurnijeg puta. Skoro u detalje nam je prepričao šta nas na kojem putu čeka,
ali i dodao da koji god odaberemo, on će pred nama.
Ostavili smo na njega utisak hrabrih i
dovoljno opreznih, da je uvjeren kako Obalj možemo proći. Isto tako, ne sumnja
da nećemo izdržati ni ovaj drugi put, preko Neretve i Morina.
Šemso se nadovezao, zanimljivom pričom o ovoj
prvoj opciji. Obalj je dominantno brdo povrh Kalinovika, samim tim i ključ
njegove odbrane, odnosno zauzimanja. Nezamislivo je razmišljati o Kalinoviku, a
Obalj obilaziti.
Negdje jesenas su to neki pokušali. Komanda
Korpusa je radila plan zauzimanja Kalinovika, i Šemso je odmah pomenuo način na
koji je to Tito izveo u prošlom ratu. U prijevodu, radilo se o uzimanju Oblja.
Međutim, neki su plan jednostavno odbacili - „Nemoj, Boga ti, to je Titovo, daj
da nađemo neki drugi način“. Kakav je način nađen govori to što su četnici još
uvijek u Kalinoviku, a Ismet se sa sjetom sjeća nekoliko momaka koji su tada
poginuli.
Šemso je otvoreno za Obalj. Imamo još vremena
da se vratimo na taj pravac, poslije čega će nam ostati samo onih pet-šest
opasnih sati. Odmah iza, hvatamo se Zelengore. Uz, naravno, podsjećanje na
glavnu napomenu: da ćemo se ispod Oblja, budmo li otkriveni, teško svi izvući!
Niko ne garantuje ni da ćemo do Morina lako i sigurno stići, ipak one manje prijete. Ali
i, vremenski puno duže. Najmanje nam šest sati treba do mjesta odakle ćemo se
tek početi od Neretve odvajati, zatim još bar dvaput toliko da se Morina
dočepamo, poslije čega nekoliko dosta mirnih sati do Zelengore. Prvi je dio
koji moramo noću proći, znači i brzo, a rančevi su nam takvi kakvi jesu. I
dalje ima dionica koje ćemo morati pretrčavati...
Dovoljno smo čuli, zahvaljujući Ismetu
prilično nam je jasno, skoro kao da smo i izviđali. Tek će se njih nekoliko
osvrnuti na Ismetovu priču, pa tako već biva jasno kako su Čolo i Eko za
Morine, a Šeks za Obalj.
Mi ostali smo se uglavnom došaptavali s onima
do kojih blizu sjedismo, slažući se ili mimoilazeći u razmišljanjima. Jedino je
još Leha upitao Šemsa zbog čega je izostavljen onaj treći, put koji je nama
svima dobro poznat.
-
Eh, dobro me
podsjeti, sve mi se ne da da vam kažem, a ranije nismo htjeli – Šemso i
klimajući glavom, ali i tonom otkriva iskrenost – ja i Admir smo se brzo oko
toga složili. Taj smo put ostavili za povratak, a ovaj nam služi za zavaravanje
tragova. Mada, mislim da ste to i sami mogli shvatiti.
Ako je neko razmišljao.
U svakom slučaju, i jeste nam sigurnije sada
ovuda, nego u povratku. Bilo koji put da izaberemo.
Nisam do ovog momenta razmišljao, sada sam
zbunjen. Zbog čega nam se uopšte dalo da se dogovaramo? Ako su Admir i Šemso
mudro zaključili da put koji najbolje znamo trebamo čuvati za povratak, kako im
je mudrosti ponestalo za konačni izbor?
Nemam tačan odgovor, ali neću da vjerujem kako
se radi samo u izbjegavanju moguće odgovornosti. Više mi zvuči da je ovo
nadomještaj toga što se njih dvojica nisu mogli složiti. Tako da ovo može biti
i opredjeljivanje između Šemsa i Admira. Neki hoće, ne i svi se tako ponašati.
Znam da bi Šeks između Admira i Šemsa birao Admira, vidim da je čvrsto za
Obalj.
Nakon što su Ismet i Šemso rekli što znaju o
oba pravca, ja sam se bio riješio dileme. Nisam slijpo slijedio Šeksa, ali mi
je bilo drago da su nam se razmišljanja poklopila.
Dok traja naša rasprava, došaptavanja, u
kojima ne bi ni mudrosti ni pameti, već samo ličnih procjena, osjećanja i
intuicija, sve do kratkog razgovora Lehe i Šemsa bijah uvjeren da je ispravnije
to što zastupah. Od tada, do momenta kada ćemo glasati, pokušavao sam se preispitati.
U procjene i intuiciju sumnjah, mudrosti i pameti i dalje nemah. Ipak je moja
ruka ostala uz Obalj.
Nije mi se dopalo što nas svega sedam bi za
taj pravac, ali mi bi drago da jedini Šeks tome pridava neki ozbiljniji značaj.
M ostali se ponašasmo kao da smo bili suzdržani, i kao da je jedino što nam se
ne dopada to što ćemo duže biti pod teretom.
Šeks osta u razgovoru sa Šemsom, koji također
nije skrivao razočarenje, dok je Ismetu bilo skoro svejedno.
