Oj, čardače, vatrom
izgorio,
u tebi sam tri ljeta
ljetio:
Prvo ljeto, među
djevojkama;
23. i 24. oktobar 1993.
Drugo ljeto, među
nevjestama;
Treće ljeto, među
udovice!
Nešto
se moralo dogoditi...
Skoro
bez ikakvog objašnjenja, još jednom smo zaustavljeni od vojne policije. Ovaj
put je racija izvedena u akšam, i ovaj smo put sprovedeni do Jablaničkog
muzeja.
Tek
nekoliko ljudi sam poznavao. Mufo, nešto više. Za razliku od prošlog puta, sada
je najviše obojici nepoznatih.
Uzalud
smo čekali objašnjenja. Izvjesno je bilo samo to da smo zatvoreni, i da nas se
tako tretira...
***
Noć
se brzo spustila. Dok su neki još privođeni. I dok još niko nije ni pomišljao
bilo šta, i bilo kako nam objasniti.
Svu
trenutnu situaciju ćemo tek osjetiti. Ledena soba, prostorija, bez kreveta,
strunjača, bilo čega što bi bilo od koristi.
Dobili
smo po jedno ćebe. Za početak je moglo poslužiti. Međutim, kako noć odmica
postaja sve hladnije. Zaspati ovdje bilo bi pogrešno. Bolje se je vrtjeti,
pribijati jedan uz drugog. Samo da je kako dočekati jutro.
O
večeri nismo razmišljali. Ni o žeđi, i tako su bubrezi počeli mučiti.
A
zora daleko. Možda bi, ipak bilo bolje prespavati ovu noć. Kada bi se moglo
zaspati!
Jedni
se na to odlučuju. Koristeći što je na raspolaganju, većina na golom patosu. Neki
su se smjestili na široke, muzejske prozore. A zauzet će se i betonske, ili su pak
od granita, žardinjere. Koje mene podsjetiše na Jelečku kolibu, kameno ognjište.
Na iskustvo koje me odbija da ikome od ovih iole zavidim.
Malo
je kome i do priče, upoznavanja. Iako nismo ovdje svi iz istih razloga, jednako
smo tretirani te se slično i ponašamo. Mi smo dezerteri!?
Neki
probaju šetati prostorijom. I ne pokušavaju zaspati, na taj način iskazuju
nezadovoljstvo. A do zore jednako dugo...
***
Ipak,
ni ova noć nije mogla biti ni s čim spojena - do sa sljedećim jutrom. A ono je
polako stizalo.
Već
tada smo svi bili budni. Nas preko stotinu. Tek sada se bolje i vidjesmo.
Bilo
nas je svakakvih. I onih dobro starijih, i djece skoro. U uniformama, ali i
poderanih. Neobrijanih, neošišanih, ali i uglađenih. I, iz raznih krajeva:
domaćih, Mostaraca, Čapljinaca, Stočana... ali i nas Fočaka.
Ćutljivih,
brbljivih, konzervativnih, ali i demokrata. Predloženo je da među sobom
izaberemo predstavnike koji će tražiti da s nekim razgovaramo. Neki se već
nude...
Nemam
ništa protiv. Mislim da se u ovakvim situacijama nije dobro ni previše
eksponirati. Sem toga, morao sam priznati kako se u određenoj mjeri osjećam i
krivim!
Dvojica
momaka prihvataju ulogu vođa, predstavnika. Lupaju na vrata, traže stražare.
Prvi
zahtjev je da nam se omoguće odlasci u toalet. Zahtjev koji ne može biti
odbijen.
Ali,
koji nas na neki način i ponižava. Odobreno nam je, ali u grupama po desetak. Što
će potrajati. Toliko, da mislim kako će poslije posljednje grupe oni prvi
htjeti ponovo.
Poniženje
je počelo još ranije. Ni pola nas nije stiglo jednom otići, a sve je prekinuto.
Obrazloženje, neki od zarobljenih ustaša hoće tamo!
Otključava
se jedna druga prostorija. Izlaze trojica, jedni rekoše ovdašnjih Hrvata,
zatvorenih radi eventualnih razmjena. Vidimo da je odnos prema njima vrlo
korektan. Korektniji nego prema nama! Ne požuruje ih se, ne štopa im se
vrijeme. A kod mene i pedesetak drugih bubrezi se bune, sve to jedva gledamo...
Kasnije,
vidjećemo da su im i uslovi prenoćišta bili bolji, da su dobili i pristojniji
doručak. Da se trči na svaki njihov poziv, da se tada prekida svaki kontakt s
nama. Vode stražari brigu da ne dođe do bliskog kontakta nas i njih...
Jeste
da je njima sve to svakodnevica, a da smo mi, nadati se, tu bili samo jednu
noć, ali ostaje utisak da se i prema nama moglo bolje odnositi. Ovako, sjećanja
vežu za neki dan, za prethodnu raciju. Tada su uslovi bili još lošiji, ali bar
nismo tjerani da prenoćimo, niti ponižavani pred zatvorenim Hrvatima.
Dolazeći
ovdje zarekao sam se da ću ćutati. No, tada nisam znao kakva me noć čeka. Niti
da ću dočekati dan u kojem ću, umjesto da zaboravljam, stalno bivati podsjećan
na proteklu, neprespavanu noć.
Kada
se u čovjeku sve buni, od bubrega do duše, ne može ni jezik da miruje. Dolazi
mi da pokušam organizirati pobunu. Ne onu kojom bi se tukli za svoju slobodu,
već kojom bi glasnije, oštrije tražili da nam se sloboda da. Sloboda je biti na
ratištu, u odnosu na ovo. Kao i u Dejčićima, ropstvo je gledati kako se bolje
postupa s onima koji su nas napali, nego s nama!
Nemam
podršku od prve trojice, kojoj se povjerih, koji mi ličaše na prave borce, pa
od ostalih neću ni tražiti. Više od pojašnjenja kojeg mi ovi daše, ni od drugih
neću dobiti. Koliko smo mi krivi, koliko se takvima osjećamo, to i nije bitno
kada smo s onima koji su krivlji nego će za sebe priznati.
Vele
da je ranije bio bolji odnos i prema našima, ali je pooštren nakon nekoliko
pokušaja bjekstva. Tek čujem da je bio jedan i sinoć, prilikom privođenja. Neki
se momak otrgao policajcima, skočio preko pozide, niz strminu, Neretvi. A kako
je završio, to je stvar ličnih pocjena. Jedni kažu, da onaj ko je spreman
skočiti dolje, sposoban je i izvući se. Drugi pak, uzvišenije govore o samoj
strmini, ko dolje skoči završi tako da nam to ovi policajci nikad neće
ispričati!
Dolazio
sam tu sa Samirom, i nisam zagledao mjesto o kojem pričaju, i iz daljine je
izgledalo dovoljno strašno. Neću zagledati ni kada pođem odavde, ipak je mene
strah visine...
Ne
znam kada je to bio bolji odnos, ja pamtim ova dva, uz onaj koji mi je Glibo
pričao. Ne kontam da iko može govoriti fino o ovim, i onim policajcima...
Ono
što kontam je zašto se zarobljeni Hrvati ne bune. Njih niko ne goni na liniju.
A i nije im ovdje ništa gore nego našim izbjeglicama u kampovima!
Skontao
sam još nešto. Prerano se pohvalih time da sam, zbog Alme, bio u zatvoru. To je
bilo na Koloniji, nekoliko sati, i to se ne pika. Trebalo je doći ovdje, i noć
provesti. To će tek da bude uspomena, vrijedna da kažem kako sam u životu bio i
u zatvoru!
Sažvakaću
da sam kriv, ali ne mogu više od toga. Ako sam dezerter, znam i zašto sam, i od
kada. Ako je hitno, zašto se čeka, zašto nam se puške ne daju?
Puno
je pitanja koja sebi postavljam, jer nemam kome drugom. A posljednje će biti,
je li gori odnos prema nama ili to što ga sve tiše podnosimo!?
Neki
su možda i navikli, ali je tu i prilično nas koji smo se do sada naratovali.
Zato ovo sve i boli...
Boli
to ponašanje stražara, od četiri koji se ovuda muvaju, samo je jedan iole
vrijedan opasača kojeg nosi. Ima Muniba Lepira još!
I
ova, pretiha nastojanja naših predstavnika da se izdjejstvuje dopuštenje da se ide
s nekim razgovarati, ciničnim smijehom stražari isprate. A kada nešto kažu,
onda se to svede na tvrdnju da upravnik nema šta s nama pričati. Odnosno, mi
smo već rekli što je od nas traženo, sinoć smo po dolasku dali kratke izjave...
Još
jednom se potvrđuje kako je neko pažljivo birao koga će zakititi bijelim
opasačem. Valjda i treba tako, dovoljno se zapitati šta bi se dobilo kada bi se
ovakvi odveli na liniju!?
Istrpićemo,
jer znamo da ne može vječno trajati. Kako god, jednom ćemo izaći odavde...
