„Uzvij grane, goro biserova;
Da ja mlada ne prod'rem duvaka,
Ne
volim se gurati, ni u finim okolnostima. Sada, tek koliko da čujem što budem
trebao.
Trefih
se tako odmah kraj vodiča. Što i ne bih jasno primijetio da me ne dočeka njegov
oštar pogled. Ne prema meni, prema situaciji! Trebalo bi da je upoznat s onim
što će nam Major reći, a izvjesno nije i najzadovoljniji.
Iskoristio
sam dok se još prikupljasmo, zbijasmo oko Majora, da vodiča priupitam za
njegovo ime.
-
Hajdo – ostavi me uskraćenog za prezime.
-
Dobro si nas vodio, aferim – kako putem tako baš
i ne osjećah, smatrah obaveznim da se ispravim.
Major
je, kao po običaju, škrtario s riječima. Prve koje je izgovorio nisam ni
razumio, sem što pretpostavljah da nabraja, i pojašnjava neke toponime. A bilo
mi je i dovoljno što vidjeh kako, oni koji i trebaju, na koje se najviše
odnosi, potvrdno klimaju glavama.
-
Diverzanti i minobacačlije idu naprijed, na kasarnu –
dođe momenat kada izgovori rečenicu koju ne mogoh nečuti, a nakon koje mi se
nastavak poče gubiti kroz moja prva razmišljanja o njoj, sve do trenutka kad bi
jasno kako završava – nek ostanu samo vođe grupa: Fahro, Eko, Šeks i Nedžib.
Bio
je škrt na riječima, ali savim jasan. Sem u činjenici da li nas je baš sve
trebao izdvajati, ako nam već ne ostavi prostora da šta priupitamo. Ja sam bio
spreman, mada sam se nadao i čekao da se prije javi neko drugi, u trenutku i
odustajući, ako se taj neko drugi ne javi. Na kraju, mogoh samo gledati kako se
jedan po jedan razilazimo.
Kad
već ne mogoh ništa drugo uraditi, uspjedoh se vratiti s vodičem u društvu:
-
Gdje je ta kasarna?
-
Nije daleko, eto je dole.
-
Je li kolika? I, otkud ovdje?
-
Nije to prava kasarna, to je vikend naselje, s
podosta vikendica, a što su četnici preuredili u kasarnu.
-
Svejedno, ne kontam kako...
-
Govorio sam i ja Majoru da se... da je treb'o
dolje više ljudi dati. Ne reče mi ništa, al' me tako oštro pogled'o, volio bih
da mi je rek'o: Tvoje je bilo da nas dovedeš. Besmisleno mi je i što ostavlja
čitav vod u rezervi. Ovdje. Đe mogu oni odavde stići, poslije. Biće, jedino da njega
čuvaju...
Osjetih
kako se Hajdu više ne priča, a žurio sam i svojima prenijeti Majorov plan. Mada
sada nikako ne razmišljah o gladi, učiniću to uz jelo, i tako se sljedeća
prilika može uduljiti.
A
to što rekoh, ostali i čuše, i ne čuše. Nisam ni ja ništa Majoru rekao, zašto
bi oni meni.
Jedino,
vjerujem kako to bi razlog da me pustiše da najveću konzervu otvorim do kraja.
Moje su namjere bile jasne, pretpostavljao sam da se radi o grahu, a on bi nas
i najduže držao sitima.
Da
je unutra bio grah! Ali nije. A nije ni kukuruz, izgled me zavarao. Ukus pokaza
da se ne može raditi ni o posebnoj vrsti kukuruza. Zapravo, ukusa i nema, čak
se ni jesti ne da. Tvrdo poput kukuruza, nekuhanog, a ukusa nikakvog, možda
pijeska.
Pogledah
prema nebu, kao da odozgo tražim pojašnjenje šta mi je učiniti s konzervom. Zavaravati
želudac i crijeva rizikujući mučninu i povraćanje, ili samo gađenje, ili je s
cijelom sadržinom zaroviti duboko u snijeg.
-
Ako je pojedeš, bićeš jedini – pomoć dobih od
Admina – prošetaj samo malo, svakih ćeš pet metara naći po jednu. Žali Bože,
kolikačke su, što ih donesosmo na vrh Jahorine!
-
Leblebi... šta je ovo? – čitah natpis s konzerve.
-
Leblebija.
-
Vjerovatno bi na našem jeziku trebalo tako da
zvuči. Malo liči, ali ne bih rek'o da je ovo neka vrsta kukuruza?
-
Nisi čuo za leblebiju?
-
Prvi put.
-
Ja sam već čuo, znao sam i da je nema kod nas,
ali i da se jede, a stvarno sam mislio da je ukusnija.
-
Ama, najgore što nikak'a ukusa nema. Hej, moram
li ja, najveći ribomrzac, sad da uživam u ribljoj konzervi, i to ovoj grčkoj.
Makarel, kako li se ono ona zvaše.
Dok
sam je otvarao, kao da čuh Admina da me ponovo ispravlja, kako se ne radi o
grčkoj, već kiparskoj, te još i ispravno izgovarajući njeno ime. Sve je pratio
smijehom, zbog čega čak posumnjah da bi, iako sam naviknut da je bez priloga,
ovaj put mogla biti u sosu od leblebije.
Iznenađenje
je bilo drugo, konzerva je iznutra zaledila! Ne znam da li to ima kakve veze s
kvalitetom, ali je zasigurno potvrda da je veoma hladno, hladnije nego smo i
osjećali.
Bar
će se dati pojesti. Uz malo više napora i mučenja zuba, ali bez pomoći snijega
i bez straha da ćemo se nahladiti. Ili već jesmo, ili ćemo zbog mokrih čarapa!
Kad
sam se konačno izborio s njom, bilo je i da je Major završio s izdavanjem i
preciziranjem pojedinačnih zadataka.
-
Šta li je ovom našem Majoru – na putu do svog
voda Nedžib Kovačević nakratko zasta pored mene – jeb'o me vas svijet ako ova
zima nije djelovala na njega. Mislim, meni je pripao najlakši dio, ako sve bude
išlo kako je zamišljeno, ali ako pođe po zlu ima da svi najebemo. Eto, vi ste
isteglili to željezo, a mi ga sad trebamo skupiti na gomilu i čuvati ovdje. Zar
ne bi bilo logičnije da je to vama dao, da ste vi uz njega. A zamisli i šta nam
je još naredio, svi ljudi smrznuti a moram čitav vod vodati okolo, sve okolo,
da napravimo što više tragova. Ako četnici naiđu, da ne mogu skužiti gdje smo,
kao da se i oni ne mogu organizovati isto k'o mi, razvući u strijelce. Tragovi
koje napravimo, samo će moći poslužiti da nas i s helikopterima mogu otkriti.
Uspijevamo
zadržati Džibsona par minuta, njemu se ponajmanje i žurilo. Stiže nas upoznati
s osnovnim od onoga što sam ja propustio.
Prva
i treća četa napadaju dva seoca koja su negdje iznad kasarne, odnosno naselja. Druga
četa je rasparčana, osim što je njegov vod dobio taj zadatak, biti nekakva
rezerva, dio ide s onim četama, a odabrano je i nekoliko onih koji će ojačati
diverzante. Među kojima je i Šeks. Koji, zapravo i vodi cijelu grupu.
Nije
to nešto što puno mijenja naše poglede na samu akciju, naše sudjelovanje u
njoj, ali ja tek osjetih spremnost da pred ostalima kažem koju rečenicu više.
-
Daj Bože da se samo hairli završi, a neće baka
dvaput u drijenjke. Ovo je samo od sebe ludost – Nedžiba su pažljivo slušali,
pažnju držaše i sada, kao da su tek postali svjesni da se ja prethodno nisam
šalio – razumijem da Sarajevo treba deblokirati ali ga jebem u mozak k'o izabra
današnji datum, nije mog'o probati ranije - jali za proljeća ostaviti. Ali,
opet, vidi koliko malo treba čovjeku da se sa svim pomiri: Kako mi glavom bubnu
kad maloprije čuh Majora kako onako „lijepo“ reče „diverzanti i bacačlije“. Iz
više razloga - hem nas je malo, hem među nama ima svašta, a evo nije prošlo ni
deset minuta, vjerujte da mi sad ponudi da se zamijenim s Nedžibovim, da ne bih
pristao! Neko može reći da ovako pričam jer znam da se to neće desiti, ali
nije. Ko ga jebe, biće šta će biti. Sigurno da je nekom i suđeno da pogine, i
što bi to onda bio neko drugi a ne ja, ili obrnuto. Iako, ima mjesta i što naš
Lato na Igmanu reče „Ko će na tabutu ne znam, ali ja ću živ“. A kad je tako,
ovako je ponosnije.
Ostali
se i slagaše i ne slagaše, ali ne s puno riječi. Niti može imati efekta, niti
je pametno sad i tako trošiti energiju.
Energija
se štedi, znamo šta je sljedeće što ćemo čuti.
-
Idemo! – nije dugo prošlo, čulo se svuda oko nas.
