Pospalo dvoje i dvoje.
A moja draga na samo.
Blaga je rumen oblila,
sitna ju rosa popala.
25. oktobar 1993.
Stadoh se mislit', premišljat',
hoću l' je tajom buditi,
al' ću je slatko ljubiti?
Izvadih čevre iz pasa,
sitnu joj rosu pokupih,
sagoh se, te ju poljubih.
Bio
je na mene red da dežuram. Odbio sam Mufov prijedlog da me se zamijeni. I tako,
spavati neću.
Mufo
me više nije zaustavljao. Jeste prigovorio da smo mogli ostati bar još jedan
dan, ali...
Skupio
je staro društvo. U punom sastavu.
Ipak,
ja sam više vremena provodio u Samirovoj, nego u Mufovoj sobici. Jednom sam
uvratio i do Almine, pristala je nabrzinu upisati nekoliko riječi u moj
rokovnik, za uspomenu.
A
kasnije, stalno sam hodao tamo-ovamo. U glavi sam imao neke ranije stihove, ali
sam uporno žudio za originalnošću...
Večeras
je nebo zvjezdano. Ali zvijezde nisu sijale svojim sjajem, već svijetlile mraku
da zajedno kazuju zašto Alma nije htjela, nije mogla biti iskrenija...
Dosta
su i dva stiha. „U mom srcu, mojoj duši, Alma stanuje; / Naći ću je, i na
zvijezde da se zakuje!“, upisao sam, podebljavši drugi stih, i posebno
uzvičnik.
Nadao
sam se da će Alma izšetati pred barake, da ću je još jednom vidjeti. Želio sam,
nadao se, njen je rokovnik kod mene.
Nisam
je vidio. Ali sam skontao kako ću to ujutro izvesti. Zapravo me najprije Samir
okahrio, javivši mi da je Ramiz, iz za sada nejasnih razloga, u međuvremenu
izmijenio smjene kuharica! Samir je to vidio u knjigama, u šta sam se i lično
uvjerio.
Tako,
jedino mi je preostalo da Samira ubijedim da se napravi bolestan, mahmuran, te
da zaboravi da mi je rekao za promjenu smjena. Zauzvrat ga ja neću ni buditi na
dežuru, kako on ne bi Ramizu sutra morao davati dodatna objašnjenja.
***
Četiri
je i dvadeset. Samir je otišao prileći par sati, a ja sam se ušunjao u Alminu
sobu. Znao sam tačno koje je njen krevet, te nisam morao paliti svjetlo:
-
Pola pet, ustaj!
- pravio sam se uobičajeno nježan.
Malo
me je bunovno pogledala, ali nije pokazivala veću zbunjenost.
Izađoh
iz sobe, i sačekah ispred barake. Da vidim hoće li ustati.
Nisam
dugo čekao. Za dva minuta je stajala iza mene, spremna poći u kuhinju.
Otvorio
sam kuhinju, upalio svjetlo. Sjeo sam na stolicu u ćošku, kao i svako drugo
jutro prije. Tada bismo nekih pet-šest minuta ćaskali, prije nego bi me ona
otjerala da budim i Indiru.
Jutros
je priča morala poći drugim tokom.
-
Zašto si mene budio? – pitala je.
-
Pa, ni do sada se nisi bunila što tebe probudim
prije Indire!? – pokušavah još glumiti odsustvo osjećaja krivnje – trebala si
mi sinoć reći!
-
Gdje je Samir?
-
Glava ga boli, pustio sam ga da spava...
-
Znam da ćeš reći da nisi znao da su Fehima i
Enisa na smjeni. Nije bitno, samo ću ti reći da si me razočar'o. Kod mene,
takvi fazoni ne prolaze!
Otćutao
sam. Ne bi ni vrijedilo da dalje lažem. A, još manje mi je bilo stalo do bilo
kakve svađe. Što je i najbolja prilika da joj vratim rokovnik.
Znao
sam da ga neće otvarati dok ne odem. Ali sam se nadao da će vjerovati u posljednje
stihove, njoj posvećene. Poruka pjesme je i iskrena poruka moga srca.
A
tada, oprostiće mi za ovo buđenje. Valjda...
-
Zašto niste sinoć donijeli mlijeka? – Alma je
pogledala u skoro prazan sanduk, te ne skrivajući i lično razočarenje, najavila
brzu propast moga plana.
-
To mi niko nije rek'o! Kako sam mog'o znati? –
pošto sam odmah skočio, i uvjerio se, pokazah i ja svoje neraspoloženje, gdje
sada nisam imao problema s iskrenošću.
-
A znao si mene probuditi! Pa, još mi i ne
vjeruješ... Stvarno sam razočarana...
-
Nemoj tako – spustih nježno ruku na njeno rame –
što je bilo do mene ja sam uradio, tebe sam probudio. A, valjda je vaše da
vodite računa ima li mlijeka u prahu ili nema!?
-
Mi smo Samiru rekle... Idi, zovi Ramiza – desetak
sekundi je trpjela ruku na mom ramenu.
Bila
je u pravu, morao sam buditi Ramiza. Usput sam zovnuo i Indiru.
Indira
nije negodovala. Vjerovatno, zbog Alme. A Ramizu je bilo mrsko što je zbog
ključa morao ustati, dok se u početku pravio da ne primjećuje „grešku“ sa
smjenom.
***
O
čemu je progovorio sat kasnije, na kahvi. Našalio se s Mufom, pitajući ga jesam
li od njega učio da „mašim“ kreveta...
S
popijenom kahvom, potroših svo vrijeme. Nije bilo suđeno da ga više posvetim
Almi.
Pola
sedam je vrijeme kada sam trebao biti ispred baraka, spreman. Da gledam i znane
i neznane, koji su me došli ispratiti, i strpljivo čekam svoje novo društvo.
Oni
nisu iznevjerili, a i kasnili su tek nekoliko minuta. Istina, onaj jedan je
odustao, ali to nije mijenjalo ništa.
