Sanak snio lijepi
dilberu,
đevojka mu sanak
tolkovala:
„Dvore mi je voda
odnijela.“
„Što ti dvore voda
ponijela,
to su suze i tvoje i
moje.“
„Sam se đogo po
mejdanu šeta.“
„Što se đogo po
mejdanu šeta,
to je pamet i moja i tvoja.“
„I puška mi na četvoro
puca.“
„Što ti puška na
četvoro puca,
to je srce i tvoje i
moje.“
Znam, Šefa je izdržao. I on, i njih dvadesetak.
Zaustavili su četnike, spriječili njihov proboj. Niko nije ni ogreban.
Znam i da ja nisam Šefa. On je iskusniji,
hrabriji. A još, znao je s kim je. Imao je i Ibogovce lijevo, pa je jedino o
četnicima razmišljao.
Meni je glava puna. Svega. Ibogovce ne čujem,
pritišće me osjećaj da ih je pogibija onog momka navela da možda i napuste
položaj. Kao da mi to sad govori maloprijeđašnji Šefin izraz lica dok je
govorio kako moram motriti livadu.
Ma kako ne želio prisjećam se Vranovine. Tada je
bilo još teže, bilo nas - haman pa samo četvorica. Ali, tada sam ja donosio
odluku o povlačenju. Admin nije imao sreće, a bio je baš ovako - krajnji
lijevi.
Malo, pa pogledom potražim Keča. I uvijek mi se
pogled odbija od njegov. Možda i griješim, ali imam osjećaj da ga umiruje samo
to što ima nekoga lijevo, a da mi baš puno i ne vjeruje.
Nisam ni ja previše siguran u sebe, borim se i s
osjećanjima izvana, ali i iznutra. A od svega, najsvježije su Šefine riječi.
Trudim se da se kratkim rafalima javljam kako mi je govorio.
Opada lišće, i od naših i od četničkih metaka. Za
sada i oni gađaju samo utomah, kao i mi.
Uzalud svaki pogled na livadu, otuda se puška ne
čuje. Nisam strateg, ali mi smeta što nije bolje pokrivena.
Imam svoje mišljenje, a ono govori da je za
odbranu Pandurice važnija od piklića desno. S kojeg se već čuje i mitraljez, a
ispaljeni su i prvi trombloni. Oni su, kako mi se sada čini, i jedino što
trenutno može dati neke rezultate. Isto su procijenili i četnici.
S piklića se začu i rad krampova...
- Jel to kopate grobove? – čuli su i četnici, pa
provociraju.
- Aha! Jedan veliki, za vas dvadeset – prepoznajem
glas momka koji im odgovara, bez da ću brzo saznati otkud Mujo Vreva tu kada je
u Ekovoj četi.
- Samo vi, balije, kopajte, mi ćemo puniti – isti
glas s druge strane.
- Radi vas i kopamo – na zadnju provokaciju
odgovori Samir Kurtović.
Prva kratka razmjena riječi s četnicima, značila
je mnogo. Kao prvo, dok se ovako javljaju znamo gdje su. Drugo, ne očekujemo
tako brzo taj neki siloviti napad.
Što svakako puno više nama paše. Dobijamo vremena
za još neka razmišljanja, koja dakako vode ka tome da ćemo se u međuvremenu
nekako i organizovati. Samo to što sam čuo glas Muja Vreve dalo mi je i odgovor
ko od naših puca tromblonima. Sve jedino liči na Eka, on je svoju četu brzo
rasporedio te odmah s dobrovoljcima sišao gdje je gušće.
- Balije, imate li šta zapaliti? – jedva da sam i
dočekao da se četnici ponovo jave.
- Fala Bogu! I to boljih cigara nego vi: Marlbora,
Ronhila, Valter Volfa – sad se Selćo javlja.
- Ne lažite, ko da mi ne znamo da vi ni duvana
nemate!
- Bijede jedne, pušite Vek na koji bi mi samo
povraćali...
Puštam Selća da se s njima dovikuje, a ja
slijedim primjere moje desne trojice koji ovu pauzu koriste da zauzmu još
bolje, od tromblona zaklonjenije položaje. Pri čemu svi o još jednom vodimo
računa, treba nam i što bolja odstupnica, za slučaj povlačenja.
Polahko zaboravljam na livadu, ako su se Ibogovci
i povukli to četnici ne znaju, a možda im je i teže se usuditi udariti tamo
odakle se ne javljamo. Osim, ako ovi što se dovikuju nemaju zadatak odvlačenja
naše pažnje.
Ako je i to, bar me je prošao onaj početni strah.
Sad mi se osjeća kako i nije toliko strašno poginuti. Ko ne bude imao sreće,
kome bude suđeno...
Zvižde metci, opada lišće i pucketaju grančice,
pijuču krampovi i pijuci, nadjačavaju četnički trombloni naše, pojedinci se
međuse dovikuju. Ja sve manje koristim pušku, nekako mi se čini glupim da
uprazno trošim metke, pogotovo što ih neki baš i ne štede.
Mislima tražim Remziju, da nas sudbina ovako
iznenada ne razdvoji, sada bismo na smjenu već ponovo čitali romane...
***
Nešto čujem. Neko šuškanje.
Ne kontam. Najviše mi liči na nekakvu zvjerku.
Pitam se, je li moguće da su četnici dresirali kakve kerove!? Da ih nisu
opasali kakvim eksplozivom...
Bar sam udaljen dovoljno od kose, imam vremena
sačekati da vidim o čemu se radi. Puška mi je spremna...
Čudno šuškanje, ne bi ker tako. A ne može biti da
je neka divlja životinja, njih sada u blizini nema. Pogledom probam držati što
širi dio kose.
Ipak me iznenadi, tačno ispred mene pojavi se
ruka. Visoko dignuta, s bombom u ruci. Ispod, to jedva krajem oka vidjeh,
sijevnu gusta crna brada.
Zarih glavu u zemlju, u lišće. Čujem kotrljanje
bombe. Prema meni.
Ništa ne mislim, samo čekam da eksplodira...
Puče!
Opet ništa ne mislim, čekam da se geleri raspu. I
neću ništa misliti, dok ne shvatim da su svi pali na zemlju.
Mislim, a ne mogu da vjerujem - nijedan me nije
našao. Toplo mi jeste, ali od znoja - ne od krvi!
Dižem glavu, da povjerujem, da se uvjerim. Bomba
je pukla, samo metar iznad mene. Mala bomba, obična bomba!
Ne gine se lahko. Od bombe...
Stežem pušku. Spremam se da uzvratim, ako ponovo
pokuša. Ne brojim sekunde, strpljiv sam.
Tek usput osluškujem i ostalo što se dešava oko
mene. Lijevo ništa, livada jednako šuti, desno isto ništa, čuju se glasovi,
pijuci, metci...
Zašušta ponovo. To sam i čekao. Stegnutom puškom
ciljam onaj isti grmen, ne bi valjalo da me dva puta iznenadi.
Šuštanje stade, a grmen miran. Pogled mi sam ode
malo desno.
Ista ruka s bombom, samo sada bolje vidim bradato
lice četnika! Brzo okrećem i pušku za pogledom, previše je blizu da ga mogu
promašiti. Pritišćem obarač, čekam...
Umjesto da vidim prvog četnika pogođenog iz moje
puške, samo još jednom vidim i čujem bombu koja se ka meni kotrlja.
Čuo sam ja i „klik“ svoje puške, ali...
Glava opet sama ide zemlji. Ne mogu da shvatim,
ne mogu da povjerujem, samo se znojim jače nego prvi put. Sad je još manje zbog
bombe, ova se otkotrljala desetak metara desnije. A već sam naučio da se od
bombe poginuti jedino može ako ti padne direktno na glavu!?
Dižem glavu, očekivano vidim grmen ponovo prazan.
Odšuštao je četnik nazad. Ovaj put je i on vidio mene, vidio pušku uperenu u se.
Pušku, koja nije opalila!
Zašto? Zašto je zakazala, vjerovatno se sad
obojica pitamo. Njega je vjerovatno i manje briga što to nikad neće saznati, a
mene nešto tjera da odmah nagađam.
Ja bih najrađe rekao samo to da je ovaj četnik
negdje golemu sadaku podijelio, ali susret s pogledom Kečovim me uvjerava u
nešto drugo. Biće da je u pravu, i on i svi koji su me rezilili zbog toga što
sam jedan od onih što najneredovnije čistiše puške, municiju gotovo nikad.
Nedavno s ovom gazih Neretvu, a i u potoku ispod Variza boravismo u vlazi,
nikada mi se ne htje, bilo pušku bilo metke malo suncu isturiti.
Možda još nije kasno? Vadim metak koji me slagao,
ubacujem sljedeći. Do maloprije su pucali, možda je ovo samo slučajno. Ispucaću
opet nekoliko, onako preko kose.
Jesam jedan, drugi je opet slagao!
Pljujem ispred sebe. Sad mi nije krivo što pušku
ne čistih redovno, što Fadilu Barlovu i ostalima uporno ponavljah kako svaka
može izdržati do kraja rata! koliko što zbog toga nikad uza se ne nosih ni
pribor za čišćenje.
A gdje da sad nađem ulje i krpu?
Neko mora imati od onih na kosi, ne bih sada
zadržavao ovu trojicu, a usput ću vidjeti i da nam još neko siđe.
Ovaj put ne pretrčavam, već pužem.
I odmah mi nešto poče zapinjati. Još jače pljujem
i psujem, još mi je krivlje. Još će i dobro biti ako je onaj četnik sadaku
dijelio, u suprotnom ne samo da ću ja ostati pamćen kao lijen, već i kao glup.
U prsluku sam držao dvije bombe, mogao sam bar njima uzvratiti. Bio sam u
boljem položaju od četnika, možda sam ga mogao i direktno pogoditi...
Keču i ostalima sam pojasnio razloge svoga
odlaska, objasnio im da do pojačanja motre i livadu, a uz piklić sam ustrčao.
Tu me čekalo malo iznenađenje, više vojske nego
sam očekivao. Poželjeh odmah da pitam zašto neki nisu spuštani dolje, ali
prethodno trebam opravdati svoj izlazak. Ravno priđoh Fadilu, znao sam da on
ima sav pribor.
- Ne dam – grmilo je bjesnilo iz njegovih usta, s nastavkom
teksta koji sam znao, koji je i meni još u potoku zujao glavom – koliko sam ja,
samo, tebi puta reko...
Ne stigoh mu zamjeriti što me ironično odbi, a nemah
potrebe slušati do kraja, Mujo Humić mi ponudi svoj pribor.
Dok sam puzao prema njemu pogled mi se na
trenutak zaustavi na Eku Džamaliji. Kao nikad me podsjeti na Bleka Stenu iz
stripova, duga plava kosa, samo prsluk po golom tijelu, žute čizme...
Ostavljam ga da dalje ispaljuje tromblone, a ja
Muju objašnjavam razloge zakivanja, krivio sam nove, vlažne okvirove iz Ledića.
Potom mu rekoh kako treba dolje poslati par ljudi, navodim da dvojica od
trojice nisu vojske služili, da Ibogovaca i ima i nema.
Mujo zatraži da mi on očisti pušku, a mene posla
da od Lehe, koji se s grupom pružao dalje desno, zatražim jedno odjeljenje.
- Kako će ti puška zakovati, zašto je nisi čistio ?
– Leha me dočeka kako se od njega baš i nisam nadao.
- Jebi je, svaka može do kraja rata!
Dejčići,
Bjelašnica iza
