Oj, čardače, vatrom
izgorio,
u tebi sam tri ljeta
ljetio:
Prvo ljeto, među
djevojkama;
23. i 24. oktobar 1993.
Drugo ljeto, među
nevjestama;
Treće ljeto, među
udovice!
Nešto se moralo dogoditi...
Skoro bez ikakvog objašnjenja, još jednom smo
zaustavljeni od vojne policije. Ovaj put je racija izvedena u akšam, i ovaj smo
put sprovedeni do Jablaničkog muzeja.
Tek nekoliko ljudi sam poznavao. Mufo, nešto
više. Za razliku od prošlog puta, sada je najviše obojici nepoznatih.
Uzalud smo čekali objašnjenja. Izvijesno je bilo
samo to da smo zatvoreni, i da nas se tako tretira...
***
Noć se brzo spustila. Dok su neki još privođeni.
I dok još niko nije ni pomišljao bilo šta, i bilo kako nam objasniti.
Svu trenutnu situaciju ćemo tek osjetiti. Ledena
soba, prostorija, bez kreveta, strunjača, bilo čega što bi bilo od koristi.
Dobili smo po jedno ćebe. Za početak je moglo
poslužiti. Međutim, kako noć odmica postaja sve hladnije. Zaspati ovdje bilo bi
pogrešno. Bolje se je vrtjeti, pribijati jedan uz drugog. Samo da je kako
dočekati jutro.
O večeri nismo razmišljali. Ni o žeđi, i tako su
bubrezi počeli mučiti.
A zora daleko. Možda bi, ipak bilo bolje
prespavati ovu noć. Kada bi se moglo zaspati!
Malo je kome i do priče, upoznavanja. Iako nismo
ovdje svi iz istih razloga, jednako smo tretirani te se slično i ponašamo. Mi
smo dezerteri!?
Neki probaju šetati prostorijom. I ne pokušavaju
zaspati, na taj način iskazuju nezadovoljstvo. A do zore jednako dugo...
***
Ipak, ni ova noć nije mogla biti ni s čim spojena
- do sa sljedećim jutrom. A ono je polahko stizalo.
Već tada smo svi bili budni. Nas preko stotinu.
Tek sada se bolje i vidjesmo.
Bilo nas je svakakvih. I onih dobro starijih, i
djece skoro. U uniformama, ali i poderanih. Neobrijanih, neošišanih, ali i
uglađenih. I, iz raznih krajeva: domaćih, Mostaraca, Čapljinaca, Stočana... ali
i nas Fočaka.
Ćutljivih, brbljivih, konzervativnih, ali i
demokrata. Predloženo je da među sobom izaberemo predstavnike koji će tražiti
da s nekim razgovaramo. Neki se već nude...
Nemam ništa protiv. Mislim da se u ovakvim
situacijama nije dobro ni previše eksponirati. Sem toga, morao sam priznati
kako se, u određenoj mjeri osjećam i krivim!
Dvojica momaka prihvataju ulogu vođa,
predstavnika. Lupaju na vrata, traže stražare.
Prvi zahtjev je da nam se omoguće odlasci u
toalet. Zahtjev koji ne može biti odbijen.
Ali, koji nas na neki način i ponižava. Odobreno
nam je, ali u grupama po desetak. Što će potrajati. Toliko, da mislim kako će
poslije zadnje grupe oni prvi htjeti ponovo.
Poniženje je počelo još ranije. Ni pola nas nije
stiglo jednom otići, a sve je prekinuto. Obrazloženje, neki od zarobljenih
ustaša hoće tamo!
Otključava se jedna druga prostorija. Izlaze
trojica, jedni rekoše ovdašnjih Hrvata, zatvorenih radi eventualnih razmjena.
Vidimo da je odnos prema njima vrlo korektan. Korektniji nego prema nama! Ne
požuruje ih se, ne štopa im se vrijeme. A kod mene i pedesetak drugih bubrezi
se bune, sve to jedva gledamo...
Kasnije, vidjećemo da su im i uslovi prenoćišta
bili bolji, da su dobili i pristojniji doručak. Da se trči na svaki njihov
poziv, da se tada prekida svaki kontakt s nama. Vode stražari brigu da ne dođe
do bliskog kontakta nas i njih...
Jeste da je njima sve to svakodnevica, a da smo
mi, nadati se, tu bili samo jednu noć, ali ostaje utisak da se i prema nama
moglo bolje odnositi. Ovako, sjećanja vežu za neki dan, za prethodnu raciju.
Tada su uslovi bili još lošiji, ali bar nismo tjerani da prenoćimo, niti
ponižavani pred zatvorenim Hrvatima.
Dolazeći ovdje zarekao sam se da ću ćutati. No,
tada nisam znao kakva me noć čeka. Niti da ću dočekati dan u kojem ću, umjesto
da zaboravljam, stalno bivati podsjećan na proteklu, neprespavanu noć.
Kada se u čovjeku sve buni, od bubrega do duše,
ne može ni jezik da miruje. Dolazi mi da pokušam organizirati pobunu. Ne onu
kojom bi se tukli za svoju slobodu, već kojom bi glasnije, oštrije tražili da nam se sloboda da.
Sloboda je biti na ratištu, u odnosu na ovo. Kao i u Dejčićima, ropstvo je
gledati kako se bolje postupa s onima koji su nas napali, nego s nama!
Nemam podršku od prve trojice, kojoj se povjerih,
koji mi ličaše na prave borce, pa od ostalih neću ni tražiti. Više od
pojašnjenja kojeg mi ovi daše, ni od drugih neću dobiti. Koliko smo mi krivi,
koliko se takvima osjećamo, to i nije bitno kada smo s onima koji su krivlji
nego će za sebe priznati.
Vele da je ranije bio bolji odnos i prema našima,
ali je pooštren nakon nekoliko pokušaja bjekstva. Tek čujem da je bio jedan i
sinoć, prilikom privođenja. Neki se momak otrgao policajcima, skočio preko pozide,
niz strminu, Neretvi. A kako je završio, to je stvar ličnih pocjena. Jedni kažu, da onaj
ko je spreman skočiti dolje, sposoban je i izvući se. Drugi pak, uzvišenije
govore o samoj strmini, ko dolje skoči završi tako da nam to ovi policajci
nikad neće ispričati!
Dolazio sam tu sa Samirom, i nisam zagledao mjesto
o kojem pričaju, i iz daljine je izgledalo dovoljno strašno. Neću zagledati ni
kada pođem odavde, ipak je mene strah visine...
Ne znam kada je to bio bolji odnos, ja pamtim ova
dva, uz onaj koji mi je Glibo pričao. Ne kontam da iko može govoriti fino o
ovim, i onim policajcima...
Ono što kontam je zašto se zarobljeni Hrvati ne
bune. Njih niko ne goni na liniju. A i nije im ovdje ništa gore nego našim
izbjeglicama u kampovima!
Skontao sam još nešto. Prerano se pohvalih time
da sam, zbog Alme, bio u zatvoru. To je bilo na Koloniji, nekoliko sati, i to
se ne pika. Trebalo je doći ovdje, i noć provesti. To će tek da bude uspomena,
vrijedna da kažem kako sam u životu bio i u zatvoru!
Sažvakaću da sam kriv, ali ne mogu više od toga.
Ako sam dezerter, znam i zašto sam, i od kada. Ako je hitno, zašto se čeka,
zašto nam se puške ne daju?
Puno je pitanja koja sebi postavljam, jer nemam
kome drugom. A posljednje će biti, je li gori odnos prema nama ili to što ga
sve tiše podnosimo!?
Neki su možda i navikli, ali je tu i prilično nas
koji smo se do sada naratovali. Zato ovo sve i boli...
Boli to ponašanje stražara, od četiri koji se
ovuda muvaju, samo je jedan iole vrijedan opasača kojeg nosi. Ima Muniba Lepira
još!
I ova, pretiha nastojanja naših predstavnika da
se izdjejstvuje dopuštenje da se ide s nekim razgovarati, ciničnim smijehom
stražari isprate. A kada nešto kažu, onda se to svede na tvrdnju da upravnik
nema šta s nama pričati. Odnosno, mi smo već rekli što je od nas traženo, sinoć
smo po dolasku dali kratke izjave...
Još jednom se potvrđuje kako je neko pažljivo
birao koga će zakititi bijelim opasačem. Valjda i treba tako, dovoljno se
zapitati šta bi se dobilo kada bi se ovakvi odveli na liniju!?
Istrpićemo, jer znamo da ne može vječno trajati.
Kako god, jednom ćemo izaći odavde...
Jablanica,
muzej i srušeni most
