„Ko se noćas po bedemu šeta,
„Nit' sam đavo, nit' đavola tražim!
Dalje
moramo bez vodiča, ostao je uz Majora. Zapravo, on je svoje obavio, mora se
priznati, više nego dobro.
Dalje
možemo i sami. Imamo karte, kao i one što ih znaju čitati.
Tako
se odmah i razdvajamo, jedni odlaze lijevo, drugi desno. I to žureći, njima je
daleko.
Nama
je toliko lakše, mi bar vremena imamo. Ostalo je, već, u rukama sudbine.
Meni
je prvi put. Prva moja ovakva akcija. O tome nisam razmišljao, sve do sada. Ako
sam nekada ranije, onda sam je drukčijom zamišljao. Barem u ovom svome početku.
Vjerovatno
je u glavi to da se uvijek napada u ranu zoru. Da se privlačenje obavlja
ranije, dok je noći. Jeste iza nas cijela noć, trinaest dugih sati, od kojih
sam ja u hodu proveo malo manje od svih trinaest. To je bilo marševanje, ne
pripada akciji. Akcija tek kreće.
Idemo
kao da maršujemo još. Oslobađam se tih suvišnih misli, treba mi biti jasno da i
odavde ima bezbijedan dio. Kraći od onog koji imaju druge dvije čete. Tim se
dijelom ne trebamo umarati. A kada njega prijeđemo, akcija još neće krenuti.
Nije ovo obična akcija, nije se mogla unaprijed izviditi. Što je zadatak koji
će mene zaobići. To je posao za iskusnije, ja ću to vrijeme koristiti da se još
pripremim za svoje prvo ovakvo iskustvo.
U
koloni hodasmo, često gledah niza se. Prvi put nosim i trake, oznake. Obično se
nosi jedna, mi imamo tri, crvenu i bijelu o ramenu, i žutu ispod nišana. Ne
znam šta koja predstavlja, znam da zajedno služe kako se ne bismo pucali između
sebe, jedni u druge. Valjda i te ostale grupe nose iste, ne smije doći do
nesporazuma. Golema je Jahorina, zato i jesu umjesto jedne tri trake.
Nekoliko
puta se okretah, dočekiva me umorno i promrzlo, ali vedro lice Adila Tita
Kovačevića. Lice na kojem se nije vidjelo kako je i njemu prva ovakva akcija,
lice koje je zračilo kao da sličnih ima mnogo iza sebe. Okretao se i Sutko,
koji je odlučio ići u sredini, ne znam šta je viđao na mome licu.
Poslušnost
se ne da vidjeti, ali se pokazuje. Čim smo se izverali na kosu koja je nas
štitila od mogućeg primjećivanja počesmo se razvijati u strijelce. Što nam bi
olakšano činjenicom da se nalazismo iznad rijetke šume, ujedno ulazeći u pojas
koji je opet bio s manje snijega. Očekivao sam da ćemo najprije dobiti neki
znak, ipak to radismo kao da nam je i rečeno.
Nismo
se u mjestu razvijali. Tek desetak koraka sam i ja napravio kosom, potom
slijedeći Sutka krenuo naniže. Isto su radili i ostali, do dijela diverzanata
koji je prema njihovom ranijem dogovoru išao na začelju.
Jedno
ima u svemu što počinje potresati mir koji sam prethodnih sat vremena nosio.
Nismo brzo išli, nisu noge bile preumorne, ali su suočene sa strminom koja se
sada oštrije spušta. Htio ne htio, čovjek mora razmišljati i o mogućnosti
povlačenja. Ukoliko se duboko spustimo, a ne vidim da nećemo, povlačnje odozdo
bi diglo sumnje u preostalu izdržljivost naših nogu.
Bez
ikakvih dodatnih dogovora, samo još laganije se sada krećemo, rekao bih da smo
na kosi povukli novu dozu opreza. Koraci su lagani, i teški, svaki poduprt
osvrtom desno i lijevo. Da se ne kasni, niti ide brže od drugih. Oprezno,
spremno za svaki vid zaustavljanja.
Oprez
povremeno mećemo na ispit, ne može se svaki korak načiniti ravno, borimo se da
i to povremeno cik-cak kretanje drži
početni poredak, i međusobno rastojanje. Nekome se mora i prokliznuti, ali
svako mora ostati na nogama. Pušteni uzdah smije čuti samo tebi najbliži.
Oprez,
napetost uzimaju cijelo tijelo, noge su te koje trpe. Ne zbog umora, vrijeme im
je da se zaustave.
I
čučnuli smo. Sutko se okrenuo dati mi znak, a zapravo se samo uvjerio kako sam
to uradio kada i on.
Dok
od drugih ne dobijemo signale da popravimo svoj položaj, odnosno stanemo u
kakav zaklon, konačno ćemo osloboditi poglede i prostrijeti ih ispod, i ispred
sebe.
Pred
nama je ono što nazvasmo kasarnom, a do tih vikendica nam je još malo niz ovu
šumicu, pa preko jednog potočića, i ceste. Zahvaljujući više snježnom,
maglovitom vremenu, nego ovome što šumom smatrasmo, stižemo se naoružati i
posljednjim preostalim oprezom.
Vidio
sam, zaključio što mogoh, opet se vraćam mislima. Nismo imali pripremu, ali se
usuđujem reći kako smo privlačenje obavili savršeno. Išli smo razvučeni u
strijelce, sve vrijeme vodeći računa da svaki vidi bar dvojicu sa strana, pri
čemu niko nije čuo dalje.
Privukli
smo se, na mjestu smo s kojeg nam je dalje izviditi. Nisam vidio kada su
krenuli, ali sada pratim Šeksa s nekoliko ljudi. Dok mi opet ne zamaknu očima.
Ostali
čekamo. Napeto. Tišina je. Opasna tišina. Opasna, kao strmina ispod. I šta god
se izrodilo iz ove tišine mi moramo spremni dočekati. Bez razmišljanja o
povlačenju. Posebno, kad prijeđemo potočić, mali su nam izgledi da se živi
možemo vratiti istim putem.
Straha
ima. Zbog tišine, strmine, nemogućnosti povlačenja. Zbog neizvjesnosti.
Panike
nema. Pogledom pregledam kosu, svi smo tu. Bar se tako doima. Pomalo uplašeni
ali nikako u panici, čemu još više doprinosi to što je sad i nekoliko ljudi
ispred. Ostaćemo smireni, bar dok se oni ne vrate. Ili, dok ne čujemo pucnje.
Vrijeme
se vuče. Vuče, ali osjetimo. Važno je da ide, i svaki sekund koji prođe odnosi
malo straha a donosi nadu više. Da će se izvidnica vratiti s dobrim vijestima.
U
stanju smo i sami oduzimati od straha. Pomjeramo se, kroz šumu tražimo prolaze
našim pogledima. Da vidimo bilo šta što će dodati našoj nadi.
Prema
potočiću se s mog mjesta nije dalo doprijeti pogledom. Ali jeste s druge
strane. U brdu, visočije od nas, viri jedan krov. Jedne kuće, zasigurno jednog
od sela na koje napada Fahro. Pomjeram se još, tražim još bolji pogled. Ništa
ne uspijevam vidjeti sem te jedne jedine kuće i malenog prostora koji je
okružuje.
-
Kolika su ta sela, što ih Fahro napada? – pitam
Sutka koji je lijevo od mene, i najbliži mi.
-
Po tri-četiri kuće. Otprilike, k'o da čuh od
nekog.
-
Sto ljudi na sedam kuća!?
Sutkov
nepromijenjeni izraz lica odmijeni potvrdan odgovor, ali i naglasi kako dalje
ne bi trebali razgovarati, odnosno šaptati. Za svaki slučaj.
Sve
češće nam se pogledi spuštaju prema potočiću, iščekujući nekog iz izvidnice.
Nestrpljivost nije vrlina, ali se s njom sada nije lako nositi.
Taj
neko se vjerovatno pojavio u nekom drugom dijelu, jer ga ni ja ni Sutko nismo
vidjeli. Inertno smo ustali i krenuli naniže, slijedeći ostale.
Počelo
je!
Puške
su u rukama. Spremne.
Spuštamo
se dalje. Polako, kao u filmovima. Od drveta do drveta, naizmjenično,
pokrivajući onog lijevo ili onog desno.
Divim
nam se, na besprijekornoj tišini. Tu dolje, u kasarni, sigurno nas neće čuti.
Možemo računati na iznenađenje, samo da izdržimo ovako.
Stižemo
do izvidnice. Koja nas zaustavlja, da bi ona nastavila dalje.
„Čolo,
uzmi dvojicu i idite desno“ – ne čujem, ali razumijem šta Šeks otprilike govori
Nedžibu Čolu, kao i potom Šefiku Kovačeviću „A ti, Šefa, drugu dvojicu i idite
lijevo, obezbijedite prijelaz preko ceste!“
Mogli
smo ih dijelom pratiti, dok ne nestaše iza malenog prijevoja. A ubrzo i sami
nastavljamo, jednako tiho i jednako oprezno.
