Mene majka njeguje
i gleda,
za dragoga udat' mi
se ne da.
Zalud, majko, tvoga
njegovanja,
bez dragoga nema milovanja.
Mila majko, nemoj
mi ga kleti,
obeć'o je da će me
uzeti.
Jer bez dragog života
mi nema,
u grob leću, bez dragoga
neću.
Ah, moj dragi, što
ne dođeš po me,
da ublažiš rane srcu
mome.
Još kad čujem da te
kune nana,
na mom srcu još je
više rana.
Zabranjeno nam je da idemo dalje od dvorišta
škole. Tajna o putu treba ostati među nama.
Sama činjenica da smo ovdje govori o odabranom
pravcu, a sami još i ne znamo kad tačno polazimo, iako mislim da ne treba biti
previše pametan pa skontati kako će to biti sutra večer, pa mi je ovakva
Admirova odluka nejasna. Ipak, do akšama izdržimo nekako, a tada će i janjci na
ražanj.
Do akšama
ćemo odmarati, dosađivati se. I izmišljati načine da nam nestrpljivost bude što
neprimjetnija.
Neko je u
školi našao i vagu. Bez puno nagovaranja, svi smo stali u red. Avdo se prvi
izvagao, a njegovih su devedeset kilograma, s obzirom na niži rast, mnogima
izgledali nestvarno. Da otkloni sumnje u tačnost vage sljedeći je stao Musa,
potvrdio je svojih devedest i tri.
Njih
su dvojica ostali uz vagu, te naglas očitavali.
Ono što mi je na kraju bilo interesantno, mislim
da niti jedna slična grupa, u prosjeku, ne teži više. Najlakši je Sova sa
svojih sedamdeset i pet kilograma, dok smo potom išli Mirso Komar i ja sa po
osamdeset i tri. Tako smo mi proglašeni „parcima“, što nam posta usputna
zabava.
Prisjetih se i samog polaska iz Ljute. Inače
sam, a kako se znalo da ću nositi prcovku, još u Kerleta Lukama uspio da
mađaricu ponovo zamijenim za istočnonjemicu. Bilo je onih koji nisu puno
vjerovali tim malim puškicama. Razumio sam ih, ja bih puškomitraljez teško
doteglio na Zelengoru, dok je moja istočnonjemica u njihovim rukama izgledala
haman kao pištolj.
Razliku je vaga pokazivala. A ono što je
pokazala nagna me da misli vratim ponovo na odabrani pravac:
-
Ne znam, nije mi
baš jasno da se neki prijaviše za ovo a toliko im žao poginuti – najbliži mi je
bio Bećo, te misli htjedoh podijeliti s njim – zar ne bi bilo bolje da smo
proučili bismilu, stisli zube, izdržali šest sati straha... I eto te, sve brige
prebrin'o. I ovuda, ako nas primijete, kao da nas neće prvo upustiti.
-
Znaš šta, sasvim
se slažem, ja sam zbog toga i glas'o za Obalj – Bećov ton je, kao i uvijek,
imao onaj jasni prizvuk iskrenosti – ti ćeš me možda razumjeti, kako je meni
bilo sinoć kada se tražilo da se odustane. Ja sam najstariji, znam ja šta nas
čeka, ne samo da se plašim da ću ja izdržati, nego mi je i zbog vas, da vama ne
budem teret. Osjećam da će mi faliti malo snage za ovoliko dug put, ali još
manje snage imah da odustanem! Riješio sam izdržati, makar ruksak bacio, makar
gladov'o tamo.
Vjerovao sam mu. Ni ton u glasu, ni njegove
oči nisu lagale. A i usuđujem se reći da sam ga već dovoljno upoznao.
Par puta bijahosmo zajedno na Trebovoj, i u
Dragomilićima bi prilika da se družimo, posebno me dojmio kada idosmo prema
Trebeviću, sve smo nastavili i u Kerleta Lukama, a iz Ljute smo stalno blizu
jedan drugom. Imamo dosta toga sličnog, bez obzira na one svima jasne razlike,
koje će se i večeras očitovati. On jeste hodža, ali nisam ni ja nevjernik. Ja
se radujem večerašnjoj rakiji koliko i janjadima, ali i Bećo cijeni one koji se
u alkoholu znaju ponašati.
***
Prije nego su janjad bila gotova obavili smo
još jedan bitan zadatak, podijeljeni smo u 4 grupe-odjeljenja. Samo na malo
prije je odustao i Salko, tako da će u jednom odjeljenju biti jedan manje.
Međutim, potrefilo sa da cio raspored bude logičan, odnosno da su se odjeljenja
prosto napravila sama.
Diverzanata je bilo taman šesnaest. Iako su u
njenom sastavu Admir i Ejub, jednu grupu predvodi Šeks. Ovo je meni zanimljivo
jer je poslije ostanka Ćuze, čuveni trio skroz razdvojen.
Drugu grupu diverzanata vodi Šefa. Neki je
gledaju nejednakoj prvoj, ja bježim od takvih poređenja. Zašto sumnjati u,
recimo Zunđu i Tahta, a vjerovati Cigli, Ciroliju ili Dževadu Muhoviću, bez
obzira što bih ja uvijek volio uz rame Šeksu.
Ja nisam diverzant, i moje je mjesto samo
određeno. U grupi sam iz Lučke čete. Komandir nam je Musa, što je opet došlo
samo od sebe. Ipak je on jedno vrijeme bio i komandant bataljona, pa je njegovo
opiranje bilo kratkotrajno. Iako i iskreno. Rekao nam je kako je naša grupa i
jedina - kojoj komandir nije ni potreban. Bio je u pravu, ljudima poput Beća,
Lehe, Hamda Kovača i Fuda Kovačevića je najlakše komandovati. Isto mogu i ja za
sebe reći, kao što će i Mirso Komar, odnosno Sova za sebe. Možda je naša
najveća prednost što smo uglavnom svi iz različitih sela, pa nikakvih
unutarnjih izdvajanja neće biti.
S druge strane su Ćurevci. Kao što me dio srca
vukao Šeksovoj, tako sam dijelom osjećao i zov Ekove grupe. Pad Zelengore i
Vučeva dočekah s njima. Dževad Vejo, Koja i Pohara su oni na koje je Eko sasvim
navikao, a tek sada sam sebi objašnjavam prisustvo Nijaza Humića i Asima
Nezira. Nije njihova hrabrost upitna, samo se malo baš ne uklapaju... Sem što
tek s njima i njih ima taman za to, najmanje odjeljenje.
Sentimentalnosti se ne mogu skroz precrtati,
ali to nije bila svrha pravljenja odjeljenja. Tamo ćemo neke zadatke dijeliti,
pa je dobro na to biti spreminiji. A i tokom puta će nam biti lakše ako uvijek
svaki budemo znali svoje mjesto.
To za večeras ne važi, sjeli smo kako se
potrefilo. Ali, kao i na svakom sijelu i mijenjali smo mjesta. Janjetina je
bila jednako pečena, bilo ju je sasvim dovoljno. Što se baš za rakiju i nije
moglo reći. Bar smo mi neki tako razmišljali, vidjelo nam se po facama - a kako
ju je nestajalo. A nestalo ju je prije jedanaest, kada nas je Admir skoro i
otjerao na spavanje.
Taman „načet“, što bi Redžo rekao, jedva
nekako zaspah.
most na
Tari
