L'jepa je Đulsuma
djevojka,
al' uzalud Đulsina
ljepota.
Đulsina su vrata kraj
sokaka,
glava joj je vazda na
pendžeru.
13. septembar 1993.
Ko goj prođe, očima je
šarne,
il''se kahne, il' joj
namigne.
Il' joj neki išaret
predadne,
da ga čeka noću na
sokaku!
Vrijeme
navikavanja je iza, ono povratka se uveliko primiče. Vakat je i utiske
sabirati.
Bilo
je lijepo, ljepše nije moglo biti, taman da se čovjek strese pri pomisli koliko
ga sada čeka drukčijih dana, prije nove prilike za par ovakvih.
Grad
je takav da sam ga upoznao prvim obilaskom. Drugi put je ruta kretanja morala
biti ista, s tim da sam se tada zadržao neko vrijeme na dva mjesta. Jedno je
blizina čuvenog partizanskog mosta, gdje ponajduže razmišljah o tome kako se
historije smjenjuju, novije potiskuju stare. Zadržao sam se i na Koloniji, opet
ne u dugoj priči s narodom gore, već ispod, u pokušajima da Jablanice vidim
više nego je ima.
Ono
što Jablanicu čini sadašnjom ni odakle se očima ne da sagledati. Visoko, a
pogotovo Zenica, za nju su velegradi, ali je ovdje više života. Onog najtežeg,
ratnog, ali i u takvim uslovima punog.
Vojske
ima, ali je odvojena, u kasarnama ili na linijama. Što daje sigurnost narodu, koji
onda Jablanici daje ovaj život. Prisjećam se ovih noći s ljudima koji su tu,
prisjetio sam se i Bešovićevih riječi kako dobrog borca treba sedam drugih da
opslužuje, shvatam ulogu i grada i tih ljudi, od kojih se ja razlikujem
trenutno što dane provodim kao da im je jedina uloga da uvezuju noći.
Ne
viđajući još sebi sličnih počinjem si tovariti breme parazita. Na momenat
pomislih koliko bih se bolje osjećao kada bih i ja danom radio nešto korisno,
ili kada bih nakon sedam, ili deset dana položaja došao tu dan-dva...
Prekorih
se zbog ovakvih misli, te se dadoh traženju načina za pametnijim korištenjem
dana koji su takvi kakvi su, ali koji još traju.
***
Sjetih
se momčića, kojeg više viđah nego što stigoh popričati s njim, a od tih
nekoliko koje smo uspjeli prebiti, jedino pamtih da mi je rekao kako je muzej
ljepši noću, zbog čega sam jučer to vrijeme proveo uz most.
Inače
mi je Samir Mahmutović zadjelovao kao najpogodniji za pojedinačno druženje.
Po
dogovorenom je bio u sobici. Ponudio me je cigaretom, koju nisam odbio. Iako od
dolaska ovdje ništa drugo sem duhana nisam pušio, to nije bio razlog.
Jednostavno sam htio što prije da razmijenimo povjerenja.
Prije
nego ugasismo cigarete, on dokaza da je povjerljiv. Prizna mi da je dvije
godine stariji, da se toga dosjetila njegova majka kada su kretali iz Modriče.
Malo me začudi što ovdje gledam još jednog sjevernjaka, ali mi bi važnije da
čujem ostatak priče vezane za njegove godine. To pogrešno, mlađe godište je
unešeno na izbjeglički karton, što je trenutno i jedini dokument koji uza se
ima. Za sada ga niko ne provjerava, sve racije ga obilaze.
U
njegovim očima sam sem iskrenosti uviđao i žal što je to tako. Kako mu prave
godine i nalažu on se već osjeća spremnim nositi pušku, a nije siguran da rat
neće potrajati duže od dvije godine, kada će ga to i ovako čekati. A ono čega
je svjestan je da je rat svakome, da granate padaju i po Jablanici, da se i
tako može poginuti. Jeste da se ovdje tako poginuli još poimenice pominju,
ali...
Meni
su njegove prave godine bile bitne zbog toga da ću mu lakše posvetiti nešto
više vremena, za ovo dok sam ovdje.
Druženje
nastavljamo najavljenom šetnjom. Do muzeja smo razmijenili one riječi kojima se
bolje upoznaje, te ja saznah da je njegovo zadržavanje u Jablanici identično
Fudovom.
Pred
muzejom smo izabrali jednu od stepenastih klupa, u njenom jednom ćošku, gdje
ćemo nastaviti naš tihi razgovor, te uživati u laganom lutanju pogledima niz
grupe djevojčica i dečkića, te i priličnog broja djevojaka, a koji su ovdje iz
istih razloga kao mi.
Ostaćemo
puna tri sata. Nekoliko puta ćemo ustajati, da bi se pozdravili i upitali s
nekima s kojima se Samir već znao. O svima je stigao reći po riječ-dvije. A
meni je bilo neobično da toliko ljudi upoznajem na osnovu mišljenja nekoga
koga, također tek trebam upoznati.
Ne
znam zašto, ali mi bi drago kada među svim tim šetačima i ja poznah jednog
momčića. Imena se nisam mogao sjetiti, ali sam znao da je od Miljevine, ili iz
Mrežice ili s Izbišna.
Vraćam
se onome što Samir priča. Za nekoliko djevojaka je rekao da su nam iz
komšiluka, iz baraka ili kina, ili privatnih smještaja u blizini.
On
je pričao, a ja sam slušao. Uzdahnuo bih, priznao da mu nimalo nije lako za
odlučiti se. Umjesto toga, predbacih mu da je sad mahana ono što mu u kartonu
piše. Osmijehnuo se, dobacivši kako mu je prednost što je i tako, skoro bez
konkurencije.
A
ja? Počeo sam s brojanjem. Ovdje sam još pet dana, a onda u Voljevac, preko
Kruščice. Premalo sam ovdje da bih još i o tome razmišljao. Čak, i za utjehu od
noć-dvije. Mada, nikad se ne zna...
Potjeran
takvim mislima, branim se na način da Samiru ispričam o prvoj polovini svoga doputovanja.
-
Vidiš, navik'o sam se ja već i na to da Mufo
Feridu zove snajkom – završio sam ovako – i da se ona ne buni zbog toga, ali ja
sam ti, kada je to u pitanju, baš karakter. Zijadi sam obećao, i slagati neću.
Tek pošto vidim hoće li sa njom ići, ako opet nekad budem dolazio...
Osmijehnuo
se upitno, ostavljajući meni da nagađam je li mi vjeruje ili ne. Ne znam, ali
se pričom vratio na stari tok.
Možda
se i predugo zadržasmo, te tako spazih i jednu djevojku, kojoj moradoh
posvetiti nekoliko sekundi razmišljanja. Možda je utjecalo i to što o njoj Samir
ne reče ni riječ više od imena.
-
A, ko bi ova? – ne željeh ostati uskraćen za taj
odgovor.
-
Koja?
-
Pa, Amela!
-
Zaboravi – prelomi, uz osmijeh, drukčiji od svih
koje dosad viđah kod njega, kao da jedino ovdje pazi šta će reći – ona je od
Krečinića, odavde iz Jablanice. Ima malo otkačenog brata. A i babo joj je. Svi
su. Ima i dvije sestre. Još su male, al' već i one liče na baba...
Predstavio
je Samir poslije još nekoliko djevojaka, ali sam ja svaki put misli vraćao Ameli.
Zapamtio sam joj lik, a javlja se i želja da ću je još koji put vidjeti.
Kada
smo konačno se vraćali, u prolazu prije kina, odmah mi se posreći. Na blagoj
svjetlosti se njena vižljasta figura još bolje isrctrtavala...
Do
baraka sam naveo Samira da kaže par riječi o Amelinom bratu. Kojeg on škrto
predstavi, rekavši samo da mu je nadimak - Čoko. Pomenu i nekoliko njegovih
nestašluka, koji se meni doimaše čak i simpatičnim.
Prije
nego ću zaspati, misli tako i usmjerih. Zijada me čeka, pa ako već ne mogu s
Amelom, mogu se bar združiti s Čokom. Nekad poslije, šta bude.
