Ja prošetah
šefteli-sokakom,
sve djevojke beru
šeftelije.
Svaka svoga šeftelijom
gađa,
mene moja ni kamenom
neće:
„Baci, draga, jednu
šefteliju,
ja ću tebi burmu i
bešliju!“
„Draža mi je moja
šeftelija,
nego tvoja burma i
bešlija!“
Iznenađujuće
predvečerje, ružna i preduga, do bolesti nezaboravna noć, te mučno i za dušu
nepodnošljivo jutro, ostavili smo uz tiha, pomirena negodovanja, pretvorena u
iščekivanje da se nešto počne dešavati samo od sebe.
Malo
prije podneva jednima se i posrećilo. Svi Jablaničani su izvedeni. Došli su
neki iz 44. brigade, uporedili svoje sa spiskom ovdje, pravi dezerteri su
odvedeni, ostali pušteni.
Nedugo
poslije, odlazi i druga grupa. Svi oni kojima su „papiri“ ispravni. Opet je
Mufo slobodan prije mene...
A
kada je stigla grupa po Stočane, i svi ostali se grupisasmo.
Nas
je Fočaka najmanje, svega šest. I dok se s njima sve bolje upoznajem, znajući
da će nas bar pet uskoro put Dusine, odlaze sljedeći.
Najprije
Gačani, pa Mostarci i Nevesinjci...
Ostaje,
nas šest! I pošto je izvršena smjena stražara, i pošto je prošlo vrijeme ručku...
***
Nova
četvorica nisu puno bolja, ali koristi što je još tu samo nas šest. Sada lakše
idemo u toalet, sada dobijamo svakih sat vijest „još uvijek ništa“.
Na
njihovu korektnost nismo ni mi bezobrazni, ne pitamo za ručak, očekujemo svakog
momenta da ćemo i mi biti izvedeni...
Kako
se to nikako da desi, pomalo postajemo jedni drugima dosadni. Ali, i zajedno
uviđamo da sve ima sve manje i manje smisla.
Svjesni
su toga i stražari, ćeliju nam više ne zaključavaju. Do toaleta idemo kada
hoćemo, protegnemo noge i hodnikom...
Na
kraju, svi zajedno izađosmo ispred muzeja, uzeti malo zraka.
-
Kakva je ta vaša brigada, Boga vam? – vođa
smjene, koji se predstavi kao Šefik, i onaj što trenutno obavlja dužnost upravnika,
ovim pitanjem pokaza već shvaćenu glupost nastale situacije.
-
Iz najbolje! – ja sam se, ne znam kako, stigao
nametnuti kao predstavnik naše grupice.
-
Pa, s jedne strane bih se i složio! Eto,
maloprije smo konačno dobili odgovor iz Dusine. Vaši neće po vas da dođu. Kažu,
nemaju goriva ni smjene da razvuku, ni hranu da dotjeraju, kamoli da bi došli
po vas šest! Helem, još su rekli da mi odlučimo šta ćemo s vama!
Povedosmo
priču o tome. Više smo se šalili nego ozbiljno pričali.
Meni
pade na um ono što mi je Mufo stigao ispričati, a vezano je za njegove prve
dane ovdje. Tada se do Konjica išlo brzo i lako, ali je tamo i na snazi bio
policijski sat. Bio je u posjeti jaranu, zadržao se malo duže u gradu, priveden
je od tamošnje vojne policije. Prenoćio je u zatvoru, potom pušten. Nakon
mjesec dana dobio je presudu sa suda, da plati kaznu od 200 dinara, odnosno 2
njemačke marke, ili da odsluži kaznu od dva dana zatvora! Navodno je Mufo preko
svoga prijatelja poručio da ga sačekaju, ili da naravni na deset maraka, ili
bar na heftu dana...
Predložih
da ostanemo ovdje, da nam se unesu kreveti, reguliše hrana, te da sačekamo da
se iskupi dovoljno naših, zbog kojih bi se iz Dusine isplatilo slati vozilo...
Šefik
je pohvalio naše ponašanje, pričao nam o tim nekim ranijim vremenima, kada su
imali puno više problema. Posebno se osvrnuo na slučajeve pokušaja bježanja, i na
one tokom samih racija, kao i na ove ovdje, a koji su i jedino mogući tu na
strani koja nije čuvana, zbog visine pozide. Nismo pitali za događaj od sinoć,
a on je sumirao kako je, do sada, samo jedan uspio pobjeći, dok je broj,
uglavnom ozbiljno povrijeđivanih bio puno veći...
***
Ostajemo
u razgovoru. Još neko vrijeme svako svoje kaziva dogodovštine, dok ne dođe na
red da se mi i iskreno požalimo na to kako nam je noćas i danas bilo,
osjećajući da konačno i imamo kome. Barem da nas se shvati, razumije.
Kao
da smo se svi svjesno trudili vesti priču tako da se zanimljivost ne gubi do
pada akšama. Kada se Zejnil Pekmez ne dosjeti da upravnika ozbiljno upita:
-
A što ti ne bi nama otključao izlazna vrata, onda
kao okren'o se negdje, a mi se pored tebe provukli!?
-
Ja se baš vama čudim, nikako da se toga sjetite!?
Od kada je došao haber iz Dusine, vama su vrata širom otvorena!
Nije
okretao leđa. Čak smo se lijepo, jaranski pozdravili.
Nas
šest se usput dogovara o zajedničkom odlasku. Dozvole nemamo, ili su nam
poodavno istekle, pa to smatrasmo ispravnim. Dusina je daleko, valja nam
poraniti!
Rastanak
s Jablanicom mi se primiče. Nisam želio ovako, nisam želio sada, ali - vrijeme
je.
