Svi
strahovi su davno prošli. Ako su kome zima i napori i dozvoljavali razmišljati
o bilo kakvim strahovima. Jednostavno, odavno se nije imalo kud nazad.
Ni
za naprijed nije više bilo snage.
Nisam
dvije ture nosio postolje, jeste Tito. Odradio je jednu moju, ali ja sam
sačuvao vezu s ovima iza.
S
onim momkom nisam više niti jednu riječ progovorio, mislim kako on nije ni s
kim. Ja jesam, s čovjekom koji je patio više od mene, koji meni bi snaga, kome
ja bijah snaga. Jablanički su policajci, žao mu je što nije s ostalim
Jablaničanima, koje vodi Senad Džino. Oni su s ostalim Hercegovcima. On i
jedino zna za tu, i našu grupu!
Drugi
put mi govori po nekoliko rečenica, mnogo saznah od njega. S tim da od svega,
ni on ni ja više nemamo nikakve koristi. Kao što bi beskorisno bilo da ja
govorim kako on možda ne zna, ali da mora biti još grupa.
Mrak
se razbijao, iako je po Šefinim rječima to znak da smo već trebali kretati u
napad, nama je jedino značilo da uskoro stižemo. U napad ćemo, ako mognemo.
Šefa
je obavio što je trebalo da ipak i mi izdržimo. Ove posljednje sate marševanja on
se povraćao do nas. A i režim kretanja je unekoliko promijenjen. Opet su oni
naprijed najduže odmarali, ali mi barem više nismo morali slati poruku da se
ide sporije, da nas se sačekuje.
Otišla
i zora, dala jutru da ono svjedoči olakšanju koje pokazasmo čuvši da smo
stigli. To olakšanje će da traje dok budemo koristili svaki sekund koji nam još
bude dat da dođemo sebi, neće ga ubiti ni prvo naredno razočarenje, nije nam se
moglo dopasti mjesto gdje se desio kraj našem marševanju. Očekivali smo da će
biti negdje odakle se moglo vidjeti ono što napadamo, a nadali se kako će to
biti na jednom od područja s manje snijega.
Ovako,
trebamo čučati, samo će oni najluđi usuditi se malo ležati, dok ne dođe komanda
da počinjemo s napadom.
Jutro
se vidjelo, i osjećalo. Više osjećalo! Dok smo brinuli o nogama i rukama, i
plećima, na oči smo bili zaboravili. Vjerovatno nas je većim dijelom puta i
šuma štitila, pa tek sad znamo za inje po licu.
Normalno
bi bilo da kada dođeš nekom cilju to bude i jedino na misli, ovo ipak bješe put
kada ćemo se još dugo osvrtati na sve što nas doprati. Neću provjeravati je li
zaista i naprijed bilo tako, ostaću uvjeren da cijelim putem niko nije galamio,
ni psovao.
Promijeniću
loše razmišljanje o vodiču. Dok gledam gdje smo došli, ne mogu ne priznati kako
smo, ipak, dobro vođeni. Jesmo ponegdje morali ulaziti u dublji snijeg, kakav
je baš pri kraju bio, ipak smo većinom vođeni kopnom, ili brinama po kojima je
bilo lakše prtiti.
Prošetah
se sada malo, vidim na nekima takve tragove. Diverzanti su gazili naprijed,
kada je trebalo smjenjivali se kao mi na postolju i lafetu. Ili Sutkovi, Ahmovi
na cijevi. Prilazih i njima, vidjeh da ne izgledaju nimalo bolje od nas. Svi su
premoreni, s ljutnjom i bijesom koji sami izlaze iz te premorenosti, neki su,
poput Safeta Muslića, smrznutiji od mene.
Svi
smo stigli, izdržao i podnio je kako je ko mogao.
Šefa,
Fahro, Šeks, Ćuza, Džibson, Liman, Fudo, i ima ih još koji izgledaju da mogu
odmah krenuti u napad, ipak je većina koja izgleda kao ja.
Noge
jedva da sam osjećao. Za čizme mogu reći da su dobro izdržale, dobro sam ih
pred polazak nekoliko puta namazao, ali mislim kako ni one kreme nisu
predviđene za ovako niske temperature i ovako dubok snijeg. Možda je ironično
razmišljanje, ali je dobro da nisam bos.
Znam,
bez obzira na jasne, ali ne prevelike razlike, jedino je ispravno reći kako nam
je sada svima isto. Što pokazuje kako su ljudi manje-više građeni od iste
japije.
Vraćam
se među svoje. Niko me ništa ne pita, nikome ne bih ništa znao odgovoriti.
Sjedimo, razmišljamo, čekamo. Pratimo dokle možemo ponašanja drugih. Sva vojska
radi isto što i mi.
Kako
se desetak minuta ne ču očekivana komanda, to se dadosmo samoinicijativi. Ako
već imamo vremena, bar da čarape promijenimo. Iako to, u trenutnoj situaciji,
nije ni malo jednostavno.
Pertle
na čizmama su zaleđene. Šibicom ih treba odlediti, a nezapaliti. Oni čiji su
zubi snažniji, uopšte ne rizikuju. Uglavnom, svi uspijevamo, a samo rijetki
ostaju s nešto skraćenim pertlama.
Sad
će se tek vidjeti kako je ko razmišljao, kako se doista spremio. Radije ću tako
reći, nego - da će ovo pokazati koliko se ko junačio, prkosio. Mada stoji i da
nas najviše nije ni imalo drugog izbora.
Ima
onih koji su ponijeli po dva para debelih čarapa, njima je trenutno najlakše,
bar za sada ne trebaju brinuti, ali je takvih najmanje. Nije mnogo ni onih koji
su imali jedan par, a znali sve
predvidjeti, dovde doći u tankima i tek sada obuvati debele. Oni koji su odmah
požurili, na polasku, sada su u istoj situaciji kao i mi koji ih nismo htjeli
nikako nositi, ili nismo ni imali.
Ne
znam, za sebe da li nešto da kažem. Nije sada ni važno, poput sam većine. I
jedno je neizbježno: i dovde, i odavde - najebali smo! Što nas je takvih
najviše, nije nam nikakva utjeha, kao što sasvim nebitnim postade kako se ko od
nas spremao za ovo, junačenjem ili nemanjem. Svejedno, u jednim smo govnima.
Jesam,
smatrao sam da mi je pet pari tankih čarapa sasvim dovoljno. Za jednu bitku, pa
makar se ona unaprijed nazvala historijskom, makar iz ko zna kojih razloga bila
započeta u sred decembra, i makar podrazumijevala da se Jahorina pročešlja i
uzduž i poprijeko! Makar i znao koliko je nebitno da većina zna, i vjeruje mi
da ih više nisam ni imao!
Pošao
sam s dvoje na nogama. Premalo!
Jedva
ih odvojih od nogu. Lijepe su, nove, baciti ih ne dolazi u obzir, valja ih
nositi dalje. Takve. Pune vode. Da ako do kraja dana vide vatru.
Navlačim
druge dvoje. Na mokre i promrzle noge. Sad je još nedovoljnije. Osjećam kako ih
neću osjećati duže od podne. Nije za nepovjerovati, za strahovati je, već odmah
počinju i one mrznuti. Na nogama, koje se samo nastavljaju. Da bar njih mogosmo
gdje prisušiti...
Upotrijebiti
i posljednje, pete?
Ni
slučajno, ko garantuje kako je ovo najgore što nas čeka. Možda mi te pete
pomognu. Ne da preživim, ali makar da stignem gdje sam pošao, i bar vidim
kolike su nam šanse da, pa bili i jedini, uspijemo.
Uspjećemo,
govorim sebi. Dovde smo izdržali, odavde ćemo uspjeti.
Gledam
postolje, i po njemu se inje cakli. Vrijeme je da malo razmišljam o tome šta bi
nama trebao biti zadatak.
Minobacač,
sa svojim postoljem i lafetom, cijevi i minama, da li on predstavlja problem?
Nikako, na njega više niko ne obraća pažnju. Jer, niko nije ni sumnjao da
leđima nećemo izdržati.
Sve
smo donijeli na odredište, možemo ga odmah kompletirati, postaviti. Samo,
valjda je red da prvo krene pješadija. Prije nego krene, trebalo bi i od nje
pokupiti preostale mine.
Ali,
na minobacač trenutno niko ne obraća pažnju. Ni mi nećemo dugo, da se manje
razočaramo ako dalje ne bude kako bi trebalo.
Imamo
pravo sumnjati, može biti da smo ga zalud teglili. Svud okolo se bijeli snijeg,
i nigdje ispod trideset centimetara. Možda mi je jasnije što nismo donijeli
više mina, gađanje odavde ponajprije će biti samo njihovo rasipanje. Ako se koja
i aktivira ispod ovog snijega, geleri će se brzo hladiti, bogzna ni daleko
dobacivati. Jedini efekat će biti što ćemo se javiti, što bi četnici trebali
još ozbiljnije primiti ovo naše uskakanje u njihovu poleđinu, što će možda
olakšati našoj pješadiji.
Jedini
čovjek ovdje koji više zna je Major. Ne pominje minobacač, ali poziva dva-tri
najbliža saradnika, zajedno posljednji put ispituju vodiča.
Već se vojsci prenosi da može početi s doručkom, dok Major, valjda potvrđenih informacija, saziva sastanak Komande. Proširene.
Bira, i odvaja nas dvadesetak. Imenom, ne prema nekakvim funkcijama. Poznavajući ga, ne čudim mu se, niti imam kad se pitati otkud i ja u tom društvu.
