Visoko se sokolovi
njišu,
još su viša Carigradu
vrata,
kud se šeće seka
Carevića.
Čoha joj se sve do
zemlje vuče.
Gledao je
Kapetanoviću,
pa govori Kapetanoviću:
„Digni čohu, seko
Carevića.“
Al' govori seka
Carevića:
„Ne brini se,
Kapetanoviću;
19. septembar 1993.
Ne brini se mojom
dugom čohom,
već se brini svoje
seke čohom.
U koje je čoha do
koljena,
ruse kose istom do
ramena.
Moju čohu moja majka
kroji,
dugu kroji, kratka joj
se čini;
Tvojoj seki tuđa majka
kroji,
kratku kroji, duga joj
se čini.“
Ovih
dana sam radijske vijesti i slušao i nisam, tek mi je bilo drago da se reporter
iz Gornjeg Vakufa rijetko javlja. A kada je to i činio govorio je o trenutno mirnijoj
situaciji. Bilo mi je drago, ali se nisam usuđivao previše vjerovati u to. Bio
sam tamo, i znam šta znači mirnija situacija. Nema ofanziva po cijelome frontu,
tek manjih napada po njegovim dijelovima.
Da
se ipak vjerovatno unekoliko stanje promijenilo jasno mi je i bez vijesti. A po
ovome što se događa oko Jablanice!
Opet
sirena, granatiranje. Nema Samira da me omete, a tu je obećanje Mufu te se i ja
žurim skloništu. Onom gdje stanuje Suad Krečinić, za mene drugog i nema.
No,
ono je prepuno. Ne mari, i onako nisam tu zbog sigurnosti. Ne znam da li je
Amela iza, ili je opet zadesilo negdje u komšiluku. Stajaću na vratima,
razmišljati i čekati da nešto vidim.
Dok
budu padale ne nadam se da će se pojaviti, zbog čega sam bio nestrpljiv, s
nadom da neće ni predugo trajati. Pred očima držim Amelin lik, a praznim očima
zurim naprijed.
Ponekad
otvorim oči, da vidim kako barake ovako djeluju pretužno. Njihov desni ugao se
ne vidi, ali tu zamišljam sebe i Samira kako u Mufovoj sobici tiho sjedimo,
pijuckamo, i iglenišemo o poeziji i još ponečemu. Zamišljam, ali sada shvatam
kako to i nije hrabro. Jer, niko to ne može da vidi!
***
Zato,
u jednom trenutku okrenuh pogled ka kinu. Nisam očekivao ništa vidjeti, ali mi
se pogled u sekundi zakova.
Nije
bilo potrebe da trljam oči, niti da se šamaram. Bio sam i potpuno svjestan, ali
i trijezan i sasvim oštra pogleda.
Kino
nije djelovalo potpuno sablasno. Jer, na par metara ispred ulaza, u ljetnoj
prašini, bilo je nešto što se je micalo, što je bilo živo.
Samo
djelić sekunde sam pomislio na najgore. To nešto nije bilo ranjeno, čak je bilo
veoma veselo.
Dijete!
Samo uzrastom...
Začu
se treća detonacija. I ona je pala sasvim daleko, po položajima gore na
Pisviru. Svejedno, iza leđa sam čuo uzdahe, psovke upućene ustašama, još se i
učilo i Boga molilo, a sam sam mahinalno zatvorio oči.
Požurio
sam ih otvoriti. Ono dijete nije reagovalo. Otresoh glavom, ne sjećah se da mi
je iko pominjao kako tu ima neko gluho dijete. Ali opet, gdje su mu roditelji,
majka?
Nisam
predugo razmišljao, krenuo sam. Par koraka lagano, da me ne osjete ovi iza
leđa, a onda sam potrčao.
Do
tamo mi je trebalo nekoliko sekundi. Dovoljno, da se par puta zamislim kako se
vraćam nazad s tim mališanom u rukama. Još kada bi tad jedna zviznula malo
bliže, mogao bih postati herojem.
Ipak,
više sam želio da se to ne dogodi!
Na
par koraka od njega, usporih. Na dva koraka, i sasvim zastadoh.
Najprije
razabrah šta radi. Igrao se. Jedne od najjednosatvnijih dječjih igara. Oslonjen
je na lijevo stopalo i desno koljeno. Lijeva mu je ruka potpuno slobodna, njome
i lijevim kukom valjda balansira. U desnoj ruci je labavo držao jedan suhi
štap, ne duži od četrdesetak centimetara. Njime je ćuškao neke kamenčiće. Kuda
i kamo, to je jedino on u ovom času znao. Štap mu je istovremeno služio i kao
pomoć u pomjeranju, odnosno puzanju i odgurivanju.
Ispratio
sam kako je šutnuo dva kamenčića, i bio sam spreman izbliza vidjeti njegov
neobični način kretanja.
Umjesto
toga, zastao je i podigao glavu, pogledavši me nevinim zelenim okicama. Jasno,
tek je postao svjestan moga prisustva.
Gledao
me je skoro prijekorno, kao nekog ko je došao omesti njegovu igru. I, kao da me
procjenjivao, kao da je čekao da ja prvi progovorim.
-
Igraš se!? – pitah umiljato, pošto napravih
iskorak, i čučnuh kako bismo bili u istoj ravni.
-
Igram. Kamenčića! – nije bio gluh, a glas mu je
bio dječački simpatičan.
-
A... imaš li mamu? – malo me zbunio smirenošću,
pa se ne sjetih nekog boljeg nastavka razgovora, kojim bih lakše zadobio
njegovu naklonost i povjerenje.
-
Imam – drhtavi glas kojim mi sad ogovori kao da
me je molio da ga za oca ne pitam.
-
A, znaš li gdje ti je mama?
-
Znam, u skloništu.
-
A znaš li zašto je u sklonišu?
-
Zbog granata!
-
Jah... zbog granata. Ali, znaš li ti zašto je -
zbog granata u skloništu?
-
Strah je. Moju mamu je strah granata.
Zanijemih.
Osjetih nešto kao suze u svojim očima.
Mislim
da me ništa u životu neće ovako zadiviti. Mališan je bio simpatičan, pametan i
mudar, ali i hrabar!
Znao
sam, ako budem dugo ćutao, neću na njega ostaviti nikakav dojam.
-
Kako se
zoveš? Kako ti je ime?
-
Amer.
Ime
samo ništa ne kazuje. Ali mirnoća kojom je i njega izgovorio, samo dodatno
pojača sliku koju o sebi pokaziva.
I
četvrta granata pade. Nisam ni trepnuo. Ali, nije ni on!
Taman
pomislih da će mi ovo olakšati nastojanja da ga privolim da mi se pridruži u
povratku ka skloništu, dječak spusti pogled. Ka svojim kamenčićima.
Ispruži
se tek toliko kako bi jednog od njih malo pogurao naprijed. Meni se učini da je
to izveo upravo zbog mene.
-
Idi ti u sklonište – odmah mi vrati pogled – ako
je i tebe strah!
Ne
smijem reći da je ovo bilo previše. Prije će biti kako je bilo - taman
dovoljno.
Da
odustanem.
Ako
ustaške granate nisu ovog hrabrog mališana uspijevale da ometu u igri, otkud
meni pravo da pokušavam...
