Pašihana, imaš li jarana?
„Mlado momče, ko je bez jarana?
Imam, mlada, četiri jarana,
kad mi dođu svašta mi donesu.
Jedan nosi svilena pojasa, 11. septembar 1993.
drugi nosi srmajli jeleče.
Treći nosi od zlata košulju,
a četvrti fesče s dukatima.
Nek donose, neka se ponose,
Umihana ode za drugoga!“
Poslije
i treće iste noći u Jablanici, konačno se nakanih da malo prošetam, upoznam
grad. Uvjerio sam se kako je Mufo bio blizu istine kada mi je rekao, naravno ne
u Fifinom prisustvu, da tu i nemam bogzna šta vidjeti. Tada mi je Jablanicu i
opisao kao gradić iz dva dijela, s dvije glavne ulice, onom što spaja Konjic i
Mostar, odnosno drugom što Jablanicu veže s Prozorom. Završio je rečenicom kako
ni broj sporednih ulica nije mnogo veći.
Da
bih vidio sve znamenitosti Jablanice potrebno je tek sahatak vremena. Kroz
prolazak zgrade, prve do kina, ravno sam izbio pred jedini hotel. Malo u
produžetku je fudbalski stadion, iza kojeg je muzej. Vratio sam se skoro do
hotela, skrenuo lijevo kako bi prošao kraj par zatvorenih kafića, te kasnije uz
neuobičajeno duge stepenice izašao na Koloniju. Gore je smješten veliki
izbjeglički kamp, tu je i objekat koji danas služi kao centralno skladište
humanitarne pomoći, objekat koji je pod ingirencijom Ramiza Salihovića. Pored
je i poveće polje, za koje sam već upoznat kako se sije tek od ove godine.
Tu
je i bolnica, pored koje sam samo prošao. Kao što sam samo bacio pogled prema
kampu koji se nalazi uz Ramu.
Zadržao
sam se malo u ovom kampu na Koloniji, jer sam već znao da su tu neke od
porodica mojih saboraca. Baš zato je i moj boravak izazvao svu pažnju, a
posebno što se Keči nisu zadržali.
Sjedio
sam u sobi porodice Ramiza Lepira, babovog mi šure, koji je ljetos poginuo na Grepku.
Bilo je suza, ali mnogo ne pričasmo o tome. Stalno su ulazili drugi, novi,
pitali za svoje. Dolazile su majke, žene, ali i sestre, kćerke...
Osjetih
ovdje i tu drugu, jednako tešku stranu izbjegličkog života. Slično je gdje god
je naših, ali sam ja prvi put u takvoj poziciji, da objašnjavam i znanima i
neznanima, i što znam i što ne znam.
Obećao
sam za dan-dva još jednom doći, malo duže posjesti, a sad se pravdah time da
Mufu nisam ni rekao gdje ću.
Zapravo
sam bio nespreman, a i žurio sam obaviti nešto što već dva dana odlagah, koje
se ticalo nečeg što mi je Mufo pominjao još prvu noć. Njegovo prijateljstvo s
ljudima iz Crvenog krsta, sem ovakvog angažovanja, imalo je još značajniju
ulogu. Kroz poruke je uspio stupiti u kontakt s većinom naše familije. Sve
primljene poruke uredno čuva, pa je ovo prilika da ih polako iščitam.
***
U
tišini Mufove sobice, dajem se na posao. Sreća je da su poruke kratke, pa ni
suze ljevane nad njima ne bijahoše duže. Šteta je pa su sve cenzurisane, pa se
neke stvari ne daju saznati.
Crnom
olovkom su precrtavana sva imena, kao i riječi koje se odnose na rat. Mufo je
znao proceduru, upozoravao, ali opet gotovo da nije bilo poruke koja nije
sadržavala nešto što je podleglo cenzuri. Bilo je i ne toliko bitnih, stvari
koje su se dale doslutiti, ali i toga da su zatamnjivani cijeli pasusi. Također,
na mnoga podrazumijevajuća pitanja se nije smjelo ni odgovarati, prosto jer je
cenzura praktikovana i u suprotnom smjeru.
Najviše
poruka je došlo iz Turske, iz Kirklarelija, tog nekog gradića u kojem je
napravljen svebosanski izbjeglički kamp. Osnovno je da su naši još tamo, svi
koji su došli, da su svi dobro i zdravo. Potvrđeno je da su se amidžini
odvojili, ali da su Makedoniju davno napustili, te su sada u Njemačkoj. I s
njima je Mufo ostvario kontakt.
Malo
mi bi čudnim da je razmijenio poruke i sa Sarajevom. Prema informacijama otud,
i tamo su svi koje znamo dobro, iako i na tim porukama ima zatamnjenih
rečenica.
Međutim,
od svih mene je posebno dirnuo Mufov ostvareni kontakt s bratom od strine nam.
Ekrem Pekas je rat dočekao u Stocu, gdje je malo pred rat dočekao penziju kao
komandir Stanice policije. Izbjeglice koje su ovuda prošle iz Stoca, među
kojima je bilo i nekoliko bivših logoraša, svjedočile su o njegovom
zarobljavanju, boravku u zloglasnom logoru „Dretelj“, te strašnom mučenju kojem
je podvrgavan. Naravno, Mufo porukama nije doznao u kakvom je sada stanju, ali
je saznao da je na slobodi, odnosno sada u Danskoj...
Razmišljajući
o svim pročitanim porukama, preživljavajući dio onoga što je i Mufo kada ih je
dobijao, u prvom trenutku kada odlučih odmoriti malo svoje osjećaje, prisjetih
se jedne Mufove rečenice od onda kada mi je pomenuo ove poruke. Sada razumijem
i svoju današnju posjetu Koloniji, a onda mi je skoro nestvarno zazvučala
njegova konstatacija da je, za ovo vremena - najmanje informcija imao o meni!?
Tačnije, dva puta je čak čuo i da sam poginuo!
Posljednji
je s vijestima dolazio Fehim Glibo, pred ofanzivu na Grebak i Igman. Ubrzo je
njega racija pokupila, a domalo su ponovo „vijesti“ o meni počele stizati. Sad
Mufo i nije toliko vjerovao, svejedno mu noći bijahoše ispresijecivane.
Posebno
je zabrinuto dočekao sami kraj ofanzive. Bunilo ga je što je radio javio da je
Igman odbranjen, a što otuda ne bi nikoga da dolazi. Žene su pominjale mnogo
izginulih, ranjenih, a kao jedinicu su nas gurale u Sarajevo, Zenicu, Travnik,
čak i na Zelengoru. Jedino jedno je znao, bili smo nedostupni za Crveni krst.
Njihove se poruke ne raznose po ratištima! Zato je skovao onu svoju „Kada se jednom
ponovo sastanemo...“
Zato
se sada prema meni, ovdje svi odnose kao da ja odavde nikuda neću...
***
Složih
sve poruke, obrazi rumeni i vlažni, srce i sretno i tužno, duša i puna i
prazna, u glavi zbrka... Poželim Gornji Vakuf i Voljevac, poželim da razmišljam
o četnicima ili ustašama, o borbi, a ne o tugovanju zbog razdvojenosti familije.
Nekako mi je tada lakše.
Da,
dva sam dana mozak samo odmarao. Odmorio se. Lijepo mi bilo, prve noći Rokša i
Fifa, druge Salihović, treće Fadil Makaš, koji se sinoć konačno pojavio. Također
s dvije flaše loze, poslije čega se Fifi odmah ote kako sam ja „baš nafakali“,
a bilo ih - stalo s akšamlucima.
Ako
jesam, onda imam pravo poželjeti jednu noć bez toga, nema mozgu mira dok se i
noću ne „opruži“.
Pružajući
mozak, nešto mu iznutra govori da sam porodicu morao ostaviti, a da saborce ne
bih trebao.
