XI - 51 / Vratio sam se na pozidu

Ašik ostah na te oči,
na te divne tamne noći.
„Oj, kaduno, kono moja,
ne ishodi na pendžere.
Ne ishodi, ne prkosi,
nemoj da te đavo nosi.
 
Tvoj me pogled izaziva,                        
mome srcu ne da mira.
Jest, tako mi Ramazana,
biće bruke jednog dana;
                                       23. i 24. septembar 1993.
U dvor ću ti provaliti,
sto ću čuda načiniti.
Da odaju nađem tvoju,
u njoj tebe, kono, ljubav moju.
 
Izgrist' ću ti usne rujne
i obraze tvoje bujne,
ispiću ti oči čarne,
mome srcu grdne rane.
Ispiću ti oka oba,
bićeš moja, sve do groba!“
 
    /Osman Đikić/

Narednih nekoliko dana prođe mirno. Čak i mirnije nego se to tom riječju može kazati, a s obzirom na sve prethodne.

Kako su dani prolazili to sam i ja sve manje šetao okolo. Uglavnom sam se držao prostora između baraka, kina i Ameline zgrade.

Amelu mi se ponovo nije dalo vidjeti.

A onoga mališana, onoga junaka o kome pričah svakome za koga sam pretpostavljao da me hoće saslušati, uspjeh jednom. Osmijehnuo mi se, onako dječački slatko, samo da pokaže da se znamo, a da niko sa strane ne bi bio u stanju pogoditi i otkud se znamo.

Htio sam ga zagrliti, poljubiti, ali sam odustao. Ovako je bolje. On se samo igrao, u inat ustašama. Pokazujući lice pravoga Bosanca. A ja sam samo slučajno sve to gledao. Ili, nisam slučajno?

Prvi put zažalih što sam dnevnik ostavio u Voljevcu. Osjećanja koja je probudio moj drugi susret s malim Amerom, posebno ona toga dana, nisu smjela čekati moj povratak u Voljevac.

Posudio sam od Mufa rokovnik u kojem ću sažeto zabilježiti sva protekla dešavanja, pa ih poslije samo prenijeti.

U rokovniku ima prostora da nastali mirniji period dijelom zaokupim pisanjem nekih novih stihova. Glas o tome da mi to kao basta stigao je prije mene, sada se još i širio. Tako stizaše prve narudžbe, o stihovima na imena raznih djevojaka širom Kampa. Ne odbijah ih, jer se nadah da će stići i narudžba kojoj se ja nadam.

A usput sam vježbao, jer ja već dugo bijah otklonjen od inspiracija za ljubavnu poeziju. Vježbao sam, i pisao posebnu, jedinu sasvim iskrenu pjesmu. Ako mi se posreći da je uručim Ameli. To nije do mene, a ono što mogu je obećanje koje sebi dadoh, nikojoj drugoj neću dati stihove njoj posvećene.

Pa, vjerujem valjda da ću još dolaziti!?

 

                                   ***

U Mufa sam počeo malo sumnjati. Povjerih mu jednom to, čak ga odvraćajući.

Rekao sam da on nema jake razloge da sve ovo napušta, da je on u ratu dao koliko mnogi neće, da je korisniji ovdje nego će tamo biti...

Prekinuo me je, pokazavši spremljen svoj ranac. Dodao je kako se vidio s nekim ljudima iz bolnice, obećali su mu javiti čim prvo vozilo bude išlo ka Voljevcu!

Ja odmah misli dobacih do Kruščice. Nisam mogao biti siguran da me oni još čekaju, ali sam svejedno želio da to vozilo čim prije krene. Ako bi i bilo da sam slagao, opravdao bih se time što bih ja iskočio u Kruščici iz vozila, što bi dakako bilo vrlo romantično. Još romantičnije bi bilo ako bih stigao na vrijeme, jer bismo sigurno usput morali negdje zakonačiti. A mali bi morao biti umoran od puta...

A ovdašnje djevojke?

Sada je kasno. Ferida, koja je Mufu „pristala“ biti snaha, još i prije nego smo se upoznali, za koji dan odlazi u Hrasnicu!

Sem toga, ja sam već napravio pogrešan izbor. Čekao sam Amelu, koju nikako da sretnem. I, pisao stihove...

I, neprimjećivao druge. Osim jedne, koju nije bilo moguće ne primijetiti.

Adisa Šteta je bila najljepša djevojka u cijelome kampu, Jablanici, cijeloj Hercegovini. A onda, ja kod nje nisam mogao imati nikakvih šansi!?

Zapravo, o njoj nisam smio ni da razmišljam. Da me sudbina jednom ne stiže prevariti!

Jučer sam Čoka vidio prvi put, a za danas smo se nekako dogovorili da se popodne nađemo ispred baraka. Ne nasamo, s nama će biti i Samir, te još jedan momčić kojeg sam ovih dana upoznao. Dževad Hećo je Fehimin brat, a ono što sam o njemu za kratko vrijeme shvatio je da se razlikuje i od Čoka i Samira. Suviše je tih, povučen, da se čovjek zapita otkud u njihovom, pa i u mom društvu. Ali...

Jučer je s nama bio još jedan, više dječačić. Njegovo sam prisustvo objašnjavao drukčije, bez obzira što je mirnoćom bio sličan Dževadu. Njemu je, kao i svakom klincu, uvijek godilo društvo malo starijih. A Čoko i Samir su to korisitli, da treniraju svoj ne baš miran duh. Svako malo su mu psovali sestru!

To je uobičajeni ulični vokabular, ali su pokatkad znali pretjerati. Znao se i Adis naljutiti. Meni ga je donekle bilo žao, iako sam sve mirno trpio jer mi je bitnije bilo zadobiti Čokovo povjerenje! Mada, nije ni bilo razloga da se miješam. U pitanju su mladalački hirovi, ne bilo kakve pretenzije. Adisa je od obojice starija dvije, tri godine. Što će reći da bi takav način zezanja bio jedino meni primjeren. Ali...

Ja sam u svojim nakanama uspio, neko prijateljstvo je s Čokom na pomolu. To sam uspio, ali nisam mogao odmah da idem za njim do zgrade. Već, s onom trojicom pred barake.

Tu se Samir promijenio, smirio. Adisu više nije pominjao, a malom Adisu je laknulo. Pa opet, uglavnom se držao moga društva...

 

                                    ***

Kod Mufa se svunoć pilo. Ja sam s pićem miješao razna osjećanja. Osjećanja miješao, a u piću pretjerao.

Svanulo je jutro u kojem sam najmanje želio čuti haber iz bolnice. Glava je boljela, jedino joj je dobro bilo na krevetu.

Supicu sam jeo i doručku i ručku. A onda je Mufo donio „par kapi za popravak“. Poslije se moglo i jesti, a pred večer i izaći iz sobe.

Sjeo sam na pozidu, spreman da upratim spuštanje akšama. Slika je to koju ne gledam prvi put, ali uvijek su neki drugi osjećaji. Sada mi je uz lagani povjetarac glavi bilo lakše, a ovo je bilo vrijeme kada ispred nema nikoga. Tek poneko negdje u komšiluk ode, ili se od nekuda vrati.

Kao što je Adisa!

Vraćala se iz grada. Možda je i žurila, ali je posljednjih tridesetak metara prošetala najtiše što je mogla. Kao na modnoj pisti. Da sam vjerovao u njenu ljubav, još bih i pomislio da je zbog mene.

Osmijehnula mi se. Ili, nazvala „ćao“. Ili, oboje...

Očito da nisam bio sasvim trijezan, pa brzo padoh pod neki nestvarni osjećaj.

Njena je soba prva do ulaza, lijevo. Upalila je svjetlo. I, došla do prozora.

Željela je provjeriti da li sam još na pozidi!?

Ja sam je promatrao krajem oka. S oba nisam smio gledati, iako je čekala desetak sekundi.

Odmakla se korak-dva nazad, te počela raspletati kosu. Kao da tek hoće, da se tek sprema za grad, a ne kao da se maločas vratila!

Potrajalo je to. Ne znam koliko, ali znam da sam se ja pokušavao ponašati kao da me to nikako ne zanima. Mada, iako sam prethodno bacao pogled samo jednog oka, nisam mogao ne sjetiti se da sam do njenog dolaska par puta ustajao i dao se na povjetarcu prošetati desetak koraka.

Taman mi je bilo vrijeme. Šetao sam lagano, gledajući ispred sebe i u nebo. Do mjesta gdje se okrećem. A onda isto, do dva-tri koraka do pozide. Tu sam zastao, i na Adisin prozor bacio drugo oko.

Vidio sam da s nekim razgovara, s majkom ili s bratom. Nebitno, nek je još raspletala kosu.

Znam da neće vječno, a ni ja nisam mogao biti bezobrazan i čekati da završi. Vratio sam se na pozidu.

Dok sam sjedao neko upali vanjsko svjetlo. Istog se časa ugasilo ono u Adisinoj sobi.

Tako i treba, vrijeme je za sjedeljke i druženja ispred. Ne vjerujem da će Adisa ni večeras izaći. Inače nije tome sklona, više joj prijaju šetnje gradom...

Ali su tu Samir i Dževad. I mali Adis. Mislim da je dobro da mu ovdje ne psuju sestru. Znam da Adisa nije kosu raspletala zbog mene, ali sam isto tako siguran kako to ni ne radi svaku večer!

Jablanica, grad