Ja zagledah mlado
momče
tamo dolje kod
Vrbanje.
Ni sa šta ga ne
zagledah,
ni sa oca ni sa
majke, 18. septembar 1993.
ni sa brata, ni sa
seke;
Već to momče l'jepo
hodi,
l'jepo hodi, ljepše
nosi,
a opet se ne ponosi.
Valjda
sam ja još jedini vjerovao da će se Keči pojaviti, za sve ostale je svanuo samo
još jedan uobičajeni dan.
A
taj je dan polako odmicao, sa sve manje nade u ono što ja želim. I da sam htio,
ne mogoh se ponašati kao ostali.
Prošli
su dani dokle sam se mogao osjećati komotno. Niko me još nije legitimisao, ali
do sada za to nisam ni brinuo. A sada, već dobijam savjete kako trebam
izbjegavati udaljavanja u jutarnjim i prvim večernjim satima, kada su racije
najčešće.
Pritom
ja ni na zatvor između kina i baraka nisam htio pristati. U sebi sam mislio da
ako me ta racija pokupi, još ću im biti i zahvalan, da bar ne mislim na Keče...
A
ako je neko bio spreman da me potpuno razumije, to je bio moj najnoviji pobratim
Samir Mahmutović! Jedini je osjetio, razumio nervozu koju sam pokušavao
prikriti. Jedino sam njemu i pričao za Zijadu, sada me je prosto tjerao da se
zamislim nad svojim rezonovanjem situacije. Kritički se postavljam prema
mogućem postupku Keča, zanemarujući da istovremeno i sam pripremam isti grijeh.
Trebao
mi je ovakav razgovor. Lako se meni braniti da ja nisam kriv, da sam spreman
čekao Keče. Istina je, ipak, nešto drugačija, nisam sebe smio uslovljavati
njihovim pojavljivanjem. S njima, ili bez njih, ja sam već trebao biti na putu
za Voljevac!
Moja
je sretna okolnost da mogu, imam gdje zadržati se još par dana. To je već
sebičnost, zašto ne razmišljah kako je Zijadi kod tetke? Koliko su u Kruščici
spremni da čekaju da ja naiđem? Pri čemu su suočeni s dva teška pitanja, hoću
li se ja uopšte pojaviti, te kako će u Voljevcu roditelji te djece da gledaju
na dane našega kašnjenja!?
Izvlačio
je Samir iz mene priznavanje krivice, osjećaje kajanja, istovremeno me i
pokušavao shvatiti, ne čineći ništa što bi moje osjećaje činilo blažim ili
jačim. Tek je dodao da, šta god da uradim u narednih par dana, prema nekome ću
pogriješiti. Što je smatrao momentom da mijenjamo temu razgovora.
Sem
neskrivene njegove želje da uskoro i sam obuče uniformu, otkrili smo mi još
zajedničkih osobina. Oba smo vodolije u horsokopu, pa još i sedmančad, oba
navijamo za Slobodu iz Tuzle, ma kako se on tome čudio. Također, oba mnogo
volimo poeziju, povremeno se i poigramo slaganja riječi u stihove. Jeste nam se
izraz razlikovao, on je volio koristiti slobodu stiha dok je meni bilo draže,
zanimljivije mučiti se s rimama, ali smo se obojica slagali da poezija počiva
na idejama. Koje se rađaju u trenutku. Nekom boljem, osim što smo sada
razbijali moje neraspoloženje, činili smo to pod novom najezdom granata. Ovaj
put ih je palo više od deset, od čega četiri na brdo preko puta nas, ali pri
čemu mi nismo ni makli iz Mufove sobice.
Više
od granata smo čuli tišinu koja se jedino tada i mogla ovdje čuti. Ovdje je
toliko puno naroda, posebno djece, pa su uši uvijek pune tuđih glasova. A sada,
nekih dva sata, sami nas dvojica. I jedna flaša rakije, za koju se Samir nekako
snašao prije dolaska. Nisam ga ubjeđivao da mi se povjeri, ali ni posebno
naglašavao kako ću znati ćutati, kako njegova majka neće za nju saznati. Inače
je ova sobica jedina u kojoj ga neće, ne smije da traži, kontroliše...
Nećemo
danas ništa pisati, ali ćemo odrecitovati po nekoliko, svojih i tuđih stihova.
On
je u glavi imao tek dvije svoje pjesme, od čega se meni posebno dopala prva, a
koja je imala i zanimljivu priču. Napisao ju je kao pismeni rad u srednjoj
školi, na temu ljubavi. Sami stihovi nisu bili takvi da bi od profesorice dobio
„pet plus“, koliko sam naslov, odnosno ideja. Upravo se najviše po tome
razlikovao od drugih, koji su kao i svi veliki pjesnici pisali „o njoj“, jedino
se Samir zapitao „Zašto samo njoj!?“ Ja sam mu čestitao na solidnoj pjesmi, i
genijalnoj ideji.
Ostavljamo
poeziju, da bismo prešli na filozofiju. Filozofiju ljudskog života, s akcentom
na ljudsku glupost. A pri tome smo, naravno, polazili od rata. Nimalo
začuđujuće, i tu smo bili bliskih pogleda.
Prije
par dana mu pričah o pogibiji moga pobratima Admina Hajdarevića, sada on zatraži
da tu priču ponovo čuje. Dok to činih misli mi odlutaše i prema Zenici, prema
Titu Kovačeviću. Povjerih mu se, žulja me u duši što se i od njega rastah, ali
željeh to uporediti sa svojom trenutnom situacijom. I da bih bio uporniji u
želji da ga ubjeđujem da se vrati u bataljon, mogu pogriješiti koliko i što
poštujem njegovu odluku da svoj daljnji ratni put crta kroz Sedmu muslimasnku.
I
tako, zaokružismo ovaj svoj razgovor, vrativši se na početak. Dok ja zbog toga
mislima tražih rupu u nastaloj praznini, Samir se na trenutak izgubi iz sobice.
Vratio se sa žiletom...
Bilo
mi je jasno šta smjera, nekoliko sekundi se i kolebah, pitajući se koliko je
smisleno. Nekoliko je sekundi i dovoljno, on je taj koji želi da mene osjeća,
doživljava kao brata, ja se pitam hoću li to prihvatiti. Razmišljajući da
doista želim ubrzo odavde ići, usljed čega ću ostati predaleko od bratske
porodice Mufa i Fife, pristah da pomiješamo krv.
Nekada
je dovoljno i nekoliko kapi osloboditi, pa da se sva krv primiri. Samiru je
laknulo zbog moga prihvata, meni ovo bješe inercija da se pričom vratimo na
filozofiju, onu životnu. I ličnu. Sada ćemo tražiti koje su to različitosti
naše, a koje ovim mješanjem krvi počinjemo poništavati...
***
Možda
bi i došli do kakvih razlika da se, a kada je opasnost od granatiranja prošla,
na vratima nije pojavio Mufo, konačno nas podsjećajući da nismo sami na ovome
svijetu.
Galamio je i psovao, po onome što smo stigli
razumjeti, tamo je steknut dojam da su one četiri pale bliže, da je bilo straha
da su, zbog svoje krtosti neke od baraka nestale. Nije znao da smo mi tu
ostali, inače bi...
Siktao
je zbog naše neozbiljnosti, gluposti, jer su ovdje pravila jasna kada su
granatiranja u pitanju. Sudbini ne treba prkositi, izazivati je, nikad se ne
zna gdje koja granata može pasti. Podsjetio je na Vučevo, specifičnost svoga
ranjavanja, ponovio da je sreća ono što postoji, ali da niko ne zna kada je
kome naklonjena.
Također,
podsjetio je da trebamo znati da se čuda rijetko dešavaju. Kao dodatno
upozorenje naveo je da se jablaničko - već dogodilo!
Na
putu prema Koloniji, u jednom usputnom dvorištu živi trenutno najpoznatiji pas
u Jablanici. U to dvorište je pala granata, od njegove kućice jedva da su
ostali tragovi postojanja. Ostao je živi svjedok, koji zbog svoje prirode ne
zna o tome da priča. Zato, rijetki sada tuda prođu a da ne bace pogled ka psu i
njegovoj novoj kućici. Podsjete se da smrti nema bez suđena dana, da čuda
postoje, ali ne zaboravljaju da su i tako rijetka.
Vjerovatno
bi Mufove kritike trajale i duže, da se ne prisjeti da sam ovdje još uvijek,
isključivo zbog njega, odnosno našeg dogovora. Međutim, ja iz istih razloga
prihvatih da ću se ubuduće držati tih ovdašnjih pravila. Prije svega kako ne
bih ostavio mogućnost da Mufo bilo šta sebi predbacuje.
