Jedna mala nije znala,
šta je ljubav to.
Pitala je, svakog dana,
ko bi joj reko!
Susrelo je mlado
momče,
visok kao bor.
On je njojzi na
pitanje
dao odgovor.
4/5.
oktobar 1994.
„Studena me kiša bije,
po vas dugi dan;
primi mene, krčmarice,
u svoj topli stan.
I donesi litru vina
iz podruma svog,
zagrli me, poljubi me,
imena ti tvog!“
Tek mi bi krivo što ne odoh za Bašićem, koji se
priključio nekoj grupi koja tek izlâzi na Treskavicu i koji je polazeći pogled
bacio upravo na mene.
Ne zbog njegovog pogleda, već što sada znam da
ćemo i mi uskoro. Možda ne Sedo i ja, ali naša pješadija sigurno. Ionako nisu
oni otišli na Gluhaču, nego u taj neki privremeni nam logor, poznat kao
Ćumurane.
***
U naš mali logor mi smo ušli iza ponoći. Tišina
je bila razumljiva, potvrđivala je da, iako smo odsustvovali samo par dana, ovdje
više ništa nije isto. Znamo, ali ovdje i osjećamo da naših još ima na Treskavici.
Tišina je razumljiva, ali ima nešto što nismo osjećali.
Nikako nismo očekivali da ćemo zateći ljude u samo jednom šatoru. I to samo
dvojicu. Najstarijih, Naneta i Sijedog.
Ostali su još jučer otišli nekamo, bez
minobacača. Kao pješadija, smijeniti neku umornu jedinicu. Razumijemo da su ova
dvojica ostavljena da čuvaju logor, ali i da ovo nije akcija nego ofanziva.
Koja će potrajati.
Uz kahvu, koja nam prija kao nikad, mi njima
pričasmo o onome što mi preživjesmo. Umor je govorio puno toga, ipak je to ono
na šta smo navikli, i što će proći za dan-dva.
I dok njima prepričavasmo, a i u vremenu od kada
se odvojismo od ostalih, stalno se otimasmo utisku je li ovo i najteža akcija u
kojoj smo mi prošli bolje od ostalih. Moram biti iskren, iz Mojkovića sam
pratio gungulu na Krbljinoj zvijezdi, ali tada Sedo nije bio sa mnom.
Ovo je počelo loše, smijali smo se svi mome
nemaru kada sam izgubio Seda i ostatak kolone, te kako sam ostao miran na
psovke koje su uslijedile, ne otkrivši nikome svoju grešku. Oteo se pokoji
smiješak i na moj pad u grmlje, dok smoozbiljnost lica svi čuvali uz pominjanje
bijega vodiča. Izraz koji smo zadržali do kraja, smiješna nije bila ni nesreća
sa šesetkom, ni naklonost sudbine da smo nakon toga uglavnom se šetkali dok je
većina vodila cjelodnevnu borbu s četnicima. Još manje nesporazumi s Bošnjačkom,
odnosno Viteškom brigadom, što i jesu situacije koje su nas izmorile. I grešku
naših izviđača, kao i postupke Halima Kovača i Mustafe Hodžića, ostavljamo
sudbini, odnosno vremenu. Misli se razlijeću, jezici se bore s njima, pa se
rado vraćamo na ono što se nama dešava.
Što se Seda i mene tiče, razmišljamo da je još i
pametnije ispalo što idosmo u prvome naletu. Mi smo svoje obavili za par dana,
a ovima ko zna kada je nazad. Pomalo ironično dodasmo kako su ovi mogli odbiti
šesetku, pušku niko ne može.
Nisu Sejdan i Nane mogli ništa više reći, jesmo ih
mogli dopuniti. Nije naše hodanje Treskavicom dugo bilo, ali ono što smo vidjeli
i osjetili kazuje nam, gdje god da su Jakub i ostali upućeni, neće im biti ugodno.
A sve skupa, kazuje još nešto - neće se ni naša pješadija naležati u Ćumuranama.
Nisu to slutnje, samo pokušaji svođenja računa sa
sudbinom. Kako god da je loše počelo, pa i bilo naporno, završilo je dobro.
Uz kahvu, još više je prijao pristojan ležaj. Čim
smo legli i zaspao sam.
***
A snovi nimalo neobični. Negdje sam na nekoj
poljani, a s druge strane jedne kotline neka voda. Ne znam smijem li do nje.
Čujem glas nekoga ko me doziva, govori da mogu,
smijem.
Prepoznajem glas, ali ovaj s jave. Telefon zvoni,
i to je razlog što me Nane uporno nastoji probuditi.
- Izvolite komandante – došao sam sebi iz sna, još
me malo čudilo da je na vezi lično Galib Hodžić.
- Koliko imaš još ljudi u logoru?
- Samo smo Sedo i ja tu. I ova dvojica starijih.
- Znači: četiri. Odlično. Pripremi osamdesetdvojku
i jedno pedesetak mina. Sad će doći čovjek s konjima. Pravac gore.
- Gore? Gdje gore?
- Znaš čovječe gdje smo prvu noć stali. Tu ćete nas
negdje naći. Provrtite se malo...
Sijedi i Nane su gledali u mene. Čuli su šta sam
ja govorio, slutili šta je Galib.
- Budite Seda, moramo ići.
- Ko, nas četiri!? – Sijedi je postavio ovo pitanje
u nevjerici, pod sumnjom da smo kadri kao grupa bilo na minobacački, bilo na
pješadijski zadatak.
- Ti, Sejdane, znaš nišaniti?
- Nisam vala nikad, uvijek sam bivao pomoćnik, ali
znao bih. Što, ne misliš valjda da nas četiri...
- Ne mislim ja ništa, ne znam ni kud tačno idemo,
niti imah kad razmišljati možemo li. Evo sad kontam, nema ni mnogo pametovanja.
Ja bih nišanio, ali neću moći stići. Čim nas požuruju trebat će odmah nešta
gađati, a bogzna da položaj nije garant određen, treba računati, ko zna kakva
je veza, gdje je osmatračnica... Kako god, ti ili Sedo ćete morati. On nije
loš, samo se bojim da se ne zabunjuje, a i ono sa šesetkom, šta ja znam...
- Ma nije problem, biću ja s njim. Ali opet, kako
god, malo nas je. Valja mine pripremati...
- Jebiga, znam. To će Nane. Valjda ćemo imati
vremena nešto i svi pripremiti. A objasnićemo mu kako da sortira, ako bude
trebalo mijenjati punjenja... Ustvari, hajdemo mi pripremiti minobacač i
pedeset mina, pa kad gore dođemo snimićemo situaciju, vidjet šta nam je činiti,
šta možemo šta jok...
Nane je djelovao i dalje sumnjičavo. U sebe
ponajviše.
Sve do sada su se njegove aktivnosti svodile na
čišćenje logora, održavanje vatre, spremanje drva, pravljenje kahve i slično,
ovo je prvi put da će biti direktni sudionik gađanja.
Bez obzira na njegovo životno, osjetno je
nedostajuće ratno iskustvo, čime je i razumljiva trema koju ima. A koju
pokušava razbijati suprotnom pričom, pričom o tome kako se raduje, kako jedva
čeka da stignemo, kako nagađa koliko ćemo četnika ubiti.
Čini mi se da je, kako sam mu objašnjavao da se
približavamo, suprotno mojim očekivanjima postajao opušteniji. Time su i moje
iskrene sumnje u ovu, ni u nekim slobodnijim mojim razmišljanjima - ovako
skrpljenu posadu, bivale manje.
Ilijaš
i Zubovi
