Moj stobore, ti se
salomio,
moj čardače, vatrom
izgorio!
Ti si meni mladoj
dodijao, 16. septembar 1993.
sve po tebi sama
hodajući;
Hladan jorgan nogom
šuškajući,
u dušeku sama
spavajući.
Dani
prolaze. Ni na šta se ne mogu požaliti, pa opet se ne osjećam previše srećno. Počinju
da liče jedan na drugi.
Više
nije bitno da li se završavaju uz Mufa i Fifu, i neke druge, ili uz Samira. Sem
toga, upoznao sam već sve koji su tu. Ne znam koliko ću koga pamtiti, ali mi se
čini da su svi i prijatniji nego što se za današnje vrijeme obaveznim smatra.
Tu
je s našega kraja Remza Fuluruša sa svojom kćerkom Senadom, ili Jasminom, kako
je kada i ko zove. Remza je izbjegla iz Čapljine, s još jednom Fočankom, Zibom
Mandžo.
Tu
je porodica Muja Andelije, zatim Safeta Kokića. Prvi je poginuo na Proskoku,
drugome dva brata.
Tu
je još uvijek i kompletna porodica Hamze Hamzića. Iz Hadžića je tu i porodica
Bahtanović. Majka, kćerka i maloljetni sin; otac nestao-poginuo u Hadžićima...
Kada
god razmišljam o takvima, uvijek se sjetim da tu je i Adem Bećirević, čovjek od
trideset i koju, koji ne izgleda bolestan ali je kao takav jedan od onih što se
ovuda pokušao dočepati Hrvatske. Tu je s porodicom, iako mu porijeklo veže za
Drinu rado istakne da je iz Sarajeva, i da je jedan od onih koji će čim prije
nazad. Ja ću mu rado poželjeti sreću kada dođe vrijeme, a do tada svoje
mišljenje o njemu zadržavam na dobrim odnosima njega i Mufa, zbog čega i neću u
dnevnik zabilježiti nikoga kome bih ja uniformu navukao prije nego bih ga
odavde ispratio.
Naravno,
upoznao sam kompletne porodice svih kuharica, ali o njima neću ništa posebno
bilježiti. Premalo je vremena da bih donio objektivniji sud.
Međutim,
u rokovniku ću svakako naći mjesta da pomenem jednog čovjeka koji je također
prošao kroz kamp, ali kojeg ja nisam zatekao. Onaj stari Delalić, čije smo ovce
bili dotjerali iz Borča a on ih potom vratio, kasnije i ostavio četnicima.
Njegov prvi susret s Mufom je pokazao kako nije ništa izgubio od svoje neljudskosti,
prigovarajući mu „kako su ga njegove ovce ugojile“. Znam da mu to Mufo nije
otćutao, ne bih ni ja, ali nisam Mufa pitao u kojoj se mjeri potvrdila ona
narodna po kojoj se dobro dobrim, a loše lošim vraća...
Upoznao
sam i dosta Jablaničana, neke Mariće, Čiliće, Mehremiće... čak i neke iz
ciganske mahale.
Jednostavno,
zaokružih utisak, a koji zbog Fife neću javno iznositi, Jablanica je to što
jeste, sedam dana je dovoljno da je svu upoznaš, skupa s deset hiljada
izbjeglica!?
Da
je, bar neki veći grad, Ili da se hoće desiti bilo šta što bi razbilo nastalu monotoniju.
Da pred povratak potvrdim prva mišljenja o uspomenama koje ću o Jablanici
ponijeti.
***
To
nije moglo biti to što sam jučer upoznao i oružanu stranu rata u Jablanici, u
samome gradu.
Usput
su mi pojasnili da otkako je tu Španski bataljon ustaše ne smiju na grad
ispaliti niti jednu granatu a da prethodno ne obavijeste njih. Oni to odmah
prenesu Civilnoj zaštiti, koja spremno reaguje znakom za uzbunu.
No,
do tada sam ja već bio u jednom od skloništa. Do prve granate smo čekali skoro
pola sata, a ukupno ih je palo četiri. Od čega, niti jedna u sami grad.
Za
to vrijeme sam pokazivao nezadovoljstvo da smo se tako rano, i toliko dugo
vezali za sklonište, ponavljajući svoju tezu da je metak puno opasniji. Odnosno
da je kod granatiranja jedino bitno nekako uteći od prve, dodajući da ja imam
toliko sreće...
Mufo
je galamio na mene, s obzirom da je on ranjen od granate, a po onoj narodnoj po
kojoj „Ko se o mlijeko opeče, i u jogurt puše“.
Da
vrijeme u skloništu nije bila čista danguba, zaslužna je opet priča, koju mi
Mufo ispriča, a koju neću moći a da ne zapamtim.
Odmah
na početku sukoba s HVO a prije nego su se Španci obavještajno razradili jedna
je žena, samohrana majka dvoje djece, poginula pred Barakama. Brigu o djeci je
preuzela jedna ovdašnja porodica Đajić. Pamtiti je da postoje i tako osjećajni
ljudi, ali ja tvrdoglavo ponovih kako je granata tužna sudbina, a da strah
stanuje u metku...
Čudilo
me je što je sirena za uzbunu na vrijeme oglašena, a opet je s dosta panike
išlo utrčavanje u skloništa, ponašanja u njemu, te sam principijelno, sve
tvrdoglavije branio svoje izrečene stavove. Pri čemu skoro svi u skloništu jednako
podržavaše Mufa, osim jedne djevojke. Kad je ona u pitanju, meni ne bi bio problem
da joj se približim, ali što je prednost katkad je i zaprijeka, njeni su jako
prisni s Mufom.
Sanela
je tu s nanom Sevdom, i snahom Zehrom. Ta snaha je rođena sestra legendarnog
Envera Šehovića rahmetli, o čijem herojstvu slušah na radiju, od saboraca sam
čuo da je Fočak, u šta se sada i uvjeravam.
I
Zehrin suprug je u Sarajevu, dok je Sanelin otac, kao i drugi amidža, tu u
Drežnici, u Zukinoj jedinici. Ovdje dođu samo ponekad, pošto im prostor u hodniku
ne pruža baš najkomotniji smještaj.
Mufo
se toliko i ne žali, kaže da je par noći, s početka kada su granatiranja bila
jača i duža, i sam noćio s njima. Nije komotno i udobno, ali je zaštićenije od
baraka.
Ono
na šta se ja nisam žalio je toplina kojom smo dočekani u „njihovom“ dijelu
hodnika, a pošto je granatiranje prestalo. Taj dio hodnika je i dio koji kazuje
najljepšu priču o duši Jablanice. Popunjeni su stanovi, gdje god se moglo
postavljeni su kontejneri, u barakama je krevet do kreveta, u kinu strunjača do
strunjače, neiskorištene nisu ostale ni zgrade sa širim hodnicima. Niko nikome
ne smeta. Kada i kome treba hodnik je, ali koristi i za prespavati, preurediti
u mjesto gdje se može kahva popiti, promuhabetiti. Ono što ga čini još i
posebnim je što baš u njemu osjećam i razlike među ljudskim životima, odnosno
samim ljudima. Ništa ne čini njegova vanjština, već ono čime je ispunjeno...
S
nanom sam se fino ispričao, a Mufo ju je hvalio u ispomoći katkad u spravljanju
jela, posebno Zehru u onome što Mufo najviše mrzi, peglanju. O onim danima kada
se i cigar duhana dijelio dovoljno sam i sam znao, time me Sevda samo podsjeti
na nenu Zejnu iz Visokog.
Sevdini
su od Miljevine, pa sam imao dovoljno tema za priču, koje su mi upotpunjavale
tjeskobu dosade boravka u skloništu. A ovo ne bješe samo zadržavanje na kahvi,
nije mi promaklo kada je kraj nas prošao jedan mladić, primijetno otkačen. Samo
se pozdravio s Mufom, i produžio uz stepenice.
Mufo
mi potvrdi da se radilo u Suadu Krečiniću, a ono što sam vidio potpuno je
odgovaralo onome što je o njemu Samir kazao. Jedino, malo mi je premlado
izgledao za nekoga ko već ima četvero djece, najstarije oko sedamnaest godina.
Pomislih
da je i ovo možda mali šapat sudbine. Sad kad znam da je Suad u komšiluku, možda
ovo sklonište i ne budem tako mrzio. On je pošao u svoj stan, a sklonište je -
sklonište. A ako se to njemu dogodilo, zašto ne bi moglo i Amelu, kako Mufo
reče da je Čoku pravo ime. U sebi sam kovao plan, bez obzira što je Mufo o
njemu još oštrije govorio nego Samir.
***
Međutim,
uzalud sam čekao. Čoko nije naišao. Niti Amela, što sam bar jednako želio.
Ako,
opet iz skloništa neću izaći razočaran. Bio mi je ugodno sa Sevdom, Zehrom i
Sanelom, ali i saznao sam gdje Suad stanuje. Sad, ako mi prethodnih dana promače
planirano, koliko sutra bi se moglo početi ostvarivati.
Možda
opet budem dolazio, što je razmišljanje ravno želji, a vjerovatno bude i novih
granatiranja, što je već neprimjereno normalnom rezonovanju. A mogu ovdje još
koji put uvratiti, da Sevdu „upitam za zdravlje“? Ovo je već bolje, makar će
neki požuriti pomisliti da to činim zbog Sanele.
Nakon
novog oglašavanja sirene, onog za prestanak uzbune, na putu prema sobici
prisjećah se da, kada sam dolazio, bilo je straha kako će mi biti, kako ću
ispuniti osam dana. Tek što mi se učini da mi postaje monotono, pojavi se
Amela. I sada, još se ni vratio nisam a već razmišljam kada ću ponovo doći!?
U
sobici tjeram sebe da mislim kako je i dobro da se ovo završava. Ono zbog čega
sam došao i obavio sam, Mufa sam vidio i uvjerio se da je dobro, saznao sam
podosta o ostatku familije; odmorio sam i tijelo i dušu, i mozak. Proveo sam
jedan dan „pod granatama“, uvečer se smijući izvještaju Fazle Dervišbegovića
koji je u radio-vijestima izvještavao kako je „Jablanica bila u plamenu“, a ja
izbrojao sve četiri pale granate, još nijednu blizu. Nije mi prvi put da slušam
slično, krivo mi zbog toga jer bih mogao početi sumnjati i u izvještaje iz
Goražda, Sarajeva, Gradačca... Ali, kako god ima Dervišbegovića i Hadžialića,
to ni Tucaković nije usamljen!
Mimo
ovoga, upoznao sam divne ljude poput Rokše i Fife, zagledao jednu divnu Amelu...
ali, sve to ne bi trebalo biti dovoljno da ja prestanem razmišljati o povratku,
o Voljevcu i minobacačima, Kruščici i obavezi, obećanju datom Zijadi.
