Što no cvili u
Mramorju gradu,
il je vila, ili ljuta
guja?
Nit je vila, niti
ljuta guja,
već je ono begova
Emina.
4. oktobar
1994.
Mladu su je Vlasi
zarobili,
triput su je u crkvu
vodili,
tri dukata na indžil
turili;
Triput popa u ruku
ljubila,
dok je Mina indžil
naučila!
Gledam ovaj Đevigrad, smotrim ga i na karti. Nije
isto. Po karti bi se reklo da je puno drugih, boljih prilaza, izlaza na
Treskavicu, ovako bih se usudio reći da je ovo jedini.
Zubovi i Ilijaš su odmah tu, ukupno smo na samome
početku Treskavice, ali ako mislimo dalje moramo odavde. Đevigrad nikako ne
smijemo izgubiti.
Moramo se odmoriti, to je ono što je vojsci
prioritet. Kompromisa nema, osim ako ovo višesatno izležavanje ovdje ne
prihvatimo kao odmor.
Nisam bio siguran. Dok se sāmo ne kaza, sâmo se
je čekao novi mrak pa da možemo bez rizika nazad na Gluhaču.
***
Na malo ranije desilo se nešto što će unekoliko
izmijeniti Zuhdijin izvještaj, kada ga bude slao.
Niz klanac, usjek, sišao je borac koji je svojom
pojavom privlačio pažnju svakoga od nas. Već je bio i prošao pored moje grupice
kada su ga prvi prepoznali, i glasom dozvali.
Halim Kovač. Vrela, izgrebana lica, pocijepane
uniforme, bez puške, nijemo, postiđeno je ulazio među nas.
Već tako se je naslućivala druga polovina priče.
Mada je mnogima kroz glavu prošlo da je još moguće da su se i on i Mustafa
također razdvojili.
Sačekao sam da ostalima ispriča detalje, usput ću
i ja saznati već glavno.
Potvrđuje da su sinovi razlog, da je to bila
njihova ideja vodilja. Vjerovali su da će se znati i sami orijentisati.
A nisu išli za nama, nego s one strane ispod
jezera. Znali su da samo trebaju prevaliti to brdo iznad.
Tu su uletjeli u zasjedu, tačnije četnici su ih
dočekali. Zanimljivo im je da su ih zaustavili, pitali za lozinku. Znali su je,
što mene malo čudi s obzirom da se ne sjećam kako sam ja bio kada nam je
saopštavana. Znali su našu, koja se ovima nije svidjela. Tada su zapucali na
njih, bez poziva da se predaju.
I to je trenutak kada je posljednji put vidio
Mustafu Hodžića. Kada su se dogovorili o svome razdvajanju. Poslije je još,
čini mu se, vidio kada je Mustafa pogođen.
On se uspio probiti. Ali je pod žestinom pucnjave
mnogo, i svakako trčao, bacao se po, i iza kamenja, preko i kroz šiblje. Otuda
i sve ogrebotine, i to što mu je prilikom jednog skoka puška ispala, otisnula
se niz stijene. Uspio se probiti, najprije nazad do mjesta gdje smo danili,
poslije najvjerovatnije istim putem kojim smo i mi.
Sad je s nama. On, Mustafa nije.
Ne znam, obično čovjek najprije pomisli da je sada
njemu najteže. I da ga zbog toga ne treba odmah osuđivati. A opet, čovjek voli
da se poredi s drugima. Ja to činim još jednim prisjećanjem, Sniježnica i
Sutjeska.
Situacija slična, pozicije nešto drukčije. Ja sam
bio vezan s bratom, istina ranjenim, ali još prije smo mi dogovorili se da se
nećemo razdvajati. Tada, ni odvajati od ostalih. Džemo, Zaim i ostali nisu u
grupi imali bliske rodbine, izuzevši Atifa Biča koji se baš želio razdvojiti s
bratom. Ipak su oni, njih desetak krenuli sami. Nisam ni tada osuđivao niti
jednoga od njih, bez obzira na motive, neću ni sada ovu dvojicu.
Razmišljam kratko o Halimovoj priči. Ni ja, ni
drugi nismo uvjereni da su i oni udarili na četnike, nego da su zapravo
naletjeli na Vitezove, samo s druge strane. Lozinke, ko zna - poslije nekih ne
davnih dešavanja ne bi čudilo da su bile različite. Ili, što Šefedin reče,
lozinke su dnevne a oni su znali samo onu s početka putovanja...
Mustafu sam jedva poznavao. Zapravo sam najviše o
njemu saznao danas. Kažu, možda je i zadnji od kojeg bi se očekivao ovakav
postupak. Dok, od Halima ih to i ne čudi.
Po tome, svi su uvjereni kako je Halim taj koji
je nastojao, i uspio nagovoriti Mustafu. A sudbina, eto ipak ima neka svoja
mjerila.
Žao mi je Mustafe. Žao je svima, vidi se to po
tišini kojom o svemu govorimo. I tačno je da niko ne može razmišljati tuđom
glavom.
Još je među nama oih koji imaju sinove, braću,
ali je posrijedi različito shvatanje sudbina. A u osnovi više nas je koji
vjerujemo kako je bolje sudbinu, kada god se to može, dijeliti s drugima. Nego
se sam igrati s njom.
Ali isto tako sudbinu prate okolnosti. Zar i ja
nisam razmišljao, u trenutcima kada mi najteže bi, da se stuštim do jezera - pa
šta god da sa svima bilo!?
Možda smo požurili s pokretom, možda smo trebali
sačekati još pola sata, možda bi se u glavama ove dvojice misli drukčije
posložile?
Krenuli bi mi pola sata kasnije, ili ne bismo ni
zalutali, da je tako bilo suđeno...
Đevigrad
